Kako stvarno usporiti i uživati? Bez pritiska

Foto: Unsplash/Pexels
Autor: Martina Kolarić

Čini se da smo uvučene u beskompromisni kaos između pritiska i zadovoljstva.

“Da smo mi žene potpuno svjesne svoje sposobnosti mijenjanja, svojeg snažnog instinkta za preživljavanjem i oporavkom, osjećale bi se gotovo neuništivima.” napisala je Vanessa Montfort u svom romanu “Žene koje kupuju cvijeće” (Fraktura, 2019.)

Zastanemo li na trenutak i razmislimo li o ovoj rečenici lako možemo iz nje izvući zaključak da upravo u otkrivanju te sposobnosti pronalazimo mir i užitak snažnih žena, onih koje se usuđuju ići “svojim putem” prema “svom cilju.” Ali sve mi znamo da taj instinkt čuči negdje u nama.

U velikoj dvorani našeg postojanja, gdje svi plešemo prolazni valcer s vremenom i svakodnevnim sitnim i krupnim obavezama čini se da smo uvučene u beskompromisni kaos između pritiska i zadovoljstva. Često čak i kada razgovaramo o užitku nalazimo se zatvorenom krugu koji nas stišće i u kojem pod svaku cijenu zahtijevamo i tragamo za užitkom.

"

Stvara li nam potraga za užitkom dodatan pritisak?

"

Promjena perspektive

I dok svako jutro razmišljamo kako danas ipak više “uživati”, a glavom nam prolaze već odavno naučene afirmacije balansa između karijere i privatnog života, meditacija, masaža, samopoštovanja, življenja u sadašnjem trenutku –  nužno je postaviti pitanje – stvara li nam potraga za užitkom dodatan pritisak te ima li užitka bez pritiska?

U svijetu koji neprestano nastoji oblikovati nas prema svojim standardima, pronaći hrabrost biti ono što jesmo, svoje, predstavlja najtežu bitku koju ponekad vodimo. Svaka generacija vjeruje da se mora boriti s neviđenim pritiscima prilagodbe te da mora učiniti JOŠ VIŠE kako bi zaštitila ono tajno znanje koje leži u temeljima našeg identiteta.

Dio te vjere proizlazi iz uobičajene oholosti kulture zaslijepljene vlastitom prezentacijskom pristranošću, nesvjesne kontekstualnih analoga prošlosti. No, veći dio te vjere, podržavamo u našem sadašnjem informacijskom ekosustavu – pavlovljevski sustav neprekidne povratne informacije, u kojem se najlakše i najčešće nagrađuju uobičajena mišljenja, dok se disonantni glasovi ponekad bivaju snažno osuđeni.

U tom često zatvorenom labirintnu života, gdje se melodija vremena prepliće s ritmom naših obaveza, često smo zarobljene u beskrajnom vrtlogu pritiska i zadovoljstva. Paradoksalno je kako čak i u vlastitoj potrazi za uživanjem ponekad upadamo u zamku zahtjeva i nezasitnih želja.

Tako često pritisak da uživamo postaje još veći, a želja za zadovoljstvom izmiče iz našeg dosega. Pitamo se je li moguće uistinu osjetiti pravo zadovoljstvo kada nas um zatvori u kavez promišljanja, a život u vrtlog od previše zadanih obaveza?

Potraga užitka → užitak potrage

Naši svakodnevni koraci, iako okruženi slobodnom izbora, često su usmjereni pravcem kojeg nameću očekivanja društva, obitelji. No, usudimo li se priznati, najviše očekivanja dolazi iz vlastite savjesti (ili čak hiper-savjesti). U želji za balansom ponavljamo afirmacije koje ne osjećamo i ne živimo te se iznova svaki dan pitamo je li to zaista rješenje?

Pravila za beskompromisni užitak znamo napamet – BALANS IZMEĐU POSLA I PRIVATNOG ŽIVOTA, MINDFULNESS, SELF-CARE, FOKUS NA MALE STVARI, no jesmo li zaista spremne i znamo li ih zaista primijeniti u životu?

Možda nam je potrebna promjena u perspektivi i oslobađanje od tereta svih tih očekivanja kako bismo pronašle užitak u nama samima, a ne u izvanjskim okolnostima?

Isključiti društveno uvjetovane okvire

Umjesto da stalno iznova tragamo za užicima koji nas privlače u budućnosti, možda je vrijeme da se zaustavimo i osluhnemo suptilne nijanse života koji se odvijaju oko nas. Tako možemo otkriti da pravi užitak nije u tome da uspješno zadovoljavamo sve identitete koje smo si nametnule – poslovne žene, majke, kćeri, prijateljice, supruge, partnerice, savršeno građene, sportske, kulturno obrazovane, načitane i smirene žene. Već tek kad odbacimo ove društveno uvjetovane okvire i pogledamo što žena u nama doista želi, prepoznamo da se istinski užitak događa bez pritiska i zahtjeva i pojavi se kad istinski radimo ono što želimo, bez obzira na to što to bilo i odobrava li nam to okolina u kojoj se nalazimo.

Potraga za užitkom je postao posao, i to izuzetno stresan

U ovoj suptilnoj igri između pritiska i zadovoljstva, često se izgubimo u zahtjevima svakodnevnog života, zaboravljajući da uživanje proizlazi iz prirodnog osjećaja prisutnosti. Možda smo stvorile iluziju da moramo uvijek biti produktivne, izvršavati obveze i dostići postavljene ciljeve kako bismo zaslužile pravo na užitak.

Ali što ako je to sve pogrešno, a pravi užitak se skriva u malim trenucima – ispijajući kavu prije napornog radnog dana, odijevanju najdraže košulje, čitanju jako dobre rečenice, zagrljaju, finom ručku, smiješnom e-mailu ili poruci za laku noć? Ne ispadamo li onda smiješne postavljajući si letvice tako visoko? I zbog koga? Drugih ili nas samih?

Ono što je najvažnije jest da užitak dozvolimo same sebi. To je nešto s čime se osobno borim već dugi niz godina. Prihvatiti i pohvaliti samu sebe, te samoj sebi dopustiti da malo uživam – bez promišljanja o tome što sve “moram” napraviti, što bi sve moglo poći po zlu i što drugi misle o mojim užitcima.

Stvaranje ravnoteže između užitka i pritiska nije zadatak koji se postiže preko noći. To je putovanje koje zahtjeva introspekciju, osjećajnost i svjesnost. Ali već i to putovanje možemo pretvoriti u užitak – promijenimo li samo perspektivu. Najveći je zadatak skupiti dovoljno hrabrosti da se oslobodimo stega očekivanja i dopustimo si da uživamo u onome što nam trenutak pruža. To je putovanje koje nas vodi dublje u srž naše svjesnosti.

Naravno, život je i dalje isprepleten s obavezama i odgovornostima koje ne možemo ignorirati. Ali možemo naučiti prigrliti životni valcer, dopustiti da nas ponese i istovremeno ostati svjesne svoje prisutnosti u tom plesu. Nekada možda moramo zastati i prisjetiti se da užitak nije nešto što moramo zaslužiti, već dar koji nam je uvijek nadohvat ruke.

Također, važno je osloboditi se unutarnjeg suca koji nas uvijek podsjeća na naše obveze i nezadovoljstva. Dopustimo si da budemo nježne prema sebi, da prihvatimo da ne moramo uvijek sve i da imamo pravo na slobodne trenutke radosti. U tim trenucima dopustimo si potpunu predanost uživanju, bez osjećaja krivnje ili tog vječnog straha od neprihvaćanja.

VEZANE OBJAVE