Menu
Menu
”Sada je sve potpuno drugačije, sada živim i radim u svom tempu.”
Janja – jednostavna, iskrena, predana svemu što radi. Danas uistinu teško upoznajemo autentične ljude. No, Janja – Janja je uistinu jedinstvena. Posjetili smo je u njenoj kući u Zagorju, vjerojatno jednoj od najpopularnijih na Instagramu, koju je uredila zajedno sa svojim suprugom. Danas mnogi iz Zagreba putuju upravo u tom smjeru na Janjine radionice pečenja sourdough kruha, i to ne samo zbog kruha već cijelog iskustva, druženja i uživanja u nevjerojatnoj prirodi.
Nama je dan s Janjom i Vladom uistinu bio kao iz bajke i željele smo na najautentičniji način prenijeti atmosferu iz njihovog života vama na male ekrane. Trend života izvan Zagreba svakako je u porastu i još nismo razgovarali s nikim tko nije upravo izvan grada pronašao svoj mir.
Janja je svakako među njima, no htjeli smo saznati kako uistinu izgleda njena svakodnevica, koliko joj je trebalo, i što je sve trebalo, da dođe do onoga što ima danas, a to je posao koji se rodio iz čistog užitka, kao i život u kojem uživa stalno.
N: Bi li rekla da je život danas za tebe užitak? Ova kuća koju ste zajedno kupili i uredili, hobi koji ti je postao posao… Budiš li se ujutro onako iskreno spokojno i zadovoljno?
J: Prvo da ti se zahvalim što smo proveli jedan lijepi dan zajedno i što ćemo kroz ovaj razgovor podijeliti neko moje iskustvo i ideje oko života i rada. Lijepo spavam i lijepo se budim, naročito jer je kod nas, osim ptičica koje pjevaju, uglavnom vrlo mirno i tiho. Naravno, dio tog spokoja dolazi i od puno lijepih stvari koje su mi se posložile u životu i mogu reći da sam sretna i zadovoljna. Sada kada malo više razmišljam o ovom pitanju i sama si pokušavam objasniti što je to što me najviše čini zadovoljnom, ali odgovori koji mi dolaze su baš dosadni i nepretenciozni. To su lijepi odnosi s ljudima koji su mi dragi i koji me okružuju, dinamičan posao u kojem imam prostora upravljati tom dinamikom i razvijati se i učiti, život u Stubičkim Toplicama, vrt, zelenilo i stvaranje svega toga s mojim Vladom.
N: Što je sve bilo potrebno da dođeš do toga, do svega što si za sebe ostvarila danas?
J: Kao i kod dosta drugih ljudi koje poznajem, i meni su posao i karijera bili neusklađeni s tim kako bih htjela živjeti, a opet nisam točno znala što bih radila i na kojem to poslu bi mi bilo posebno lijepo. Iako je moj muž ekspert u tom području (između sto ostalih područja haha), njegovi savjeti nisu se tako brzo primali u mom slučaju. To je čak i uobičajeno i ne treba se bojati stalno tražiti neku svoju priliku ili projekt koji će vam pružiti svo ono zadovoljstvo koje očekujete od posla.
Naravno, ako tu priliku kreirate sami, krećete gotovo od nule i put će trajati duže i biti zahtjevniji. Reći ću samo kako nikad prije nisam pisala, a pokrenula sam svoj blog o hrani. Nikad nisam fotografirala i obrađivala fotografije ili videa, a danas mi je to najlakši dio posla. Nikad nisam pričala u javnosti ili imala nekakve prezentacije, a danas imam radionice za restorane, posjetim ponekad i neku TV emisiju, bila sam protagonistica jednog dokumentarca. I sve to nije u početku izgledalo niti blizu ostvarivo, niti sam zamišljala takve scenarije.
Nisam od onih koji vjeruju da treba imati čvrsti cilj i potom svaki dan ići korak po korak bliže k tom cilju. Kod mene se sve dogodilo tako da sam nešto radila, a onda su se ciljevi sami počeli otkrivati i realizirati.
N: Kada si shvatila da je kreiranje recepata, kuhanje i pečenje, za tebe istinski užitak? Kako je to izgledalo na početku i što si najčešće pripremala?
