”Kada se bojimo da će nas netko napustiti zapravo šanse da napustimo sami sebe – rastu.”
Najteže mi je napisati uvod za one tekstove koji su ostavili najviše utjecaja na mene. Ivona trenutno studira u Londonu, na Masteru je iz psihologije, iako kaže kako joj se ne čini da će London ostati njena stalna adresa. Radi i kao ‘Head of creative’ već nekoliko godina u agenciji iz Miamija, a mi trenutno uživamo u njenom Instagram profilu @inamjesnik koji je posvetila – coachingu. ”Žene mogu postići ogromne promjene i odlične rezultate kada odluče raditi na svojoj glavi, a ne samo na svom uspjehu. Naučila sam to na vlastitoj koži. Zato se posebno želim posvetiti radu sa ženama poduzetnicama, a nakon godina iskustva, psihoterapije, edukacije te raznih volontiranja, među kojima je i ono za Lean In te Professional Women’s Network, shvatila sam da moj višak empatije može biti konstruktivno kanaliziran.
Cilj mi je pomoći poduzetnicama da definiraju uspjeh u svim životnim kategorijama, a onda im i dati alate da taj uspjeh žive. Coachingu se planiram posvetiti u potpunosti, uskoro, jer želim biti primjer mogućeg: želim svoje klijentice podsjetiti da je moguće živjeti lijep život, a lijep život može značiti istovremeno ispunjenu i privatnu i poslovnu sferu.”
N: Možemo li reći da je postavljanje granica jednako ljubavi prema samoj sebi? Kako da se kao žene nosimo s time da se to možda nekima neće svidjeti?
I: Tema granica jako je zanimljiva i svakako nešto što se puno spominje. Mogle bismo reći da je čak i u trendu u posljednje vrijeme. Većina ljudi danas već je osvijestila da je potrebno imati granice. No, znanje na kognitivnoj razini (“Ma ja sam ovo već čula pa to onda znam.”) je sasvim drugačije od iskustvenog (“Kako ja ovo doista primjenjujem?”).
Po školski, postoje tri vrste granica: porozne, rigidne i zdrave. Većina ljudi ima ili poroznu ili rigidnu granicu. Kao dvije strane istog novčića. To je ono kada u odnosu kažemo “Ma dobro, ma u redu je, ma može još ovaj put.”, a zatim u sljedećoj situaciji nastupamo s napadom “KAKO to možeš ponovno raditi, jesam ti već objasnila, ti da me voliš, ti bi razumio.” To bi se još moglo usporediti s ekspres loncem koji kuha dok ne eksplodira.
Za početak je možda najvažnije reći kako je za granice bitno da ih postavljamo iz mjesta ljubavi prema sebi, a ne zbog obrane ili ljutnje prema nekome. Ako ih uopće ne postavljamo, nastupit će zamjeranje i frustracija, a to su istovremeno i prvi signali koji nam daju do znanja da granice moramo postaviti. Ljutnja može biti veoma čista emocija (“Hej, pregazio si moju granicu.”), ali kad počnete nekome zamjerati, to je jasan znak da granica treba biti ili postavljena ili, ako već postoji, evaluirana.
To sve zvuči iznimno lagano, ali što bi se reklo: “Lako je biti pametan na papiru…ili za nekog drugog.” Žene s kojima radim su često po defaultu perfekcionistice, a nekako mi se čini da mi žene općenito želimo odraditi sve ‘onako kako treba’. Ali, što uopće znači ‘kako treba’? Tko to određuje, gdje to piše? Ljudi smo, naši osjećaji se mijenjaju, mi evoluiramo, i zato nema finalnih, ‘zapisanih u kamenu’ granica u životu nego je važno svaki put nanovo stati, razmisliti, i poslušati sebe. U redu je razvijati se, rasti, mijenjati se. Treba se zaljubiti u svaku novu verziju sebe.
Uz to, ne možemo kriviti druge što (ne)svjesno koriste prostor koji smo mi njima dali. Najčešće, taj prostor dajemo jer se bojimo odbacivanja i sukoba jer ne volimo sebe dovoljno. Da, zvuči oštro, ali… Ako volimo sebe dovoljno, onda nas realno briga što netko misli. Prestajemo biti ovisni o tuđoj validaciji, pa čak i onoj naših najbližih, čak i onoj našeg partnera. Volim reći, u odnosu bi realno trebali biti – ti, ja i odnos koji zajedno gradimo. Zato, kad postavljamo granicu iz ljubavi prema sebi, dopuštamo si svoj prostor za rast, nema onog ekspres lonac momenta, a drugi ljudi će nas puno lakše razumjeti jer mi djelujemo iz svoje istine, a ne iz ljutnje ili obrane.
