Menu
Menu
Koja je definicija uspjeha danas i kada smo počeli uzimati u obzir isključivo pobjede i status ”najbolji”?
Svi vole pobjednike. Zlatna medalja, prvo mjesto, onaj osjećaj kada si na vrhu – to se slavi. No što ako nisi prvi? Što ako si drugi, treći ili dvanaesti? Jesi li onda gubitnik?
Odrasla sam uz sport i rano naučila jednu lekciju: Rezultat je ono što se računa. Talent me u početku vodio prirodno, ali ubrzo je postalo jasno da nije bilo važno kako veslam, kako napredujem, pa čak ni koliko se trudim. Važno je bilo samo – jesam li pobijedila.
No što ako nisi spreman biti prvi? Što ako nisi kapacitet za biti prvi? Što ako jednostavno danas nije tvoj dan, a netko drugi odvesla utrku života?
Kad nisi prvi, nitko vas ne pita “Kako si se osjećala?”, “Jesi li napravila najbolje što si mogla?”, “Je li ti zaveslaj bio bolji nego jučer?” Pitaju vas samo – “Zašto nisi pobijedila?”
Ovo je savršeni recept za ono najgore – motivacija se pretvori u frustraciju, a strast prema sportu i unutarnji žar bore se s razočaranjem jer “nedovoljno dobro” postane definicija. Zatim se sve zavrti u ovakav začarani krug: Volim sport – razočarana sam – ne želim trenirati – ipak volim sport – opet se trudim – ali nisam prva – ponovo razočaranje.
Često mi se događalo i suprotno. Stajala bih na postolju, okićena zlatom, a osjećala da to nije to. Znala sam da nisam bila u utrci, da nisam bila prisutna, da nisam izvukla maksimum iz sebe. Ipak, svi su slavili, bili prezadovoljni i poslali mi poruku – to je to što se traži, to je dovoljno.
Danas gledam na stvari puno drugačije. Gledam djecu kako rastu, kako su motivirana igrom i zabavom, a ne rezultatom i razmišljam – koliko bi im mogli olakšati ako bismo ih od početka učili da pobjeda nije samo mjesto na postolju.
Nedavno dok sam bila sa sinom na treningu, rekao mi je: “Mama, danas mi se ne da”, što me malo iznenadio jer se inače jako veseli treninzima. Mogla sam mu reći: “Ako ti se ne da, nemoj ići.” Mogla sam mu reći: “Ma daj, moraš trenirati punom snagom, nema izgovora.” No odlučila sam ovako:
“Razumijem da nisi raspoložen, ali trening je tvoja obaveza. Napravi danas onoliko koliko možeš. Ne moraš biti najbrži, ne moraš napraviti najviše ponavljanja, samo daj koliko možeš.”
Ušao je sumnjičavo. Izašao s osmijehom.
Je li bio najbrži? Ne znam. Je li bio najbolji? Možda nije. Ali je pobijedio jer nije odustao.
Apsolutno. Recimo, otkad sam se vratila na posao nakon porodiljnog dopusta, često se pitam mogu li sve? Nekad sam puna energije, nekad se jedva sastavim. Nekad briljiram, nekad samo “odrađujem dan”. Trudim se dati najbolje što mogu u tom trenutku – ne u odnosu na jučer, ne u odnosu na sutra, ne u odnosu na druge. Samo u odnosu na ono što mogu danas.
Možda bismo trebali razmisliti o tome kako vrednujemo uspjeh. Kažemo da je netko “osvojio” zlato, ali nitko ne kaže da je netko “osvojio” peto mjesto – on je “bio peti”. No što ako je to njegovo peto mjesto najbolji rezultat koji je ikada postigao?
Možda bi trebali slaviti ne samo pobjedu, već i put do nje. Trud. Proces. Ulaganje. Jer malo po malo, to je ono što donosi pravi, trajni uspjeh.
Dugo mi je trebalo da dođem do ovog shvaćanja. Prošla sam kroz mentalne treninge, razgovore, introspekciju, knjige i vlastite spoznaje, ali najviše me oblikovala životna škola. Naučila me da pobjeda nije samo ono što se vidi izvana, već ono što osjetimo iznutra.
Mislim da je upravo to i najvažnija lekcija – uspjeh nije samo mjesto na ljestvici. Uspjeh je ono što gradimo u sebi.
Paradoksalno, sigurna sam da bismo s takvim pristupom, uz podršku, strpljenje i fokus na osobni rast, na iznenađenje svih, zapravo stvorili i najviše onih “zlatom okićenih” pobjednika. Oni koji nauče voljeti proces, cijeniti male pomake i pronalaziti radost u vlastitom napretku, jednog dana će shvatiti da su postigli više nego što su ikada mogli zamisliti.
Više ovakvih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.