J: U počecima sam najviše kuhala kod kuće uz mamu, to su bila više tradicionalna jela i nisam u toj fazi nužno razvijala neku ljubav prema kuhanju, više je to bilo savladavanje temeljnih tehnika. Kuhanje mi je uvijek bilo svojevrsni užitak, ali sam tek s vremenom i s većim razumijevanjem važnosti dobre prehrane počela pronalaziti veći smisao u kuhanju i hrani. Dobar utjecaj na moju kuhinju ostavio je i period života u Londonu gdje sam imala prilike upoznati puno više namirnica, začina i različitih kuhinja.
Ipak mi je najveće zadovoljstvo ugostiti prijatelje koji dođu kod nas na ručak ili večeru i jako im se svidi hrana koju sam pripremila. Sam taj kontekst oduševljenja i pričanja o hrani mi onda ponovno dokaže kako je hrana bitna u našim životima i kako značajno oblikuje naša iskustva i druženja. Svakako mi takve povratne informacije pomažu i u izgradnji mog samopouzdanja, potiču me da sljedeći put osmislim ili pripremim neko novo jelo i možda opet izmamim poneki uzdah oduševljenja. To mi nekako dođe kao pljesak izvođačima nakon nastupa.
N: Što ti je danas jednako velik užitak kao kuhanje, sigurno si s godinama stvorila i nove hobije za sebe? Kada se istinski opuštaš?
J: Istinski se opuštam kad radim slastice, to baš jako volim i mogu biti ne znam koliko umorna, ali uvijek ću pronaći još malo energije za izradu nekog deserta. Iako mi je to na neki način sad i postao posao, ne na konvencionalan način, ali jedan dio mog poslovanja se odnosi i na to. Većina slastica koje se mogu pojesti u Broom44 su moji recepti i na to sam neopisivo ponosna, ali i zahvalna što mi se pružila ta prilika.
Pored toga volim otići u duge šetnje i brati samoniklo cvijeće, voljela bih malo više znati i o samoniklom bilju, ali to još uvijek istražujem i preporučam radionicu ‘Vilinski praktikum’ na Plešivici na kojoj sam više naučila o samoniklom bilju. Doslovno istražujem i različite načine opuštanja, bilo vježbe disanja ili razne vrste meditacije.
U prosjeku jednom mjesečno odlazim na akupunkturu kod predivne Vesne u Satori Acupuncture i to mi je momentalno najdraži oblik opuštanja jer se tamo neopisivo dobro opustim.
N: Zašto te posebno ispunjavaju radionice? Osoba si koja svakako uživa dijeliti ‘tajne uspjeha’, nisi netko tko voli držati stvari za sebe – vjeruješ li u tu pozitivnu psihologiju dijeljenja?
J: Najviše me ispunjava osjećaj da sam uspjela naučiti puno toga i na vlastitim greškama shvatila kako pomoći drugima da budu uspješniji u tom segmentu rada s prirodnim kvascem ili krafnama.
Isto tako posebno mi je drago kada se polaznici oduševe sourdough kruhom ili focacciom ili krafnama i onda u toj kombinaciji novih znanja i fine hrane zajedno kreiramo neke lijepe uspomene. Posebno mi je lijepo radionice raditi kod nas doma, gdje je atmosfera još opuštenija, bolje se povežemo i upoznamo i zahvalna sam da je to dio onog što ja mogu dati društvu na neki način, koliko god to bio mali pomak u kvaliteti njihovih života.
Dijeljenje iskustva i znanja u bilo kojem smislu je po meni temelj uspješnih zajednica i mislim da mi svi tu imamo još dosta prostora napredovati.
N: Što je danas autentičnost za tebe u svijetu tako podležnom trendovima i uklapanjima u masu i u ‘ono što se očekuje’?
J: Mislim da su rad na sebi, veće samopouzdanje i svjesni napor da budemo zadovoljni najbolji temelji za autentičnost. Također mislim da je ipak potrebno nešto iskustva i vremena da uopće naučimo dovoljno o sebi da bismo onda mogli prepoznati kada smo i na koji način najsretniji.