N: Kako se nositi s time da se netko ne slaže s nama, da imamo različita mišljenja, u poslu i privatno? Zašto nam je to toliko teško?
I: Ne mora biti teško, prije bih rekla da je izazovno. Djelomično je izazov u tome što smo mi žene na području ex-Yu odgojene da svima udovoljavamo. Uz to, što bi Amerikanci rekli, “We can’t shy away from…”, odnosno, treba priznati da tu ima jedan moment utjecaja kulture i religije. Ipak smo ‘susjedi Rimu.’
Često kad pričam s klijenticama čujem kako se teško kontroliraju i nerijetko ljute kad netko razmišlja drugačije od njih, pa mi kažu “Ja znam da bih to trebala prihvatiti, da ona ili on razmišljaju drugačije od mene, ali ne mogu si pomoći!”. Tu u igru ulazi jednadžba za osobnu promjenu.
Svi bi voljeli znati kako nešto promijeniti, svi bi neki ‘quick fix.’ Takva je kultura 21. stoljeća, ali zapravo, osobna promjena se, onako matematički gledano, sastoji od: Informacija plus izbor plus frustracija, a sve to puta ponavljanje. U prijevodu, da biste nešto promijenili, vi morate biti svjesni situacije, vi morate time biti frustrirani, zatim trebate svojevoljno izabrati drugačije, i to dovoljan broj puta da je to novi operativni sustav. Ponavljanje je bitno jer nam je za bilo kakvu promjenu potrebno vrijeme koje tako često podcjenjujemo. To je kao da očekujete da ćete u jednom danu u teretani dobiti trbušne mišiće.
Da bismo mijenjali obrazac potrebno je da novi obrazac postane dominantniji. Želja za promjenom treba biti toliko duboka da izdržite nelagodu promjene, plus mora proći vrijeme koje će vam to ‘tetovirati u mozak.’ Odnosno, svaki sljedeći put kad netko pritisne taj gumb koji nas je bacao u autopilot, vi svjesno izaberete voziti sami.
Tu nažalost nema onog finalnog odgovora ili savjeta koji bi svi htjeli čuti. Potrebno je vrijeme i akcija da se izvučete iz starih obrazaca, i naučite nove. Polako sa sobom. Pa i iPhoneu treba vremena da se updatea, kako ne bi vama koji po istom operativnom sustavu funkcionirate od ‘98e?
Ono što još možete učiniti je razumjeti bolje sebe (tečajevi, knjige, terapija) i dozvoliti si u tim trenucima biti ranjivi, izreći ono što vama treba jer ljudi ne mogu znati što je vama potrebno. Ovo je većini jako, jako zastrašujuće. Nije uvijek problem u drugoj strani – nekada je pitanje zapravo volite li sebe dovoljno da budete ranjivi pred drugom osobom, kako bi dobile ono što vam je u tom trenutku potrebno. Čak i ako ne dobijete ono što vam je u tom trenutku potrebno, vi se i dalje volite dovoljno da ste pokazale sebi da ste to mogle tražiti. Pobjeda, dakle, nije u dobivanju, već u traženju nečega za sebe.
N: Zašto češće gledamo što postavljanjem granica, ljubavi prema sebi, gubimo, umjesto na ono što dobivamo?
I: Najjednostavniji odgovor na to pitanje bilo bi – jer smo evolucijski kalibrirani za pripadanje. Kada razmislimo, koliko nam je služilo, u nekakvom plemenu, u nekoj savani, gdje je napredak i zaštita značilo biti u grupi, imati vlastito mišljenje, izdvajati se,dolaziti u konflikt? Naravno da nije. Značilo je realnu mogućnost od prognanstva, a zatim i sigurnu smrt.
Naš mozak se od tih vremena nije genetski puno promijenio – pričamo o promjeni od samo pet posto – a naša bazna potreba kao čovjeka je ostala ista. Važno nam je da se uklapamo, u društvo, zajednicu, grupu prijatelja, ideje naših partnera. Postavljanje granica je oblik samoizražavanja i vrsta komunikacije kojom šaljemo poruku da smo jedinstveni i izražavamo nešto što nam je važno. Pitanje je koliko mi želimo prolaziti tu frustraciju dok se učimo boriti s tisućljećima naučenog ponašanja.
Važno je za shvatiti: Vi možete pozvati u rast sa sobom koga god želite, ali ne možete taj ‘posao’ odraditi za njih.
Zamislite odnos u kojem ste s nekim cijeli život plesali cha cha cha. Kada postavite granicu to je kao da nekome kažete da sada više ne želite plesati cha cha cha, želite plesati valcer. Taj prostor od cha cha cha do valcera je zapravo poziv na promjenu i rast. U toj jednostavnoj usporedbi možemo vidjeti da nije na nama da razmišljamo o tome može li ta osoba izvesti valcer, već ju pozivamo da s nama uči novi ples. Na nama je da vjerujemo da je ta druga osoba dovoljno odrasla i zrela da može i sama, primjerice, guglati kako se pleše valcer ili upisati tečaj. Taj dio nije naša odgovornost. Mi toj osobi samo možemo reći da ćemo se naći s njom na plesnom podiju.
