N: Kako sebe doživljavaš danas naspram Une od prije nekoliko godina? Puno si već prošla, bez obzira na to što si mlada.

U: Doživljavam se cijelom. Cjelovitom. Potpunom. Ne zato što sam sada majka, ne smatram da su djeca potrebna da se ostvarimo niti da se osjećamo potpuno. Ali moj put u majčinstvo bio je trnovit i kompletno transformirajući. Značio je na neki način raspadanje na proste faktore i ponovno gradeći sebe, ovaj put svjesno i s ljubavlju primjećujući i prihvaćajući sve dijelove sebe. I one koje su bili odbačeni, neželjeni. Oni dijelovi koji su u sebi nosili sram i strah. Ali i onih koji su svjesni svoje snage. Dolazim u jednu sezonu života gdje se osjećam sve staloženije, ženstvenije, mirnije, sigurnije u sebe i tko sam kao osoba i žena.

N: Koliko je uloga mame za tebe sastavni dio tvoje ženske energije?

U: Majčinstvo me dovelo pred točku gdje sam morala prestati negirati svoju žensku prirodu. Oduvijek sam se smatrala ženstvenom ‘na van’. Ali unutra sam se konstantno vodila maskulinim principima i stalno sam bila u jednoj muževnoj energiji koja nikako nije bila zdrava za mene. Ja vjerujem u balans i da je svakoj osobi potrebno oboje, ali moja muška energija je bila meni primarna i postajala toksična. Majčinstvo me otvorilo jednoj novoj dimenziji putenosti, ranjivosti, nježnosti, ali i neopisivoj snazi. Kada sam si dopustila skinuti teret tuđeg razmišljanja, tražiti pomoć i primiti nježnost, istu sam bila spremna pružiti natrag. Uživam u energiji stvaranja, kreativnosti, kao i prepuštanju i povjerenju, što prije nije bio slučaj.

S razlogom kažem da se svakim rođenjem djeteta rađa i nova žena, i za mene je to itekako istina. Sama trudnoća, porod, postpartum, dojenje, upoznavanje tog čudesnog bića, njegovanje, hranjenje, nošenje i jednostavno majčinstvo, promijenilo mi je percepciju o mom tijelu, životnim prioritetima, prolasku vremena i prisutnosti. Ne ide mi uvijek savršeno i bude situacija gdje se baš teško snalazim, ali dajem si prostora da sama sebi pružam nježnost i razumijevanje kroz ovaj proces učenja kako bih isto mogla pružiti svojim sinovima.

Kako si se osjećala kada si se odlučila roditi kod kuće unatoč tome što je to (možda tada) bila još nepoznanica, pogotovo za okolinu ili tvoje bližnje? Bi li rekla da te je ta odluka dovela u još veći doticaj sa samom sobom?

Meni porod kod kuće nije bio nikakvo pobjeđivanje strahova u smislu same odluke da doma rodim. Iskreno nisam osjećala nesigurnost oko te odluke, inače ju ne bih ni donijela jer je kod poroda najbitnija stavka da se majka osjeća sigurno. Mojim bližnjima moja odluka je predstavljala strah, iako sam to očekivala, ali imala sam apsolutnu podršku muža i to je bilo jedino što mi je bilo potrebno u smislu vanjske validacije. Kod drugog poroda su već svi bili opušteniji i odluka je došla još prirodnije. Odluka me definitivno donijela u veći doticaj same sa sobom i uvjerena sam da je bio katalizator jednog kompletno transformirajućeg procesa za mene.

Za tu odluku inicijalno sam se odlučila jer sam zbog medicinske traume iz djetinjstva znala da tada porod u medicinskom ‘settingu’ ne bih dobro podnijela, pa sam se educirala o kućnom porodu, pripremila, dogovorila medicinsku asistenciju i u to krenula apsolutno sigurna u sebe i svoju odluku, bez obzira na osuđivanje okoline. To mi je bio jedan od prvih koraka gdje sam donijela odluku kompletno slušajući sebe i svoju intuiciju, a ne mišljenja drugih. Sam porod je bio predivno i toliko osnažujuće iskustvo da me zauvijek promijenilo kao osobu i iskreno kažem da mi je to jedna od najboljih odluka koje sam donijela u životu.

U trudnoći, možda više nego ikada, tijelo je u fokusu. Kako si se i nosila s promjenama tijekom i nakon trudnoće što se tiče tijela, psihe i emocija?

