Menu
Menu
”Željela sam siguran prostor za razgovor, povezivanje, slušanje. Tako je i The Soul Edit nastao iz te tišine.”
Kada bi me netko pitao tko mi je najviše pomogao u poslu ili kada bih naišla ne neki izazov ili problem, bez zadrške bih odgovorila – žene. Iskreno, imala sam jako malo ili čak uopće ne, ”žena je ženi vuk” situacija, osobito kada se radi o poduzetništvu, pomoći, idejama i planovima. Kad god bih nešto trebala – uskakale su mi žene.
Zelda je upravo takva žena, što će znati svatko tko ju je upoznao. Prisutna i empatična, uvijek pozitivna i jedna od onih koja ništa ne skriva, kalkulira – ona je uvijek i vrlo jednostavno, ovdje.
Upravo zato nije ni čudno što je prije nekoliko mjeseci pokrenula The Soul Edit, druženja za žene koja spajaju predivne prostore, kreativnu hranu, životne teme i sigurnu atmosferu.
To je naravno bilo samo opravdanje da ju napokon nagovorim na veliki intervju jer Zelda je osoba za koju svaka od vas mora znati i nadam se da svatko od vas u životu ima barem jednu ”Zeldu”.
N: Tko je Zelda danas?
Zelda je danas možda baš osoba koja više ne traži definicije. Dugo sam se trudila uklopiti u razne uloge, PR, projekt managerica, kreativka, poduzetnica, DJ, majka, supruga. No danas mi je draže vjerovati da sam sve to i ništa od toga u isto vrijeme. Dajem si dopuštenje da budem fluidna, da se mijenjam s vremenom, da rastem i mirujem kako mi to tijelo i duša traže.
Vjerujem u to da imamo pravo biti nježne i snažne istovremeno i to je sloboda koju tek sada istinski živim. Mislim da je upravo ljepota toga što si žena u tome da nikad nisi „gotova verzija“. Ne vidim sebe kao definiciju, više kao proces.
N: Što te inspirira i što ustvari sve stoji iza ideje o The Soul Editu?
Pokrenula sam The Soul Edit gotovo bez plana, iz čistog unutarnjeg poriva. Inspirira me ta tiha snaga žena, hrabrost u svakodnevnim malim stvarima i ranjivost.
Željela sam siguran prostor za razgovor, povezivanje, slušanje. Tako je i The Soul Edit nastao iz te tišine.
Htjela sam prostor gdje se ne moraš dokazivati, gdje možeš doći takva kakva jesi. Inspirira me taj osjećaj ženskog kruga, sigurnosti, prijateljstva. Pokrenula sam to za sebe, ali jako brzo sam vidjela da je to potrebno i drugim ženama.
N: Koliko bi rekla da smo se promijenili kao društvo u posljednjih nekoliko godina nakon pandemije?
Mislim da nas je pandemija natjerala da se zaustavimo i pogledamo gdje to zapravo jurimo. Mnogi su tada osjetili koliko im nedostaje smisao, bliskost, stvarna prisutnost.
S druge strane, svijet se ubrzao još više. Sve je postalo “instant”, sve je algoritam, sve je kratko i brzo. U tom je raskoraku teško održati ravnotežu.
Mentalno zdravlje je postalo važnija tema nego ikada, ali i dalje često upakirano u “moranje” – moramo meditirati, moramo raditi na sebi. Opet pritisak.
Sve je brže, sve je više, i od nas i od publike, a možda je dovoljno samo biti, disati ili usporiti. Zato je meni The Soul Edit postao otpor toj nekoj brzini, prostor gdje nema “moranja”, gdje je dovoljno biti prisutan i autentičan. Prostor za reset i malo fine ”tuninga” duše. Naučiš svaki put nešto novo, i o sebi i o temi koja je prezentirana.
N: Koliko bi rekla da su se promijenili mediji?
Ljudi danas žele autentičnost i žele istinu, makar bila sirova, nesavršena. Mnogi su izgubili povjerenje prema medijima jer su osjetili da im se često nešto prodaje. Mislim da više ne vjerujemo savršenim pričama koje mirišu samo na PR.
Zato mi je Noon toliko drag. Ima tu mekoću, toplinu i ono što je najvažnije – iskrenost. Budućnost vidim u manjim, posvećenim medijima koji poštuju pažnju čitatelja i koji na neki način njeguju upravo odnos.
N: Što je za tebe dom? Je li mirnije od kada si izašla iz agencijskog svijeta i evenata?
Dom je za mene više osjećaj nego mjesto. Iako jako volim to naše mjesto! Još ga je projektirala moja prijateljica pa mi je samim time i draže.
To je toplina, sigurnost, onaj mir u trbuhu kad znaš da si tu gdje trebaš biti. Volim onaj osjećaj kada nakon cijelog dana vani ili nakon puta dođem kući i odahnem. Majčinstvo mi je donijelo novu vrstu nesigurnosti, preispitivanja, strpljenja i straha.