Vjerujem da je autentičnost pokazatelj da živimo prema svojim uvjerenjima, željama i vizijama, a to je upravo onako kako i ja živim svoj život. Ne mogu reći da je oduvijek bilo tako, ali mogu reći da sam uvijek tragala pronaći nešto što će me toliko ispunjavati i da mogu reći da se time bavim i profesionalno.
Od svoje dvadesete do sada sam promijenila puno interesa i zanimanja i možda na trenutke nisam znala što želim biti, čime se mislim baviti u životu, ali svi ti moji interesi su me doveli do ove točke gdje sam danas.
Veliku ulogu u interpretaciji autentičnosti prema javnosti igraju i društvene mreže na kojima je život uvijek ljepši nego u realnosti, ali osobno smatram da se može biti autentičan i bez dijeljenja svih strana svoje privatnosti.
Trendovi su sličan kontekst – može nekome nešto što je u trendu pomoći da bude autentičan, jer je to sada postalo društveno prihvatljivije i u fokusu. Nekako volim gledati da svi ti utjecaji koji su nam dostupniji i koji su rašireniji mogu imati i pozitivan utjecaj na našu autentičnost ili samosvijest o istoj.
N: Tko te inspirira u tvom poslu ili lifestyleu i zašto?
J: Moja inspiracija je primarno skladnost života i osobnog zadovoljstva kroz vlastiti rad i stvaranje. Volim nova iskustva, kroz vrijeme sam naučila da volim i učiti i napredovati u nekim temama koje su mi bitne kroz sam posao i nove projekte. Prije sam možda puno više izbjegavala izazove, iako mi i danas donose dozu stresa, lakše je uz podršku koju imam.
Inspiriraju me ljudi od kojih sam učila o sourdough kruhu, u počecima je to bila moja prijateljica Ivana koja živi u Parizu, pa i Maurizio Leo koji stoji iza ‘The Perfect Loaf’ i od koga sam možda najviše naučila. Inspiriraju me i ljudi koji dolaze na moje radionice jer me to gura da napredujem i da ta moja vizija da više ljudi jede kvalitetniji kruh ima utjecaja i stvara zadovoljstvo i drugima.
Svaka moja radionica mi još malo pomogne da naučim nešto novo, bilo kroz pitanja koja dobijem, izazove koji imaju polaznici i slično. Inspirira me i moj muž uz kojeg sam malo više poradila na svojem poduzetničkom duhu. Inspiriraju me i ljudi koji vjeruju u mene i prije nego sam možda to sama vjerovala, opet je tu moj dragi Vlado, ali i naš poznati chef Igor Gudac koji je od početka vjerovao u mene i moje krafne.
Inspiriraju me i gastro blogerice, prijateljice s kojima uvijek imam zajedničkih tema, najviše su to Anja (@hungry_anja), Nastasja (@chiarin.tanjuric) i Ivana (@tasty_business) koja nije toliko aktivna na instagramu, ali sjajno kuha i moram ju posebno ovako javno pohvaliti. Inspirira me moja mama koja je toliko pedantna u izradi slastica kako ja nikad u životu neću biti, ali zato ja bolje zamijesim tijesto za krafne.
Inspirira me čak i Zagorje jer bih htjela da ima puno više lifestyle sadržaja i stalno razmišljam kakve koncepte još smisliti za ovaj kraj. Inspirirana sam i kad sam svako jutro stanem za kuhinjski otok, dignem pogled i sve oko mene je zeleno i sunčano, i dogodi se neka lijepa sinergija prirode i životne energije. Inspirira me naš mali povrtnjak u kojem nema puno, ali svaki dan ima dovoljno za naš ručak ili večeru i što god pronađem taj dan me posebno razveseli i inspirira za novi obrok.
N: Imaš vrlo obziran pristup hrani, prehrani, namirnicama – trudiš li se živjeti održivo i na koje sve načine?
J: Drago mi je da si mi postavila ovo pitanje jer u zadnje vrijeme smatram da možda premalo dijelim znanje i informacije na tu temu, a koje posebno zaokupljaju moj um proteklo vrijeme.
