Tatjana Dragović

Foto: Mateja Vrčković
Autor: Tina Bačić

”Prepuštene smo same sebi. Izlaz iz svega što sam prolazila moja je velika pobjeda nad samom sobom.”

Malo ljudi uistinu poznaje Tatjanu. U jednoj fazi života bila je redovita meta medijima, među ženama i muškarcima najčešće je netko koga se komentira na temu fizičkog izgleda, a odmah iza toga slijedi i njen privatni život. No, istina je da malo ljudi zna tko je Tatjana. Sama će reći da tako i preferira te da je upravo iz tog razloga kreirala svoj krug ljudi kojem vjeruje, svoju obitelj, posao i mir. Prije dvije i pol godine pokrenula je i concept store Lab s nišnim skincare i beauty brendovima, dovela brend Augustinus Bader u Hrvatsku i krenula u poduzetništvo.

Izvana više doživljena kao model ili brend, žena o kojoj većina žena ima neko svoje mišljenje – a kako na Noonu razbijamo predrasude, drago mi je da smo ju ugostili upravo ovdje. Točnije, posjetili smo je u njenom stanu te je tako nastao jedan intiman (možda čak prvi takav) razgovor s Tatjanom…

N: Što bi rekla gdje si mentalno i emotivno danas? I što bi rekla, kad gledaš unazad – koliko si se mijenjala i koliko su na tebe utjecala tvoja iskustva?

Mislim da smo uvijek u procesu, da nikada zapravo nismo na jednom mjestu. To ne znači da trebamo odustati od svih pokušaja da se negdje smjestimo u prostoru i vremenu jer je to naša elementarna ljudska potreba – da se definiramo i da negdje pripadamo. No, danas više nego ikada dosad, prihvaćam taj proces kao cjeloživotan, jednako s blagošću koliko i s odgovornošću. Iskreno, odgovornost i imam oduvijek jer nikada nisam htjela prihvatiti da budem ičiji kolateral – bilo društva, bilo odnosa i partnera, ali blagost prema sebi samoj je ipak nešto novo kod mene i moram priznati da je itekako dobrodošla. Mijenjam se konstantno, ali nalazim mir u tom procesu. Često se sjetim i riječi svog najboljeg prijatelja kojeg sam izgubila u mladosti nakon teške bolesti, koji mi je do zadnjih trenutaka govorio kako ‘nitko od nas ne može van iz svoje kože.’ To je tako jednostavna istina koju često zaboravljamo.

N: Imaš li osjećaj da te naše društvo ovdje često željelo definirati?

Potaknuta sam takvim medijskim paklom koji sam u ovoj zemlji prošla ranije u svom životu da sam do te mjere cijepljena od mišljenja drugih ljudi, pa se zbog tog mog stava ponekad i tim ljudima oko mene čini da živim s glavom u oblacima. Međutim, ja ne negiram niti bježim od činjenice da netko nema kapacitet, želju ili čak i interes da me ‘pravedno’ percipira. Meni je to savršeno jasno, nisam jedina, niti od toga radim veliku dramu, ali mi je jednostavno potpuno nebitno. Neki ljudi nisu niti privatno niti poslovno ‘moji’ ljudi. Naravno da je maloj Tatjani od koje su nezdravi odnosi tražili da se odrekne svog identiteta trebalo jako dugo da sve to spozna, da se zavoli, da si dozvoli željeti nešto drugačije. Naše društvo i institucije kovane u patrijarhatu nažalost rijetko uspjevaju zaštititi žene kojima je to potrebno. I tu smo prepuštene same sebi. Izlaz iz svega što sam prolazila moja je velika pobjeda nad samom sobom.

 

N: Kako bi opisala svoje iskustvo – biti mama troje djece, biti sada i u poduzetničkim vodama, kako se osjećaš u svemu tome? Znamo da izvana uvijek sve izgleda jako lako.