Ponekad mislim da sam sada u zahtjevnijem poslu nego ikad prije jer ovdje nema pauze, nema “off” gumba. No isto tako, nikad nisam imala toliko unutarnje snage. To ukorjenjivanje dolazi s ovim životnim razdobljem i mirnije je ili nemirnije, kako koji dan.
N: Nedostaje li ti išta iz “starog života”? Onih dana kada se Zagreb više orijentirao na ta neka ista mjesta – bi li rekla da smo od tada nešto izgubili ili možda i dobili?
Nedostaje mi energija kolektiva, ljudi, zajedničkih projekata, uzbuđenja pred nekim velikim eventom, ali mislim da sam u jednom trenutku došla do toga da moram sačuvati svoju svijest, svoj ritam, svoje granice i svoje tijelo.
Nekad smo previše trošili sebe za druge ciljeve, pa sada učimo da se može i drugačije.
Taj kreativni kaos mi je nekoć davao adrenalin no danas više cijenim tišinu, intimnost, dubinu. Sada biram drugačije.
Možda smo izgubili neku površnu lakoću, ali smo dobili nešto važnije; svijest o sebi, o svojim granicama, o tome koliko vrijedi vrijeme i koliko je dragocjeno zdravlje, mir, prisutnost.
I to je dobitak koji ne bih mijenjala.
N: Opiši nam svoj dom – kako si ga uređivala i planirala. Što tebi znači život u centru?
Moj dom je “mekan”. Pun knjiga, glazbe, biljaka i sitnica koje smo skupljali godinama. Nije savršeno uređen jer smo uletili u stan i “trebalo je još samo nekoliko stvari” koje se još uvijek nisu dogodile, ali često tako bude i to je ok.
U njemu se živi, igra, stalno pleše, kuha i sanja. Volim što sam u centru, blizu svega, ali i dovoljno skrivena da imam svoj mir i zelenilo. Obožavam što sve mogu pješice – na Dolac, kavu s prijateljicom, u park s djecom. Grad, odnosno centar se mijenja i ponekad me to rastuži, ali onda si opet pomislim – pa na meni je da i ja nešto probam promijeniti jer tko će, ako neću ja.
Zato ponekad pišem mailove i peticije za kvart i s druge strane – vidim i velike promjene na bolje što to me jako veseli.
N: Kako vidiš budućnost The Soul Edita? Zašto je zajedništvo važno baš sada?
Vjerujem da ćemo tek sada početi istinski cijeniti zajedništvo i tu neku razmjenu iskustava. Digitalni svijet nas je umrežio, ali nas je i udaljio.
The Soul Edit vidim kao platformu, fizičko mjesto, pravu zajednicu, krug žena koji je stvaran, opipljiv. Možda retreati, možda radionice, možda vlastiti prostor… Želim da žene ovdje dobiju osjećaj da nisu same, da je njihova priča vrijedna, da mogu i podijeliti i zatražiti.
Mislim da je zajednica danas ključ za mentalno zdravlje, da je to ono što nas može iscijeliti. Ne individualizam, nego podrška, iskrenost, pripadanje. Shvatiš da nisi sam, a to je stvarno bitno danas.
N: Što misliš kako će život rezonirati neke nove generacije, recimo kada promatraš svoje cure?
One su čudo. Znatiželjnije, slobodnije, puno hrabrije. Imaju pristup svemu, ali im baš zato treba vodstvo u tome kako birati što stvarno vrijedi. Barem ćemo ih mi probati tako odgajati.
Mislim da će birati unutarnje zadovoljstvo prije vanjskog uspjeha i da će, nadam se, znati kad treba stati i udahnuti te biti pametne ineopterećene nekim stvarima koje su nas kočile.
Njima su granice puno šire i to je lijepo i istovremeno zastrašujuće. Vjerujem da će više birati slobodu nego sigurnost i da će manje pristajati na kompromise.
Nadam se isto da ćemo mi roditelji znati pustiti ih da rastu kako žele. Jako puno učim o sebi uz njih i jako puno se mijenjam.
N: Jesu li četrdesete i za tebe godine u kojima još bolje sjedaš u svoju kožu?
Da jesu, četrdesete su stvarno nova snaga. Snaga koja dolazi iz iskustva, ranjivosti i iz toga da napokon imamo više informacija o tome tko smo i da to ne moramo nikome objašnjavati.
Znam što mi treba i jako dobro znam što ne želim. Znam kad reći “ne” i to je ogromna sloboda. Mislim da tek s četrdeset postajemo žene kakve smo uvijek trebale biti, bez potrebe da se dokazujemo i bez straha da ćemo biti “previše” ili “premalo”. I da je to napokon sasvim ok.
VEZANE OBJAVE
