Menu
Menu
”Ne znam zašto ljudi ne shvaćaju da upravo nesavršenosti daju ljepotu svijetu.”
Ljupku nije potrebno puno predstavljati, a rekla bih da čak nije ni potrebno puno objašnjavati zašto baš ona u temi o pojmu ljepote. Iako nekadašnji model, danas se bavi sasvim drugačijim biznisom, a ono po čemu je njeni bliži i javnost znaju su njena opuštenost, neopterećenost, prizemnost i iskrenost. Ljupka će uvijek sve reći direktno, bez puno okolišanja, pa čak i kada vam odgovara na pitanja za intervjue, jedna je od onih koja neće ništa prepravljati. Iako za sebe kaže da puno analizira prije nego donese neku odluku, ona je upravo iz tog razloga vrlo autentična. Blizanac u njoj čini je vječno razigranom, što najviše možemo vidjeti po njenom stilu, kako modnom tako i stilu na koji uređuje svoje interijere, a život izvan Hrvatske naučio ju je da u svemu pronalazi nešto lijepo i drugačije. Posjetiti Ljupku na Knežiju bilo je baš poput dolaska susjedi na jedno bezbrižno druženje, razgovor o životu i svemu onome o čemu biste pričali s prijateljicom.
N: Što je tebi danas pojam ljepote i je li ti se on mijenjao s godinama?
LJ: Ne bih rekla da je, za mene je pojam ljepote oduvijek bio isti. Iako će možda mnogi pomisliti kako zbog modelinga gledam na ljepotu isključivo kroz fizički izgled i ono što je određeno da je lijepo, svijet mode me ustvari naučio da se ljepota može vidjeti u svemu. Nisam nikada bila tip kojeg je zanimala šminka ili frizura, uvijek me više intrigiralo što se zbiva iza objektiva, iza scene, na snimanjima sam često jako uživala razgovarati s asistentima. Znam da može zvučati otrcano, ali lijepo nam može uvijek postati ružno, kao što nam i lijepi ljudi mogu postati ružni, a nešto manje lijepo može nam postati najljepše, opet baš poput ljudi. Tako da po meni, da – ljepota oduvijek dolazi iznutra.
Ako pogledamo modu – moda je čudna, ona nije savršeno lijepa. Osobno u modi i odijevanju uvijek tražim inspiraciju u neobičnim stvarima. Ljepota mi je kad je nešto autentično. Vrijeme u kojem sam ja tada odrastala, tadašnja moda, neke starije generacije, tada su nas učile da je baš ono neobično i drugačije lijepo i zanimljivo. U to vrijeme je uistinu bilo svakakvih tipova modela, ja sam recimo za neke pojmove ovdje u Hrvatskoj ljudima bila ružnjikava, vani sam bila lijepa. Tako da pojam ljepote nije svugdje ni isti.
Baš sam nedavno dala intervju za jednu televiziju i nisam se stigla urediti za snimanje, iskreno nisam ni tip koji nosi jako puno šminke i voli isfeniranu kosu, bila sam taj dan i umorna od posla, a komentari koje sam dobila bili su uistinu nevjerojatno ružni. Nisu mene pogodili komentari, koji su nažalost bili većinom od žena, nego sam im htjela poručiti da čak ni ja sama toliko ne promatram i analiziram svoj izgled koliko je on dobio komentara. Vjerojatno zbog posla kojim sam se bavila, ali kao modeli naučili su nas da je naše lice samo naš posao, ‘alat’ za posao kojim se bavimo, a ne nešto na što se oslanjamo kroz život. Moje samopouzdanje nije proizašlo iz mog izgleda jer uistinu ne mislim da postoji neki generalni ideal ljepote, već iz mog posla, mog rada, karijere tada i dan danas, iz onog u čemu sam sve postigla osobni i poslovni uspjeh.
N: Što misliš – koji je trenutno pojam ljepote u Hrvatskoj?
LJ: Mislim da smo potpuno otišli u krivom smjeru. Izgubili smo ono po čemu je Hrvatska dugo bila posebna, a to su sofisticiranost i elegancija. Različitost i autentičnost, u čemu su nas, usudit ću se to reći, nadmašili susjedi. Zagreb je uvijek bio pojam u regiji baš po toj eleganciji i nametanju trendova, a sada ozbiljno kasnimo za time. Ja sam uvijek za promjene ako će one ljude učiniti sretnijima, ako se radi o nekom fizičkom nedostatku koji nekoga sputava u njegovom životu – odrastala sam u Americi u vrijeme kada su ljudi pod pauzom odlazili na botoks kada se još kod nas nije ni znalo što je to, tako da se uistinu ničemu ne protivim. Ali mislim da smo otišli predaleko – ovaj trend koji je nastao dovodi do toga da ja ponekad ne prepoznajem ljude. Gubim inspiraciju, nesavršenost je nešto što meni daje inspiraciju, a ona nestaje ovim nezaustavljivim popravljanjem s ciljem savršenosti. Ne znam zašto ljudi ne shvaćaju da upravo te nesavršenosti daju ljepotu svijetu. Smiješno je, primjerice borimo se protiv rasizma, a svi žele izgledati isto.
