N: Postajemo li kultura narcisoidnih osoba i koje su ustvari razlike između narcisa i osoba koje su (samo) egoistične, sebične ili tašte?

I: Isto kao što ne postoji dobar ili loš čovjek jer svi možemo u određenim trenucima biti i jedno i drugo, ne postoji niti neka dobra ili loša karakteristika. Ovisno o kontekstu, sve može biti dobro ili loše. Ubojica u jednom društvenom kontekstu može biti osuđen kao zločinac, a u drugom slavljen kao junak. Ni na ljudske karakteristike ne bismo trebali gledati kao na crno-bijele, a i upravo ta podjela je i stvorila najviše nesreće u svijetu.

Opisi koje ste naveli u pitanju mogu biti i karakteristike ličnosti koja nije imala prilike u potpunosti razviti se do kraja. Emotivno zrela ličnost je ona koja ima kapacitet da preuzme odgovornost za svoje postupke. Takve ličnosti razvijaju se u stabilnim i podržavajućim obiteljskim odnosima u djetinjstvu te podržavajućom i motivirajućom okolinom u daljnjem životu. S druge strane, netko će biti posesivan jer nije imao prilike kao dijete u potpunosti imati nešto, počevši od igračke, roditelja, pozornost i slično. Ono čega nam je nedostajalo, tražit ćemo kroz život.

.

Netko tko je tašt u odrasloj dobi, kroz odrastanje nije imao prilike biti viđen i prihvaćen onakav kakav jest zbog čega u daljnjem životu ima potrebu nametati svoju pojavu drugima. Sve su to pokušaji da si damo ono nešto što nismo dobili kad smo trebali, tijekom razvoja. Razlika između poremećaja i nečije osobine jest u – kapacitetu za promjenom.

.

U posljednje vrijeme mediji i društvene mreže često raspravljaju o temi narcizma. No, bitno je razlikovati pojedinačno ponašanje od trajnog poremećaja ličnosti. Svatko od nas može imati trenutke kada se ponaša sebično ili tašto, ali to nas ne čini narcisima.

N: Tako je, danas se sve više priča o narcizmu u društvu, kroz medije, u knjigama itd. U kojoj mjeri se ustvari razlikuje narcisoidni poremećaj ličnosti od graničnog poremećaja ličnosti?

I: Bilo bi značajno, ako ćemo se oslanjati na Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, odnosno DSM-5, da napomenemo što je definicija poremećaja ličnosti. To je trajni obrazac unutarnjeg doživljavanja i ponašanja koji značajno odstupa od očekivanog u kulturi kojoj ta osoba pripada, koji je pervazivan, nefleksibilan, ima početak u adolescenciji ili u ranoj odrasloj dobi, tijekom vremena je stabilan, te dovodi do patnje ili oštećenja. Naglasak na značajno odstupanje od očekivanog u kulturi je jako bitan u ovom slučaju jer se danas puno toga naziva psihijatrijskim terminima. To nam donosi više štete nego koristi. Etiketiranjem neke osobe ‘narcisom’ ili ‘borderlineom’ radimo podijele, umjesto da se pokušavamo bolje razumjeti.

Imenovati nešto dijagnozom narcisoidnog ili graničnog poremećaja ličnosti nosi svoju odgovornost. Bitno je napomenuti i to kako su crte ličnosti jedno, a poremećaj ličnosti drugo. Često se u javnosti događa da su samo izolirane crte ličnosti dovoljne kako bi se nešto smjestilo pod spomenute poremećaje. Oni pak u društvu imaju prevalenciju do 5-6 posto maksimalno. S obzirom koliko se često spominje narcizam u javnosti, brojke ne odgovaraju percepciji.

Ipak, ako želimo bolje razumjeti ta dva tipa ličnosti, umjesto samih karakteristika i analize kriterija ponašanja, dobro bi bilo pogledati koja je njihova pozadina, kako su nastali i zbog čega se netko danas ponaša tako.

.

Jer sve te manifestacije stvorene se u primarnim odnosima – povrijeđeni ljudi rade drugima ono što je napravljeno njima. Tzv. narcis ne vidi drugog jer nikad nije bio viđen, a tzv. borderline ostavlja drugog jer je puno puta bio ostavljen.

.

U redu je pritom zaštititi se od štetne reakcije, no etiketiranjem nečeg nismo riješili problem, samo smo odmaknuli pogled od njega. Bitno je napomenuti i da su ovo jako površni opisi koje navodim i kako su ljudski životi i iskustva daleko kompleksniji.

Ponekad se narcističko ponašanje može promatrati i kroz traume koje osoba rekreira putem svakodnevnih okidača. Osoba koja je bila izložena fizičkoj kazni kroz djetinjstvo može tako imati izuzetno kratak fitilj u odraslim godinama. Ipak, postoji razlika između poremećaja ličnosti i prolaznih emocionalnih reakcija. Emocionalno zrele osobe prepoznaju svoje postupke i rade na njima, a svima nam je potrebna podrška i razumijevanje u tom procesu.

N: Koliko ustvari društvo ima utjecaja na to, pogotovo današnje društvo koje često odobrava iskazivanje moći, individualizam, asertivnost, aroganciju, samopromicanje i odsustvo empatije?