Jedan intervju nije dovoljan da nabrojim i objasnim sve nevjerojatne promjene koje se događaju u tijelu za vrijeme trudnoće, a bome i nakon. Tijelo nam postaje sve veće, oblije. Maternica nam raste i postaje dom biću kojeg gradimo svojim tijelom – od mozga, kralježnice, kože do trepavice. Stvaramo potpuno novi organ kroz cijeli taj proces. Naši organi se izmiču da rade mjesta bebici. Mijenja nam se probava. Hormoni se izmjenjuju, podižu. Osjetila su nam istančanija, emocije osjetljivije. Puno više primjećujemo i osjećamo na bazi intuicije i emocija. Mozak nam se doslovno izmjenjuje kako bi nas pripremio na majčinstvo. Izraženija empatija, intenzivnija pažnja na sigurnost, mogućnost savladavanja novih vještina. Ali to sa sobom i nosi umor, zbunjenost, zaboravljivost, osjetljivost.

Te promjene koliko god su predivne, nagle su i intenzivne, i nije se uvijek lako s njima nositi – niti fizički, a pogotovo psihički i duševno. Potrebno je oprostiti se od žene koje smo bile prije trudnoće, žalovati za njom čak, kako bismo mogle prihvatiti i zavoljeti novu ženu koja se rađa i sve što ona sa sobom nosi. Postpartum je pak posebno stanje. Stanje oporavka, odmora, povezivanja s bebom i prihvaćanja te nove uloge dok ne upoznaješ novu bebu, kao i samu sebe i novu dinamiku obitelji.

Mogu li te promjene izazvati negativno mišljenje o nama? I koliko je tu samopouzdanje bitno?

Apsolutno. Ponekad će trudnoća i postpartum biti ‘make it or break it’ trenutak za način na koji gledamo sebe, svoje tijelo i koliko se volimo. Promjene, dobitak kilograma, oscilacije u hormonima, strije, šavovi, mekana koža. Sve to mogu biti faktori koje nas mogu odbiti od vlastitog tijela jer se ne uklapaju u lažni ideal ženskog tijela koji nam se servira od malih nogu. Ali isto tako može nam biti ona prekretnica da shvatimo kako je naše predivno žensko tijelo stvorilo novi život i dovelo ga na svijet, kako ga hrani i njeguje. Kako je to epitom ženstvenosti i kao takvog sva stara i lažna uvjerenja o ženskom tijelu možemo odbaciti.

Moja prva trudnoća meni je bila jako teška jer sam se borila s tim da nisam mogla prihvatiti svoje tijelo, sve dok se nisam počela gledati kroz oči svog supruga koji je bio apsolutno zaljubljen u svaku moju trudničku oblinu i striju. Meni osobno to je dalo jedno novo viđenje mene kao žene, i već u drugoj trudnoći sam toliko uživala u sebi i svom tijelu, da iskreno mogu reći kako mi je to jedan od najboljih životnih perioda u kojem sam se predivno osjećala.

Možeš li podijeliti s nama iz svog osobnog iskustva kako se mijenja libido u tom periodu ženinog života? 

Libido je jedna jako zanimljiva tema, pogotovo kada pričamo o trudnoći i dojenju. Inače u životu oksitocin lučimo najviše za vrijeme maženja, dodira i seksa. Pogotovo za vrijeme orgazma. Oksitocin je hormon koji je zaslužan za osjećaj povezanosti i bliskosti koje stvaramo u tim trenucima. U trudnoći ga krećemo stvarati više i zapravo je ključan za prokrvljenost maternice (ali i za emocionalni aspekt trudnoće). Za porod je krucijalan jer bez oksitocina nema trudova, što znači da bez oksitocina porod ne može fiziološki napredovati. Inače u fiziološkom porodu lučimo najviše oksitocina, i to baš onaj trenutak nakon izgona kada bebu primimo. To je ono što znamo čuti kada neke žene opisuju kako su se odmah zaljubile u svoje bebe čim su ih vidjele/primile.

Oksitocin je također bitan i nakon toga, odnosno kod dojenja jer je zaslužan za otpuštanje mlijeka. Tako da već tu možemo vidjeti kako je oksitocin sastavni dio života i seksa, tako i majčinstva, i kao takvi oni su neodvojivi bez obzira što društvo često to tabuizira. No, da se vratim na pitanje, baš zbog tog oksitocina, ali i drugih hormona, libido ženi može itekako varirati i zapravo, i smanjeni i povećan libido spada pod normalno. Nekim ženama visoke razine oksitocina i promjene u tijelu (tipa jača prokrvljenost u trudnoći) čine da je tijelo osjetljivije i senzibiliziranije, što može podići libido. Često zapravo čujemo za skok libida za vrijeme trudnoće. Za vrijeme dojenja isto jako ovisi o ženi jer tu imamo i faktore umora ali i osjećaja da smo ‘over-touched’.

