Priče koje imamo vezane za njega sežu iz svih odnosa koje imamo kroz odrastanje.
Korijen našeg odnosa s užitkom seže u naša prva iskustva. Psihološki gledano svatko od nas rađa se sa dva impulsa – onime da postignemo ugodu, i onime da izbjegnemo nelagodu. Funkcionirajući prema ta dva principa na impulzivnoj i jako tjelesnoj bazi, svojoj okolini dajemo do znanja kada nam nešto treba, kada nam nešto nedostaje, kada nam nešto odgovara i kada nam je nečega previše. Odgovori koje imamo od svoje okoline, kako reagiraju na naše potrebe i koliko su one zadovoljene, postaju naša baza unutarnjeg kapaciteta za pozivanje ugode i užitka.
O užitku učimo kroz sve naše autoritete, kroz okolinu koja nam je bitna, koja nam direktno i indirektno pokazuje koliko se može posvetiti sebi, dozvoliti da užitak preuzme i koliko si užitka ‘smije’ dopustiti’. Paralelno s time na iste načine od najranije dobi učimo i o ne-užitku, o nelagodi, frustraciji i zadržavanju svojih potreba.
Priče koje imamo vezane za njega tako sežu upravo iz svih odnosa koje imamo kroz odrastanje, ali i iz kolektivne svijesti i društvenih stavova o njemu.
Pa je tako tijelo postalo sinonim za užitak, ali vrlo čest vezano za našu seksualnost, a još češće etiketirano kao sramotno s jedne, ili pak površno s druge strane.
Užitak je tjelesan. On je emocionalan. Osjetimo njegovu energiju kako prolazi tijelom, a postaje i mentalan kada ga naše misli obuhvaćaju. Užitak je protok kroz nas sile koja nam je ugodna, prisutnost da ju osjetimo i mogućnost da joj se prepustimo. Užitak udišemo, ako znamo kako. Njega dozvoljavamo i pozivamo, otvaramo i biramo, a kada je ovdje svjesno, postaje nam suputnik koji nas vodi u dublja stanja njašeg postojanja.
Naš kapacitet za užitak jednak je našem kapacitetu za bol. Ne možemo se prepustiti užitku bez da smo spremni otvariti mjesta koja nam stvaraju nelagodu i otpakirati blokove. Kako je to povezano? Užitak je prirodno stanje u kojem tečemo od malena, a on prestaje kada mu na put naiđe nelagoda.
U tom trenu naše tijelo se počinje zatvarati, sustezati, dah postaje plići i kraći, a mi stišćemo tijelo i životnu energiju ne bi li što manje osjetili.
Ponavljajući takve reakcije kroz život stvaramo mehanizam koji je ostavio napetosti u našem tijelu, zatvorio nas od straha od boli u srcu i do neke mjere nas tupio na senzacije oko nas kako bi što manje nelagode osjećali.
Pa tako kada odgurujemo od sebe neku emociju, neko stanje, zadržimo osjećaj, odvojimo se od njega, pravimo se da se ne događa ili nas uruši, samim time sebe zatvaramo za osjetiti ono što nam je ugodno oko nas – radilo se o sladoledu u ljetnim vrućinama, uživanju u bivanju na mjestu i samom postojanju, ili pak ljubavnom dodiru.
Istovremeno, to se ne mora odnositi samo na nelagodne emocije, nego i na brzinu života – na rad bez predaha, zanemarivanje tijela i tjelesnih potreba pod izlikama vremena, obaveza ili jednostavno neznanja kako da sebi damo prostor.
Dobra vijest je da ovo nije konačno. Dobra vijest je da postoje putevi koji nas vode nazad k sebi, da se osjetimo, da se utjelovimo, uprisutnimo, i da se počinjemo povezivati sa sobom i onime što nam stvara ugodu u tijelu i srcu.
I jednom kada krenemo na taj put, kada počinjemo otpakiravati priče da ‘ne zaslužujemo’, da ‘nema za nas’, da smo možda ‘krivi’ ili što god da drugo stoji na putu da pulsiramo sa dahom života, jednom kada krenemo tim smjerom i počinjemo davati sebi, krećemo na povezivanje sa ljepotama svega što nas okružuje.
Tada počinjemo razumijeti da užitak može biti protkan kroz sve čime se bavimo, a da se samo trebamo sjetiti vratiti se, kada iz njega, iz životnog toka ispadnemo.
No kako doći do toga i odbaciti ono što nas stišće? Kako proći kroz kroz grižnju savjesti, kroz kritike, kroz glavu koja radi tisuću na sat i podsjeća nas na sve ono što nismo još napravili, postigli, dovršili ili postali? Kako zaustaviti misli i osjećaje koji nam ne dozvoljavaju da se opustimo i proširimo u užitku? I kako otpustiti uvjerenja utkana toliko duboko u nama o tome kakvi smo ako uživamo?