I: Važno je sjetiti se da iza svakog ponašanja leže različite priče i osjećaji. Ljudi s narcističkim tendencijama možda se čine prisutnima svuda oko nas – na poslu, u društvu, pa čak i u obitelji. Međutim, svatko ima svoju priču i ponekad je potrebno malo više vremena da je prepoznamo. Mnogi od nas možda još nisu imali priliku doživjeti potpunu emocionalnu zrelost, ali to ne znači da ne mogu rasti i mijenjati se.

Što se tiče utjecaja okoline i genetskih faktora, znanstvena zajednica je nakon mnogo godina konačno uspjela postići konsenzus u raspravi ‘priroda vs. okolina’. Istina je negdje na sredini. Rađamo se s određenim prirodnim potencijalom koji se potom otključava pod utjecajem okoline. Naš mozak je plastičan odnosno podložan promjenama kroz cijeli život. Različiti životni utjecaji formiraju način na koji vidimo svijet. Da nije tako, psihoterapija bi bila neizvediva.

.

Isto tako, ne kažu bez veze budi oprezan u odabiru partnera jer će taj odabir utjecati i na tvoju karijeru i na tvoj život. Ono s čime smo okruženi nas oblikuje. Tako da, u prisutnosti neempatičnog partnera, i mi možemo postati takvi.

.

N: Bi li trebali biti zabrinuti zbog selfie kulture koja sve više vlada društvenim mrežaama te mišljenja da danas svatko može biti zvijezda? Ili pak estetske kirurgije koja potiče vječno mladi izgled?

I: Ono što konzumiramo oblikuje naš život. Društvene mreže i njihov sadržaj su odraz nas samih i obratno. Ako pratimo živote zvijezda, estetsku kirurgiju, agresivnost u vođenju ljudskih kolektiva, to će i biti naša stvarnost. Isto tako, ako pratimo savjete psihoterapeuta, neuroznanstvenika, nutricionista i fizioterapeuta – naša stvarnost će biti takva.

Pogotovo danas trebali bismo biti oprezni što unosimo u svoju svakodnevicu jer nikad u povijesti svijeta nije bilo lakše promijeniti svoju realnost. Samo jednim klikom na mobitelu možemo otići u lijepo, ali i ružno. A ono što promatramo kroz svakodnevicu postaje i dio našeg identiteta – odnosno to postajemo mi.

N: Svaka nacija se osjeća posebnom. Postoji li grupni odnosno kolektivni narcizam ili pak nacionalni narcizam?

I: Jedno je ponos na svoj identitet, a drugo je nesigurnost u njega. Ponos na svoj identitet je odlika zrelosti i u takvom ponosu prihvaćamo druge. Nesigurnost u svoj identitet potiče nas pak da svoju sliku namećemo drugima, kako nam njihova prisutnost ne bi odnijela i ono malo vizije koju imamo o sebi. Ako ćemo promatrati društvo kroz termin narcizma važno ga je promatrati kroz stupanj razvoja, a ne kroz ograničenje koje ta etiketa nameće.

Bitno je napomenuti i to kako je naše društvo obojeno transgeneracijskim traumama koje otežavaju razvoj zrelog i odgovornog društva.

.

Čovjek, pa tako i društvo, kad ga boli, ne vidi ništa drugo osim svoje boli. Ne vidi tuđu bol, a pogotovo ne vidi tuđu perspektivu u pogledu na život. Tada proganjamo sve ono što nismo mi, počevši od boje kože, seksualne orijentacije, roda, pa i spola. To je ujedno i razlog zašto se ranjena osoba, pa i društvo, može promatrati kroz tzv. narcizam. Jer, ranjenik kad ga boli, kao i narcis, nema kapacitet da vidi drugog.

.

No, biti u boli nije isto što i narcizam. Bol traži zacjeljenje i kada bismo tako promatrali suvremene društvene pojave, svijet bi bio jedno bolje mjesto.

N: I za kraj, koji bi savjet bio u slučaju da smo primorani biti u suživotu s narcisom, na primjer s članovima naše obitelji ili poslovnim kolegom? Može li najbolja stvar u takvim situacijama biti postavljanje granica ili stvaranje života za sebe izvan tog odnosa?

I: U situacijama kad smo napadnuti, kad nas boli, dobro je potražiti podršku. Ako je naša obitelj izvor boli, podršku potražimo kod prijatelja, u zajednici, institucijama za pomoć. Razgovor s drugim često nam može dati perspektivu koju samu ne vidimo, a i kad neke boli i strahove izgovorimo na glas, oni se smanjuju. Peter Levine kazuje kako trauma nije ono što nam se dogodilo, već je trauma odsustvo mogućnosti da našu bol podijelimo s nekim.

Naše strahove neće umiriti odsustvo prijetnje, ali osjećaj povezanosti s drugima hoće. Čovjek kad je izoliran duševno pati. No, fizička prisutnost ne znači nužno i emotivnu prisutnost. Nju možemo prepoznati tako da se u nečijem društvu naše tijelo osjeća opušteno. Ruke i noge su nam mirne, otvorenog stava, nemamo potrebu pretjerano jesti, umirivati se alkoholom ili pretjeranim šopingom.

Miran čovjek je zapravo jako loš potrošač pa možda i zato ova transformacija društva ide sporo. Ipak, najbolje stvari u životu su i dalje (još) besplatne. Šetnja u prirodi, razgovor s prijateljem, ljubav, zrak i sunce.