N: Što ako to, poslovno ili privatno, uistinu ima negativne posljedice (otkaz, prekid veze, prekid suradnje), kako da si objasnimo da nije do nas već do druge strane kojoj naš poslovni pristup ili želja za drugačijim načinom funkcioniranja očito ne odgovara?
I: A što ako se sistem raspadne? Zašto bi to nužno bilo loše? Da je loše da se neki sistem raspadne samo je jedno od uvjerenja. A uvjerenja koja imamo samo su misli koje smo si ponovili toliko puta da su u našoj glavi postale istina. Kad krenete razmišljati o raspadu sistema, predlažem da o njemu razmišljate kao o sjemenci. Kad sjemenka krene rasti, ona se teoretski raspada. Kao što i svaka gusjenica koja ostane u čahuri nikad ne postaje leptir, tako i sjemenka koja se ne raspadne ne postane stablo ili ruža. Destrukcija je nužna da bi nastalo nešto novo.
Većina ljudi ustvari zna što želi, zna tko mu odgovara za poslovnu suradnju, a tko ne, zna iritira li ga šef ili slaže li se doista sa svojim partnerom. Samo što se većina ljudi boji odigrati igricu do kraja.
Tu je svakako važno reći da treba dopustiti prostora i vremena da s drugom osobom probamo sukreirati odnos. Ne sugeriram da se odnos raskine u prvoj situaciji kad se ne slažemo s nekim. No, ako ne dižemo ljestvicu, ako ne stremimo prema životu kakav želimo, treba se upitati je li to uopće život za nas. Mi najčešće trebamo biti voljni – ne sposobni jer se sposobnost može naučiti – već voljni kreirati život kakav želimo za sebe. Što da umjesto svih onih lijepih planera, tablica i planova unedogled naprosto odlučite kakva osoba želite biti i sve što radite, radite kao da to već jeste? To znači ne samo moć kreiranja vlastitog života nego i odgovornost za to kako će taj život ispasti. A na kraju dana, to je ono čega se većina plaši – nema drugog života koji si trebala živjeti, što ćeš napraviti s onim kojeg već živiš?
N: Koje su po tvom mišljenju osnovne odluke koje bi žena trebala imati na putu samospoznaje, postavljanja vlastitih uvjeta života, pokretanja vlastitog biznisa?
I: Prvo si trebamo postaviti pitanje što želimo i želimo li uistinu TO ili nam se sviđa IDEJA o tome? Želite li stvarno zarađivati milijun eura ili ti je lijepo misliti o tome što bi radila da imaš milijun eura? Koliko si spremna uložiti – u edukaciju, ali i u psihu – da bi to ostvarila?
Kad čitamo knjige o milijunašima jedna od stvari koju oni rade je ta da se ustaju jako rano. I sama sam pobornik Sharminog Kluba buđenja u pet ujutro. Ta jedna tako bazična odluka toliko utječe na vaš život da ćete neminovno osjetiti promjenu. Primjerice, idete spavati i budite se prije svog partnera. Što to znači za odnos? Kako se mijenja dosadašnji ritam? Kakva je nova dinamika? Potrebno je ispitati koje su to stvari preko kojih niste željni i voljni prijeći da bi ostvarili ono što mislite da želite imati. Imam dva ključna pitanja koja vam mogu pomoći u tome.
Prvo je – koja je to stvar koju najviše želite u svom životu? A drugo – što niste spremni pustiti da bi to dobili? Odgovorom na ova dva pitanja bit će vam jasnije što bi sve trebali pustiti u zamjenu za ono što bi željeli ostvariti. Nakon te odluke frustracija će i dalje biti dio procesa, to je neminovno, ali to ne znači da ne trebate ustrajati. Nije svaka nelagodna odluka loša odluka.
Poduzetnički mindset je nešto što je potrebno trenirati – škola nas za to ne priprema. Bez tog mindseta, vaš biznis je kao da imate pun sef, a nemate šifru za njega.
N: Što je sa svojevrsnim stavljanjem u ulogu žrtve kada mislimo da jednostavno nemamo sreće ili nam okolnosti nisu podržavajuće? Ili je istina negdje u sredini, a to je da nisu svi za sve i da možda naprosto nešto što mislimo da želimo na kraju nije za nas?