Osjećam da je možda i moja odgovornost time veća jer su većina recepata koje kreiram i dijelim slastice, a u svakodnevnom životu dosta pazim da su moji obroci nutritivno izbalansirani, a pazim i odakle dolaze namirnice koje koristim u pripremi jela. To ne znači da ja slastice ne jedem, ja ih jedem i uživam, ali u pravo vrijeme i u malim količinama i mislim da je to ključ i jedini održivi pristup u prehrani.
Dosta čitam i o zdravlju crijeva za koja kažu da su naš drugi mozak, pa me iz tog razloga i zanimaju razne vrste fermentacija s kojima povremeno i sama koketiram (izrada domaće kombuche, vodenog i mliječnog kefira). Naravno, tu spada i moj omiljeni sourdough (sva tijesta koja se izrađuju s prirodnim kvascem) koji mi je i poneka vrsta terapije, ali i puno zdravija opcija kruha. Jako puno ljudi se u zadnje vrijeme boji glutena, ali mislim da nije gluten problem, nego nekvalitetna pšenica ili aditivi koji se koriste u proizvodnji konvencionalnog kruha.
Zato ja svojim dragim polaznicima radionica uvijek volim naglasiti koliko je bitno koristiti kvalitetnija brašna za izradu kruha s prirodnim kvascem jer fermentiranje brašna (idealno integralnih brašna) doprinosi ne samo boljem okusu kruha nego i povećanju bioraspoloživosti većine vitamina, minerala i antioksidansa iz brašna. Iz tog razloga je bitna kvaliteta brašna koje koristite za izradu sourdough kruha.
To je moja filozofija održivosti u prehani i zato to želim podijeliti sa što više ljudi.
N: Koje su prednosti života izvan grada iz tvog kuta gledanja i u kojoj količini konzumiraš Zagreb, je li ti nedostaje gradski šušur?
J: Prednosti života izvan grada su puno trenutaka za uživanje u malim stvarima, veća osviještenost o očuvanju prirode i svjedočenje promjene u prirodi koja je stalna i uvijek te može naučiti nešto novo. Možda nekome tko još nije iskusio takav život ovo zvuči kao floskula. Možda isto to misli i netko tko je odrastao u manjoj sredini i otišao je u veći grad i tamo ostao, ali ja sam upravo ta osoba koja je odrasla u maloj sredini, otišla u svijet i vratila se doma nakon dvadeset godina, pa sad tek mogu više cijeniti tu malu sredinu.
Više sam svjesna okoline, više cijenim ljude koji tu žive i više istinski i iskonski uživam. Mislim da tek sad razumijem onaj koncept ‘slow living’ jer ga sad upravo i živim. Moj muž i ja smo si svojim karijernim izborima stvorili tu mogućnost da ne moramo svaki dan zbog posla biti u gradu i vjerujem da nije isto kad moraš svaki dan putovati u grad na posao.
Zato sam, kad smo se preselili u Zagorje, sebi rekla da će posao dolaziti k meni u Stubake i tako je nastao koncept radionica pod nazivom ‘Sourdough experience’. Subotom ljudi dolaze kod nas doma i cijeli dan radimo kruh, pečemo focacciu, galette, fino jedemo i uživamo – ja u dijeljenju znanja i ljubavi prema hrani, a oni, nadam se, u novim iskustvima i učenjima.
Zagreb ipak nije daleko, treba nam četrdesetak minuta do centra grada i odem ovisno o poslu ili druženjima koja si organiziram. Možda proteklih dana malo češće jer se pripremamo za otvorenje Proof33 na Ilici gdje će se svaki dan moći kupiti krafne, sourdough focaccia i ostale delicije koje pripremam s vrijednom ekipom.
N: Nosiš li se lakše sa stresom od kada ste promijenili lokaciju – na koje sve načine ovaj stil života pozitivno utječe na vas?