Najlakše nam se prezentirati, pa samim time i evaluirati, prema ulogama koje preuzimamo na sebe – mama, poduzetnica, supruga, prijateljica, suradnica i tako dalje. To su neke društveno definirane uloge koje se prema određenim parametrima ocjenjuju, pa je tu lako upasti u zamku da postajemo ono što društvo kaže da moramo, a ne ono što mi jesmo ili želimo biti. Društvo je precijenjeno, kolektivna svijest društva je niska i svatko od nas s malo rada na sebi može biti na raznini svijesti koja će društvene norme ipak uzeti s rezervom.

Nemam, u smislu onoga kako društvo to prikazuje, konvencionalan odnos niti sa svojom djecom niti sa svojim partnerom. Niti jedan moj odnos zapravo nije konvencionalan kad malo bolje razmislim. Mislim da nije niti jedan na svijetu, ali ja svoje niti ne nastojim prikazati takvima. Griješim. Griješe ljudi oko mene. Praštam, praštam jako puno. Nekada ipak ne. Rastem, rastu ljudi oko mene. Nekad rastemo zajedno – nekad raste svatko na svoju stranu.

 

N: Što ti je važno u tvojoj svakodnevici, jesi li stroga prema sebi kad se radi o nekim well being ritualima, imaš li svoje rutine i planove za svaki dan, ili više puštaš da se stvari događaju prirodno?

T: Veliki sam perfekcionist, a to mi je malo dobroga donijelo kroz život jer lako prelazi u opsesiju i samokažnjavanje. Danas si zato dajem više prostora. Odrastala sam jako odgovorno kao dijete, od škole, do baleta, sa sindromom zlatnog djeteta koje mora biti dobro u svemu i ispuniti očekivanja. Na to se nastavio modeling u kojem je poremećaj prehrane bio ‘normalna stvar’, u kojem su očekivanja u to vrijeme bila iznimno rigidna. Sjećam se kada sam bila odabrana za ekskluzivnu Chanel reviju na Petoj aveniji i kako nisam na fittingu mogla provući ručni zglob kroz rukav haljine. To kako sam to tada doživjela zbilja je bilo tužno, a imala sam četrdeset i osam kila. Tako da – sretna sam da je u tom smislu taj period iza mene.

N: Kako se osjećaš kao žena u Hrvatskoj, biti žena i poduzetnica u ovom podneblju?

T: Bit ću iskrena – rekla bih da je ovdje jako izazovno, pa čak i nemoguće, imati svoj glas i ponekad je bolje za emotivni mir zadržati svoje mišljenje za sebe. Ovdje te svi lako ‘uzmu na zub’, svatko te uzme na neki svoj način i živimo u, po meni, nekom toksičnom feminizmu. Javno se žene jako podupiru dok se iza svega ne držimo zajedno. Ima jako malo prave, istinske podrške – mi bi sve nešto htjele mijenjati, a ne uspijevamo se držati zajedno. Ne znam je li svugdje tako, ali ovdje kao da su nam ugradili neki čip koji nam ne dozvoljava da se ponašamo drugačije. I ja sam se sama morala naučiti reprogramirati, biti svjesnija i odgovornija, kako prema sebi tako i prema drugima. Veliki sam radnik, uvijek sam i bila, posvećena sam poslu 24/7, nemam problema s ničime – svaki dan sam u Labu, spremam i čistim. Znaš i sama da dolazim ovdje u tajicama, sportskim majicama i bez make-upa, nekad pomislim da bih se baš i mogla malo urediti.

N: Lab je isključivo tvoja osobna želja, tvoj projekt, sada si nakon Zagreba otvorila i Beograd…

T: Da, kroz ovaj posao susrela sam se s mnogo toga, bilo je izazovno i nisam znala neke stvari, naravno. Vlaho je tu preuzeo poslovni dio i bez njega uistinu ne bi bilo Lab-a. Ja sam tu bila više za kreativni dio, ali zbog prirode posla sam morala naučiti i dijelove poslovanja koji mi nisu primamljivi. Lab smo otvorili prije same pandemije, što je isto bila priča za sebe, tada smo na početku sami razvozili pakete po gradu i dostavljali ih klijenticama. Lab smo podigli iz temelja, sretna sam što tu nismo morali ovisiti o nikome već isključivo o nama samima i ja sam oduvijek htjela imati nešto svoje.

 

N: Iskreno, poklanjaš li puno pažnje izgledu? Koliko vremena uistinu trošiš na skincare, brigu o svom tijelu, prehrani, vježbanju?