I: Društvo kao takvo čini lagane izbore laganima za prihvatiti. Puno je lakše naći izgovor nego rješenje. Ne zato što rješenje ne postoji već zato što većina ljudi, ako (na primjer) ode na kavu s prijateljicama, najčešće ima puno jaču konekciju ako im je zajedno loše. “Ajme, imam groznog šefa! – Ajme, i ja! – I ja! – I ja!” Kao ljudi se puno lakše povezujemo kroz negativna iskustva i kroz dijeljenje istih jer ponovno dobivamo potvrdu, osjećaj pripadnosti, uklapanja.
Naš strah najčešće se skriva iza toga da ako napravimo nešto drugačije, drugi će nas napustiti. A kada se bojimo da će nas netko napustiti zapravo šanse da napustimo sami sebe – rastu. Tada ćemo napraviti sve što možemo da se uklopimo, iako to ne želimo. Dajemo i dajemo, a uopće ni ne pitamo želi li to netko primiti. I onda se čudimo što nam netko možda ne kaže ni hvala. Nije dobro što nam je važnije kao ljudima biti u dobrom odnosu s nekim, više nego da smo u dobrom odnosu sa samim sobom.
N: Kad pričamo o ljubavi prema sebi ona svakako ide ruku pod ruku sa samoprihvaćanjem, ima li uopće tog sretnog završetka ili je to posao koji traje cijeli život?
I: Najčešće očekujemo da ćemo doći do nekog samootkrivenja ili ‘aha’ trenutka i da ćemo zatim ostati na toj razini i s nje funkcionirati dalje. Kao, doći ću u ‘aha,’ bit će mi super i onda će tako UVIJEK ostati. To je jednostavno nerealno. Svaki novi level tvog života zahtijeva novu verziju tebe. A da bi do tog levela došla, uvijek prolaziš kroz proces rasta koji je nelagodan.
Jako mi je zanimljivo da si formulirala pitanje ‘je li to posao koji traje cijeli život’, kako ga često moje klijentice i same formuliraju. Kada kažemo ‘posao’ onda to mentalno izjednačavamo s radom. Kao da treba orati i kopati, a zapravo treba uživati u procesu. To je kao da idete u Pariz zbog Eiffelovog tornja, pa ne uživate u svim drugim čarima Pariza. Naše društvo jako cijeni ostvarivanje ciljeva, a puno manje ‘flow.’
Samoprihvaćanje je moći prepoznati i napraviti granicu između vlastitih projekcija i realnih situacija u kojima se nalazite. Nemojte tražiti dozvolu da budete ono što jeste u drugim ljudima jer uvijek će postojati ljudi kojima se neće svidjeti ono što radite i ono što jeste. Kad sumnjate u vlastitu vrijednost, nijedan vam vanjski dokaz neće biti dovoljan.
Ako vaše samoprihvaćanje ovisi o vašem poslu ili primjerice partneru, to i dalje znači da ovisite o onome što dolazi izvana. Samoprihvaćanje i voljenje sebe nisu Pokemoni, ne možete ih sakupiti sve. Kad god takve stvari tražite – skupljate – izvan sebe, to uvijek znači da tražite na krivom mjestu.
N: Koliko stvarno intuicija ima veze s tim u kojem smjeru želimo ići, u pronalaženju samih sebe?
I: Moje mišljenje je da puno ljudi ustvari uopće ne čuje svoju intuiciju nego da čuju glasove i mišljenja drugih ljudi koja su pokupili usput. Bojim se da su toliko nepovezani sami sa sobom da uopće ni ne znaju koji je od tih unutarnjih glasova uistinu njihov. Kad ne poznaješ sebe dovoljno dobro, jedino što možeš čuti je ono što si putem naučio. Naš mozak sposoban je memorirati puno toga tijekom našeg odrastanja i života. Kroz coaching i psihoterapiju radimo na tome da izgubimo ta mišljenja koja smo s vremenom memorirali i radimo na tome da imamo manje, jer manje je više, svojih vrijednosti s kojima se pokazujemo svijetu.
Vjerujem da je intuicija naša sposobnost da informacije koje su rezultat znanja integriramo u cjelinu, a iz te cjeline nastaje proces po kojem onda djelujemo. Nema copy-paste rješenja i nema copy-paste života. Zamislite intuiciju kao GPS koji nas vodi negdje – dokle god slušate tuđu, ne možete slijediti vlastitu. Mi svi uvijek vozimo cestom koja nas negdje vodi, pitanje je samo je li to mjesto ono na koje želimo doći.
N: Koji bi bio tvoj savjet Noon čitateljicama za 2022. godinu?
I: Ne vjerujem u savjete, ali vjerujem u znatiželju! Mislim da je ona ono najvažnija za imati – zdrava znatiželja oko toga što je sve moguće u ovom životu, a onda i iskreno uživanje u procesu koje do toga vodi. To želim svim Noon čitateljicama.