Menu
Menu
”Nema ništa tužnije od života kojeg ste mogli živjeti, a niste.”, objašnjava psihologinja kognitivno bihevioralne terapije.
Vjerojatno ste puno puta čuli da je izlazak iz zone komfora preduvjet da bilo što postignete. Bez obzira na to, kada većina dođe do trenutka da isto zaista i primijeni, najčešće zablokira.
Upravo sam nedavno pitala svoje klijente da otkriju svoju blokadu i razmisle od čega ih ona štiti. Naime, time što ne „izlazimo“ iz zone komfora štitimo se mogućih scenarija koji nam nisu poželjni, dok istovremeno zaboravljamo na scenarij koji nastavljamo živjeti dok se čuvamo od te promjene. Zaboravljamo da vrijeme prolazi i ne pitamo se gdje ćemo se naći za pet ili deset godina s odlukama koje nismo donijeli iz straha.
Zona komfora je psihološko stanje u kojem se osjećamo sigurno i na miru. To su poznati obrasci koji nam pružaju osjećaj kontrole i opuštenosti. Dok nam ovo stanje može pružiti osjećaj sigurnosti, često nas ograničava u postizanju onoga što želimo ostvariti.
Dok zona komfora može biti privremeno utočište, prostor u kojem privremeno možemo odmoriti, dugoročno nas sprječava u isprobavanju novih stvari – upuštanju u nova iskustva, uvođenju pozitivnih promjena i osobnom rastu. Svaki put kada odaberemo ostanak u zoni komfora biramo scenarij koji će nas neminovno dovesti do osjećaja neispunjenosti i propuštenih prilika.
Bez obzira što smo svega ovoga svjesni, teško se pokrećemo naprijed. Ljudi vole sebi predbacivati da su lijeni ili nemaju discipline, što može biti slučaj, ali uvijek podsjećam klijente na to kako funkcionira naš mozak i da je programiran da nas čuva u starim i poznatim obrascima.
Jeste li ikada uveli novu naviku i onda ubrzo skliznuli u staro? Ovo radi mozak koji vas želi vratiti tamo gdje mu je poznato jer tako štedi energiju, to su takozvana automatska ponašanja i sustav koji nam služi da ne bismo bili preplavljeni svaki put kada napravimo korak, peremo zube ili palimo auto.
Mozak ne radi razliku između dobrih i loših automatskih navika, samo radi svoj posao.
Zone komfora teško napuštamo jer svaka promjena sa sobom nosi strah i neizvjesnost. Zamislite moždane puteve kao džunglu u kojoj su poznati putevi dobro utabani, popločeni, osvijetljeni s uličnom lampom sa strane. Zatim vi skrenete s tog puta (kada donesete novu odluku) i idete ravno u ogromnu džunglu s nožem u ruci i krećete krčiti put. Normalno je da vas to plaši i umara i želite se vratiti na svoj dobar stari puteljak.
Ako nastavimo poistovjećivati nove smjerove u životu s džunglom u koju krećemo koračati, vjerojatno nemate kontrolu nad time što vas čeka, zar ne? Na popločenom putu možda neće iskočiti neki tigar, ali kuda vas vodi taj put?
Zato izlazak iz zone komfora nije nimalo jednostavan. S jedne strane rade svi naši mehanizmi za preživljavanje, a s druge strane želja za smislenim i ispunjenim životom u skladu s našim potencijalima.
Ne želimo gubiti prividnu kontrolu koju imamo jer je svaki gubitak kontrole strašan. U suštini, svaki strah možemo svesti na strah od gubitka kontrole ili čak strah od smrti. Tako da drugi put kada imate strah popeti se na pozornicu pred publiku ili promijeniti posao, sjetite se da se ne radi o tome da ste nesposobni i da su ovo normalne reakcije koje svatko više ili manje doživljava kada se upušta u nešto novo.
Izlazak iz zone komfora počinje tamo gdje prestajemo okretati glavu od straha i s njime ruku pod ruku idemo u nove pothvate. Suočavanje sa strahom može nas naučiti vrijednosti fleksibilnosti i prilagodljivosti; on neće nikada nestati i pogrešno je očekivati „riješiti se“ straha kao jedne od primarnih emocija. Zato nam izlazak iz zone komfora omogućava da se suočimo sa strahovima, da rastemo i razvijamo se.
Važno je zato da umjesto da se pitate ”Kako se riješiti straha?”, pitajte se “Kako ovo mogu napraviti sa strahom?”.
Počnite s malim koracima: Ne morate odmah skočiti na velike promjene kojih se užasavate – male promjene i zadaci koji su dovoljno izazovni, a opet dostižni su najbolji početak. To su one stvari koje znate da možete, ali pronađete izgovor da ipak nećete.
Prihvatite nelagodu: Nelagoda je neizbježan dio rasta i naučite ju prihvatiti kao dio procesa te radite na tome da povisite prag tolerancije na frustraciju time što ćete smanjiti očekivanja od sebe, od drugih, od svijeta i od sebe. Stvari se imaju pravo događati mimo vaših želja, a problemi na koje nailazimo često su samo nelagodni, ne i užasni ili fatalni.
Bez hrabrosti, fokusa i usmjerenog rada, nema ni uspjeha, a izlazak iz zone komfora zapravo je vidljiv u ključnim točkama koje te vode do uspjeha:
Izlazak iz zone komfora ne mora biti trajan i nitko ne kaže da se ponekad tamo ne možete malo vratiti. Ne radi se o tome da idete iz krajnosti u krajnost, nego osvijestite vlastite potrebe i sami sebi ponekad date mali ”push” ili si pružite ruku kako vaš potencijal ne bi ostao zakopan duboko u vremenu.
Svojim klijentima uvijek kažem da odgovore na pitanja koja im mozak servira, a najčešća počinju sa „Što ako…“
Što ako ne uspijem?
Što ako uspijem?
Što ako se ozlijedim?
Što ako je bila pogrešna odluka?
Što ako se osramotim?
Što ako shvatim da ipak to nije za mene?
Što ako ispadnem nesposobna?
Odgovorite si na svako ovo pitanje, nemojte da vas proganja. Život se na kraju svodi na to da uvijek hodamo na tankoj žici nad dubokom provalijom. Balans držimo tako što se krećemo i gledamo naprijed. Ako padnete, možda ste vezani, možda ne.
Krenite, ne žurite, pustite korijenje i rastite; sve je ostalo gubljenje vremena na traženje garancije koju vam nitko nikada neće dati jer garancije nema. Nema ni ništa tužnije od života kojeg ste mogli živjeti, a niste.
Pozivam vas da već danas napravite nešto što vas vodi izvan vaše zone komfora. Možda je to prijava na program koji ste oduvijek željeli pohađati, ili jednostavno razgovor s nekim s kim obično ne biste razgovarali.
Izlazak iz zone komfora nije samo put prema vanjskom uspjehu, već i prema dubokom unutarnjem zadovoljstvu i samospoznaji.
Više sličnih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.