Odgovor je tijelo. Užitak ne postoji u tijelu koje je stegnuto, koje je bez daha ili bez prisutnosti. Niti postoji u tijelu koje je puno osjećaja, stanja, misli, briga, anksioznosti i frustracija. Užitak na poslijetku ne postoji u tijelu koje mu ne daje vrijeme i prostor da se izrazi.
Put u užitak je jednostavan, ali ne nužno i lagan, ali kada ga osvjestimo, on postaje suputnik za dane u kojima smo prisutni, opušteniji, povezani sa sobom i svijetom oko sebe te u osjećaju vlastite moći.
Za to je potrebno da odvojimo vrijeme, da ostanemo sa sobom i u prvom koraku da osjetimo kako smo, kako nam je tijelo i što nam zapravo treba. Možda smo puni energije koju trebamo protresti, izbaciti i otpustiti – jer ne možemo se maltretirati da se opustimo i uživamo dok je naš sustav u flight mode-u, pun adrenalina i spreman na akciju.
Možda nam nedostaje energije pa se trebamo ‘napuniti’, dati tijelu da se spusti iz uspravnog položaja, udahne, otpusti težine i napetosti držanja u zemlju i damo si prostor za lagani tempo, zagrljaj, dobro društvo, finu hranu, masažu i nježnost prema sebi.
Kada osjetimo što našem tijelu, što nama treba u prvom koraku, počinjemo se otvarati za dublju prisutnost i pažnju. Kako si dajemo ono što nam treba, istovremeno si dajemo i dozvolu da nam smije biti ugodno, da si smijemo dati vrijeme i prostor i da nam može biti lakše, jednostavnije, i opuštenije. Kada iz tog mjesta nastavimo dalje, posvetimo se vlastitom tijelu da vodi, i dozvolimo mu da traži ugodu, prostor gdje je pokret lagan, gdje teče i gdje je živo u nama i dozvolimo da se počne polako kretati, bilo u ležećem ili uspravnom položaju, ta ugoda i fizički užitak počet će se neminovno širiti našim tijelo – a mi ćemo početi teći.
Ono što se pritom događa jest da se cijeli naš sustav počinje otvarati, od naše pažnje i prisutnosti, volje da pratimo pokret, ugodu, ostatak tijela preuzima vodstvo i dobiva dozvolu da teče. U tom procesu prepuštamo se onoliko koliki nam je kapacitet, a stegnemo dah, stanemo, zatvorimo se ili se počinjemo baviti nečim drugim točno u onom trenutku kada svjesno ili nesvjesno dotaknemo stare priče.
Naime, u trenutku kada se puštamo u val ugode, lakoće, užitka i protoka na površinu iz naše dubine izlaze i određeni trenutci kada toga nije bilo – izlaze priče i uvijerenja o tome kakvi trebamo biti i čime se trebamo baviti. Užitak postaje kao sunce koje grije dovoljno da otapa mjesta koja su zamrznuta. I to je upravo ono što nas zakoči u trenutku i postavi granicu koliko se dalje možemo predati.
Slično je i sa seksualnim kontaktom. Seksualnost kao jedna od najjačih sila koju imamo, a seksualni kontakt je kao pojačalo koje osvjetljava djelove našeg nesvjesnog koji su spremni izaći. Zato se često javljaju i intenzivne emocije i neprorađena stanja na površinu jer taj tip povezanosti sa sobom ili u paru intenzivira sve što je u nama neiscjeljeno – sve što trebamo vidjeti, osjetiti, iraziti na siguran način, dovršiti i tako stvoriti i utkati novu priču – novo uvjerenje u sebe.
I upravo to je put da dublji užitak, za širenje našeg kapaciteta – praksa! Tjelesna, emocionalna, senzualna, seksualna, kreativna živa praksa. Radilo se o užitku u glazbi koncerta, osjećanju dodira na nama, slatkoće daha, ganuću ljubavi, sunca koje sije, smijeha kroz cijelu svoju dušu sa ljudima koje volimo, put je kroz tijelo. Vraćati se fizički u tijelo, puštati se da dišemo i širimo se u osjećaju, dozvoljavati da odemo dalje nego prije, suočiti se s onim što dođe na površinu i što nas zablokira, izraziti to i pustiti da se kroz naše izražavanje transformira.
Takva transformacija stanja, takva proces često nas dovodi do ekstaze, da iz mjesta nelagode i boli dođemo u opuštenost, mir i užitak. A jednom kad smo u tom prostoru, istraživanju njega nema kraja.