Na kraju dana bitno je znati da će povišen oksitocin nekim ženama povećati libido i želju za intimnom s partnerom, dok će drugima smanjiti jer je kvota oksitocina već ispunjena. Neki glavni faktori kojima se vodite jest da ste zdrave, da se osjećate snažno i sigurno. Da ste vi spremne i da seks želite. Uvijek kažem, ako mami najosnovnije potrebe nisu ispunjene (da se može naspavati, dobro jesti, kretati, razgovor i podrška), ne možemo niti realno razgovarati o libidu. Intima se gradi puno prije seksa, a to posebno vrijedi kada postajemo roditelji.

Kako si pomoći ako nas obuzme osjećaj usamljenosti, bez obzira na podršku partnera, izoliranosti, anksioznosti, depresije, ranjivosti, pogubljenosti? Ne mislimo samo na period trudnoće, već općenito. 

Velik sam pobornik ženskih krugova i podrške, ali i pozitivnih afirmacija. I jedno i drugo su dio moje svakodnevice koje mi obogaćuju i olakšavaju život. Bitno je znati da i kada imamo najboljeg partnera na svijetu, bit će trenutaka preplavljenosti, osjećaja izoliranosti, čak i neadekvatnosti. Zajednica je za to lijek. Zajednica koja razumije, prolazi isto, koja može to osjetiti i shvatiti. Ženski krug može biti kava s prijateljicama, sestra i mama koje ti dođu doma pomoći i podržati te, grupa mama koja vježba s bebicama ili starinski ženski krug s postavljenom namjerom. Ima nešto nezamjenjivo u ženskoj podršci gdje žena zaista ženi može biti lijek.

Afirmacije kao takve su nešto jednostavno i primjenjivo svakome, bilo kad, bilo gdje i u tome leži njihova najveća moć. Mi jesmo ono što mislimo i naše misli nam itekako oblikuju svakodnevicu. Od rečenice koja nam u tom trenutku promjeni mindset do afirmacije koju integriramo tako da postane naše uvjerenje, sve to može biti nešto što nam promijeni život. Zamisli da umjesto u dan kreneš s ‘nemam snage i samo moram preživjeti dan’ s afirmacijom ‘imam moć da prevladam sve prepreke i kreiram dan u kojem uživam’. Zamisli da isto možeš prenijeti svom djetetu. Jako moćno, zar ne?

S time da uvijek podržavam i potičem da žene pronađu psihoterapeuta od povjerenja i da potraže pomoć kada im je potrebna.

Danas je puno žena nepovezano sa sobom i svojim tijelom. Koliko je bitno znati osluškivati svoje tijelo? I kako uopće biti u doticaju sa samom sobom. Može li nam u tome pomoći tretiranje sebe i vrijeme za sebe baš poput onog u periodu babinja, i ako da, pojasni nam malo što to znači.

Nažalost živimo u svijetu u kojem je jako teško zastati i upoznati sebe. A i malo tko ima te alate iz ranijih dana, već nas većina mora to učiti sada u odrasloj dobi. Je malo teže, ali apsolutno izvedivo i po meni, neizbježno. Jer naše tijelo s nama svakodnevno komunicira, ali kako da čujemo šapat kada ignoriramo i vrisak? Većina nas gura sebe do točke gdje ne možemo više i nemamo izbora. Burn out, bolovi, bolesti. A tijelo je cijelo vrijeme slalo informacije. I sama sam to prošla i sada velik naglasak stavljam na to da poznajem i slušam svoje tijelo.

Svakodnevna kratka vježba disanja i uzemljenja, rutine koje služe mom tijelu, pozitivne afirmacije, ne ignoriranje tijela (od najjednostavnije banalne stvari da ne trpim kad mi se ide na WC), ‘body check’ praksa pred spavanje. Čini se kao puno toga, ali uvrstite jednu stvar konzistentno i uporno i to postaje navika. Imam na tu temu i koristan tekst s vođenom vježbom koja bi nekome mogla poslužiti: https://una-bridged.com/kako-osluskivati-svoje-tijelo/.

Što se tiče tretiranja sebe kao u babinju, mislim da je to idealno raditi za vrijeme mjesečnice. Općenito, naučiti pratiti svoj ciklus i život prilagoditi tome je jedna od najsnažnijih promjena koje žena, bilo koje dobi, može napraviti za sebe. Tretirati period mjesečnice kao babinje, što znači odmor, nježnost, povlačenje u sebe, sporiji tempo, hranjiva i bogata prehrana, čajevi, toplina – resetira nas i hrani za ostale faze ciklusa. Jako snažna praksa!