J: Estetika zelenila, svježeg zraka i naše uređenje doma nam je donijelo neku novu dimenziju uživanja u samom prostoru. Sve smo uredili po svojim željama, imamo puno dnevnog svjetla, šumu svugdje oko nas i takva sredina nas potiče na zdravije izbore. Svakodnevno zajedno meditiramo, šećemo pse ‘po bregima’, više kuhamo jer je naravno manje opcija za naručivanje hrane. Često smo u dodiru sa zemljom, sadimo razno bilje i povrće. Meni puno bolje odgovara ovakav stil života jer se više mogu posvetiti sebi i živjeti u skladu sa svojim ženskim ciklusom.
N: Što te toliko privlači pečenju kruha – i misliš li da je to iskustvo koje bi si svatko trebao priuštiti? Ima li tu nešto poput ‘back to basics’ filozofije?
J: Kao što sam već spomenula, meni je pečenje kruha neka vrsta terapije. Iako kruh pečem zadnjih pet godina, za vrijeme pandemije sam mu se malo više posvetila jer me je to održavalo normalnom. Povrh toga smatram da je to i neki oblik vraćanja na tvorničke postavke i kao što i sama kažeš ‘back to basics’ filozofija.
Na taj način kao da se fokusiram na ono što je važno u životu, a to je jednostavnost, smirenost i uživanje u trenutku, tj. prisutnost koja je toliko važna u izradi kruha s prirodnim kvascem. Bakterije koje se nalaze u prirodnom kvascu su živi organizmi i iz iskustva mogu reći da one reagiraju na prijenos energije osobe koja s njima radi, tj. mijesi tijesto.
A ono što me posebno privlači kod takvog kruha i procesa izrade je što mi je to i dalje izazov, mislim da nisam naučila sve i nadam se da nikad neću jer svakim novim zamjesom naučim nešto novo.
Takav me kruh prvenstveno zainteresirao jer sam htjela jesti zdraviji kruh budući da mi onaj iz konvencionalnih pekarnica nije odgovarao. Taj kruh je ukusniji, ali i nutritivno bogatiji i širok je spektar benefita za zdravlje pa pored toga što učim o procesu, puno istražujem i o zdravstvenim benefitima takvog kruha.
Duga hladna fermentacija koju ja koristim za završno dizanje tog kruha dovodi do lakše probavljivosti proteina iz pšenice (glutena) i makar je to vrlo individualno i svakako se treba posavjetovati s liječnikom, ali znanstveno je dokazano da se dugom hladnom fermentacijom od 48 sati nižava razina glutena pa takav kruh mogu potencijalno konzumirati ljudi s intolerancijom, ali ne i pojedinci koji boluju od celijakije (Marco Gobetti, University of Bari, 2004 – izvor The Sourdough School, Vanessa Kimbell).
N: Koliko ti je izazovno živjeti u nekom svom tempu i voditi posao u nekom svom tempu? Uspoređuješ li se ikada s drugima, jesi li ikada imala slične ‘boljke’ u sebi ili te uvijek vodila tvoja autentičnost?
J: Izazovno mi je bilo živjeti van svog tempa, sada je potpuno drugačije, sada živim i radim u svom tempu i prema svojim željama. Ako pričamo o pokretanju svog biznisa i počecima, naravno da je tada bilo teže i izazovnije nego sada, ali to je sve put kojim moramo proći da bismo došli do trenutka kada možemo reći da smo uspjeli. Za mene je uspjeh to što živimo van grada u našoj kućici u zelenilu, što radim ono što volim i što mi se i dalje otvaraju neke nove mogućnosti.
Mislim da se ne uspoređujem s drugima jer nakon pokretanja svog gastro bloga i Instagrama nikad nisam težila previše ka influencer marketingu, radim ga u manjem obujmu i s užim krugom brendova koje iskreno preporučam, a mislim da je i to dio moje autentičnosti. Mene je uvijek više vuklo druženje s ljudima i organiziranje takvih druženja.
Rekla bih za sebe da sam stara duša koja voli direktan kontakt s ljudima pa valjda i zato volim organizirati i voditi radionice. Nisam imala neke planove na početku pokretanja svog biznisa, samo vizije i želje koje su se sad i ostvarile, a neke se još ostvaruju. Vjerujem da je to i na kraju odraz moje autentičnosti.
VEZANE OBJAVE
