Menu
Menu
Film Babygirl je puno više od seksi scena i dobrog naslova. Radi se o normaliziranju ženskog užitka.
Čini se da je uvijek potrebno dodatno zaintrigirati javnost da bi se takla tema ženske slobode i seksualnosti, što i jest veliki trend posljednjih par godina – rušenje tabua, ženske uloge koje ostaju isključivo vjerne sebi i svojim vrijednostima, biraju ostati same ili riskirati sve za svoje zadovoljstvo.
I rekla bih da kao žene uistinu uživamo napokon gledajući na ekranu puno ženskih glavnih uloga; hrabrost donošenja ”sebičnih” odluka i krajeva koji donose neki smiraj iako nisu idealni ili ono što je glavna uloga u tom filmu željela.
Film Babygirl definirali su erotskim trilerom zbog čega će mnogi požuriti u kino vidjeti i komentirati Nicole Kidman u seksi ulozi u kojoj ju nismo vidjeli desetljećima te uživati gledati zgodnog Harrisa Dickinsona na velikom platnu.
Međutim Nicole Kidman je snimila ovaj film, kao što je već ispričala javno, jer u svojoj karijeri redovito podržava ženske redateljice i scenaristice. I tek kada to znate, ovaj film dodatno dobiva jedan drugačiji smisao.
Filmovi o ženskoj slobodi, kao i o prihvaćanju društva te iste slobode, uvijek su filmovi o samoprihvaćanju i pravu na izbor, neovisno o tome kojeg ste spola. Ovaj put tema je uspješna žena koja ima nevjerojatnu karijeru, divnog, kreativnog i uspješnog muža, dvije kćeri koje odgaja u toploj idili svoje raskošne vile.
Plot twist kreće već u prvoj sceni kada saznajemo da ta ista savršena žena ima fantazije koje su, vrlo lukavo, predstavljene kao nešto zabranjeno i prljavo. Nakon što upoznaje mladog privremenog zaposlenika u svojoj tvrtki, zabava počinje.
I sve bi dio jedan očekivani erotski triler da se redateljica i scenaristica, Nizozemka Halina Reijn, nije pobrinula za predivan, zabavni, realni dijalog koji je prisutan od početka do kraja.
Danas, kada smo, htjeli to ili ne, zazidani iluzijom savršenosti, uspjeha preko noći, romantičnih odnosa i ljepote bez nedostataka, Halina Reijn tako je savršeno utoplila ovaj filmski odnos jer mu je dala realnost, humor, sram i zabavu i prenijela upravo onako kako intimni, ljubavni, partnerski i seksualni odnosi izgledaju u stvarnosti.
A to je nespretno, sramežljivo, smiješno, neugodno, uzbudljivo i u trenucima potpuno strastveno.
Osim toga, na površinu izlazi ženski perfekcionizam, koji je većini žena urođen – potreba da svi misle dobro o nama, da uvijek izgledamo dobro i sve isporučujemo na vrijeme. Zašto Romy toliko osvaja Samuel? Zato što s njime napokon može izaći iz te uloge, može pustiti sve konce iz svojih ruku i samo biti. To i je ono što se najčešće krije iza ženske potrebe za prepuštanjem.
Danas kao žene preuzimamo toliko odgovornih uloga da smo zaboravile biti u onoj svojoj suštinskoj zaigranosti i ženstvenosti. Zato možda i živimo u vremenu u kojem se mnogo parova gubi u odnosima jer ženska priroda nije uvijek vodstvo već je i ona koja želi nekome sto posto vjerovati i osjećati se sigurno.
Nije da nam je trebao podsjetnik da život nije film, ali trebao nam je podsjetnik da je biti višeslojno i nesigurno ljudsko biće, svima zajedničko – neovisno o statusu. Ne samo to, trebao nam je podsjetnik da je izražavanje svojih najiskrenijih seksualnih želja, koje su ovdje sinonim za osjećaj slobode i ispunjeni život, nužna potreba za mentalno zdravlje.
Kao žene smo prečesto opterećene s drugima, stavljamo svoje partnere, obitelj i djecu na prvo mjesto – bojimo se puno toga reći na glas. Nicole Kidman u ovoj ulozi ispunjava svačije želje, nastupa svaki dan savršeno i očekivano, dok se cijelo vrijeme osjeća neispunjeno i loše.
U prvoj polovici filma predstavljena je kao žena ”s kojom nešto ne valja” da bi na kraju samo malo nečije znatiželje, opuštenog pristupa, humora i posvećenosti – njoj bilo sve. Naočigled tako malo, njoj je bilo dovoljno da proživi svoj puni kapacitet.
I zar nije to upravo ono što jedni drugima možemo probati dati? Transparentnost, emociju i razumijevanje?
Upravo zato ovaj film ima ”happy end”, a taj ”happy end” ono je čemu bi mogle težiti svaki dan. Poslovno, privatno, seksualno i emotivno.
Ustvari je šteta što nas od sreće i zadovoljstva ponekad dijeli samo pokoja rečenica ili direktna komunikacija – u kojoj izražavamo otvoreno i iskreno, sebe.