T: Da poklanjam toliko puno pažnje mogu misliti samo oni koji me ne susreću svaki dan! Znam da je ovdje je jako bitno što nosiš na sebi, gdje odlaziš na nokte, tko ti radi kosu… I prije sam prihvaćala tu igru. Mi kao žene još smo nadogradile tu igru, unatoč očekivanjima muškaraca. Nije mi lako, kao vjerojatno nijednoj ženi, prihvatiti starenje, slušati komentare kako mi se lice promijenilo, što sve na meni ‘ne valja’. Ne znam, ne možemo van iz svoje kože, kao što sam već rekla. Ne nosim se s time lako, ali puno bolje posljednjih godina. Ujutro se otuširam, operem zube i stavim kreme na lice kao svaka žena. Najčešće imam kosu u repu jer ju ne stižem oprati te u tajicama i tenisicama nakon treninga direktno dolazim na posao. Ma čak i kad nisam s treninga, nosim odjeću za trening.

Bavim se sa skincareom i prehranom jer me to uistinu odavno zanima, i stekla sam neko iskustvo i znanje oko toga. Ipak, ne volim nametati svoje mišljenje, pomažem klijenticama kada one pristupe meni jer svi imamo svoj pogled na ljepotu i njegu. Sretna sam što u Lab dolaze većinom osviještene žene koje znaju da sve što koriste utječe na njihovo zdravlje. Sama se uistinu ne mogu poistovjetiti s time da će nas lijekovi izliječiti, vjerujem i znam već dugo da zdravlje kože i tijela dolazi iznutra, naučila sam to na vlastitoj koži.

N: Kako pristupaš modi i koliko ti se to mijenjalo kroz godine?

T: Kada se fotografiram na nekom eventu, kasnije se gledam i mislim si: ‘tko je ova?’ haha. Još uvijek si imam taj neki izraz lica s kojim teško mogu poistovjetiti svoju svakodnevicu i život. Posjedujem jako puno udobne odjeće, koju mogu nositi svaki dan, iako su mi super žene koje vidim u gradu i volim vidjeti u gradu, koje izgledaju sređeno, no meni to ne dolazi prirodno i sama se dosta sukobim s time. Redovito poklanjam ili prodajem odjeću koju više ne nosim, no čuvam uistinu meni posebne i povijesne dizajnerske komade, tome pristupam više kolekcionarski. Ne kupujem usput i volim ‘investment’ komade, ali nemam već dugo potrebu za nekim velikim shoppinzima. Nemoj me krivo shvatiti, volim modu, ali volim si kupiti nešto posebno, što mi se stvarno sviđa. Ne želim se uopće definirati kroz ono što nosim na sebi.

N: Danas snimamo i razgovaramo u vašem stanu – bi li rekla da je on vaša svojevrsna oaza, vidiš li se u Zagrebu zauvijek?

T: Uživam u ovom stanu jer to je baš naš prostor i sada nam se tu, u gradu, odvija život. Volim gradove, odrasla sam u New Yorku, volim i Pariz, Madrid, Milano, volim otići tamo na par dana, no iskreno, već me neko vrijeme privlači potpuna suprotnost, priroda, zelenilo… Sad još podižemo Lab tako da ćemo sigurno neko vrijeme biti ovdje, ali možda se čak usudim reći da nisam to više ja i da se vidim više u nekim toplijim krajevima, uz more. Tako da, vidjet ćemo…

N: Koji je neki osnovni ‘mindset’ s kojim se danas vodiš kroz život?

T: Pa nekako sve ovo što smo prošle u razgovoru. Da sve polazi od nas samih, koliko god zvuči kao floskula, da ako ne zaliječimo sebe i svoje rane i napravimo si tako da sami sa sobom budemo ok, svi odnosi gube smisao, osobito naši najbliži odnosi. Nitko nas neće spasiti, samo sami možemo spasiti sebe. Taj bijeg od odgovornosti, pokušaj traženja odgovora u drugima da se ne moramo susresti sami sa sobom, to nas nikad neće dovesti nikuda.

VEZANE OBJAVE