N: Bi li rekla da se u ovom okruženju teško othrvati trendovima koji vladaju? Znam da tebi nije jer nisi nikad ni bila pod velikim utjecajem trendova, no što misliš – čega se žene boje, zašto nekima toliko nedostaje autentičnosti i hrabrosti?
LJ: Mislim da je danas, zbog online platformi i društvenih mreža, sve puno više nametljivo. Ne samo to, zbog njih se sve više i brže mijenja, ne razmišlja se više o tome kako se osjećamo u nečemu i stoji li nam, jesmo li to uistinu ‘mi’ nego više o tome je li to dovoljno privlačno za fotku. Ja sam tip koji voli modu, nikad neću bježati od toga, uistinu volim odjeću, obožavam shopping, samo što na njega gledam drugačije. Velika sam kolekcionarka, oduvijek sam bila, i neke komade ne bih nikada uklonila iz svog ormara, iako sam s godinama puno odjeće poklonila i podijelila, ali neke neću nikada.
Moda se uvijek vraća, sve se realno vraća, i za neke komade mi je drago što ih još imam i oduševljena sam s njima. Leptiriće koje ja osjetim u tim trenucima neusporedivi su mi s bilo kojom Instagram fotkom, gledam sve iz nekog drugog kuta i kupujem drugačije, recimo meni su vječni ulov Junya Watanabe traperice i to će uvijek biti tako. Više nekako ciljano tražim omiljene komade, često čekam sniženja, tip sam koji će se odjenuti u svoje omiljene komade kad sam kod kuće ili tu po kvartu, makar me neki čudno gledaju i moje cure me znaju pitati ‘mama, zašto si se ti uredila?’. Tada se osjećam najbolje, doslovce kada idem do dućana, taj neki ‘klošarski’ stil u kojem se osjećaš najudobnije. Znam da to nije klošarski, ali znaš što mislim. Poanta je da nam drugi nikad ne bi trebali biti motivacija za odijevanje, druge žene nam ne bi trebale biti motivacija za odijevanje. Budite same oduševljene s onim što nosite, pa i ako je to nešto što je možda bilo ‘in’ prije pet sezona. Osobito ako vam samima nedostaje te autentičnosti, stvorite ju za sebe.
Znam da će sad neki reći da je lako meni pričati, ali to nije istina, već sam navikla na te komentare. Svi smo mi ljudi, uzmimo Lindu Evangelistu za primjer – jednu od najljepših žena na svijetu koja nije bila zadovoljna sa sobom i htjela se približiti nekom savršenstvu. I ja imam svojih izazova, promjena u težini, promjena na koži, loših dana, dana kada ne znam što odjenuti, gledam iste društvene mreže, u istom smo okruženju, probudim se ujutro i izgledam si loše. No, svijet mode me naučio i izgradio u osobu koju jesam i da gledam pozitivno, da uvijek tražim ljepotu u svemu. Da nisam opterećena frizurom i šminkom, da prihvatim promjene na licu koje mi se, kao i svakoj ženi, događaju s godinama. Kada smo dobro sami sa sobom, kada su svi oko nas dobro, onda smo i mi dobro.
N: Koje je tvoje mišljenje o tretmanima, oni su trenutno jako, jako trendi i traženi kod nas…
LJ: Uvijek sam voljela kvalitetan skincare, nikad nisam u tome pretjerivala, ali volim i brinem o svojoj koži. Nisam nešto od tretmana, moram priznati da baš ne idem na njih jer ne volim dugo sjediti i potrošiti puno vremena na to, ali doma uistinu uživam u skincareu. Isto tako ne volim frizure, ona sam koja frizerki nakon šišanja kaže da mi samo posuši kosu. Šminku uvijek skidam s lica, evo danas kada završimo ovo snimanje, vjerojatno ću otići u kupaonicu i očistiti lice, zavezati kosu.
Danas smo otišli u potpuno krivom smjeru i djeci šaljemo poruku kako ćemo lako nešto popraviti, čelo ili obraze. Što nije realna slika života, ono kako se hranimo iznutra i kako se osjećamo pridonosi ili odmaže našem starenju na kraju dana. I djeca nas mogu postarati, to je isto nešto o čemu se ne priča – imamo mi puno tema o kojima uopće ne pričamo. Previše se bavimo tuđim životima, analiziramo druge, prepričavamo njihove živote umjesto da se bavimo sa sobom.
Bitnije mi je prvo znati sebe izanalizirati, ja definitivno previše analiziram, no danas me više toga nije sram. To me uvijek dovede do nekih životnih zaključaka i mislim da je dobro analizirati, i sebe i drugu stranu. Ne želim i ne volim komentirati nečiji fizički izgled jer sam puno puta bila na suprotnoj strani, i jedno je sigurno – nikad ne znate što osoba prolazi i zašto se nosi s, primjerice, manje ili više kila. Mogla bi sad tu navesti hrpu primjera.
Ne bojim se bora, ili dana kada pogriješim u prehrani, više se bojim grešaka prema svojoj djeci, ljudima oko mene, ljudima s kojima radim. Mislim da me to može puno više postarati, kako se odnosim prema drugima i prema životu.
N: Imaš tri cure koje su također odrastale vani, kako one rezoniraju s ovom temom, koliko im je lako ili teško odrastati u vrijeme društvenih mreža na kojima su jasno postavljeni standardi ljepote?
LJ: Mislim da smo u današnjem vremenu svi malo u panici od toga kako će nam djeca odrastati i koje vrijednosti će usvajati putem, pa se možda ponekad čak i previše trudimo da im damo do znanja da nije sve tako i tako, bojimo se da nešto ne shvate krivo, da netko drugi ne pomisli o njima nešto krivo – no onda pak odemo previše u suprotnom smjeru, pa ih možda čak i sputavamo u onome što jesu i da istraže za sebe. Vjerujem u iskrene i otvorene razgovore, tako da smo im od početka objasnili zašto primjerice ja imam dizajnersku odjeću, da su to bile neke prednosti mog posla i slično, da nisam fascinirana s time i da to nisu stvari za malu djecu i da je to nešto za što će, ako će htjeti imati, morati raditi. Da to nije nešto što one mogu nositi ili odjenuti za školu.
Kod nas je odjeća postala status u društvu, i to je ono što žene rade ženama. Nije to naravno samo kod nas tako, ne bih htjela nikoga uvrijediti, ali najviše imamo primjera žena koje govore koliko je to grozno, a onda upravo one komentiraju, to kupuju i to rade, što je licemjerno. Odjeća bi po meni ženama trebala biti nešto što ih zabavlja i opušta. Mene se možda često komentira kao nekoga tko pretjeruje u svojim modnim kombinacijama, ali mene to uistinu veseli, mene takav stil čini sretnom i zabavlja me. Odjećom pokazujemo prvenstveno svoj karakter, s njom komuniciramo, što god mislili o tome. Odjeća i stil jesu bitni, ali nije bitno koliko ono što nosimo košta.
Fizički izgled je nešto što moje cure nikad ne komentiraju, čak toliko da kada žele nekoga opisati da bi nešto ispričale, jako paze kako će to učiniti. Odrastale su u Japanu gdje su one bile fizički drugačiji, tako da znaju kakav je to osjećaj. Ovdje se i dalje jako živi u prošlosti i učimo ih da su različitosti lijepe i da ih treba prihvaćati, upoznavati ljude i davati im priliku. Ne želim da žive u strahu, želim da su otvorene prema svemu, da razmišljaju da smo svi jednaki.
N: Znam da si oduvijek velika gurmanica, jesi li ikada bila na nekoj dijeti, pomno posvećena prehrani ili eliminirala nešto? Kako pristupaš svakodnevnoj prehrani, kako sve balansiraš?
LJ: Tako je, jako sam velika gurmanica i jako volim jesti, no trudim se nekoj ravnoteži. Kako imam hashimoto, neke namirnice bih trebala izbjegavati, ali ne volim ići, niti vjerujem, u ekstreme. Kuham svaki dan, jedemo jako puno povrća i vodim računa o tome odakle kupujemo namirnice i imam neke navike u kojima uistinu uživam, koje su mi već ‘pod normalno’. Među njima je primjerice sok od celera na koji me prije nekoliko godina ‘navukla’ prijateljica Barbara. Puno promišljam o tom zdravom kuhanju i koliko je ono uistinu zdravo s obzirom na to odakle nam dolazi hrana i mislim da u posljednje vrijeme s time izluđujem sve oko sebe. Ali uistinu mi nema smisla zdravo kuhanje, ako ne znam odakle mi je došla hrana koju kuham.
Pratim što mi se događa s tijelom, što mi tijelo traži, kako reagira, nekako sam se naučila tome iako prije nisam vjerovala u to. Tako sam si realno sama otkrila hashimoto, prije nego sam dobila dijagnozu od doktora. Mi često znamo kada nešto je i nije u redu, samo to često i ignoriramo. I sama sam bila takva, reagirala sam tek kad me srušilo u krevet. Od tada pijem sok od celera, trudim se izbjegavati gluten, i puno sam bolje. Nisam tip koji si može eliminirati sve i više vjerujem u to da pazim koliko umjetnog unosim u sebe i kao što sam već rekla, odakle je hrana koju jedemo i da nam je prehrana uravnotežena. Kako bi rekao moj djed ”tko je našao ravnotežu je sretan čovjek.”
N: Kako gledaš na starenje, promatraš li se ikada u ogledalu, vidiš li promjene – imaš li neki ‘način’ na koji se nosiš s njima ili te to uopće ne opterećuje?
LJ: Razmišljam o tome naravno, vidim promjene, vidim da postajem drugačija. Ipak, misli me naposljetku uvijek odvedu tako da razmišljam o svojoj djeci i o tome da ne želim da one budu opterećene time, da budu opterećene s fizičkim izgledom. Toliko svi pričaju o tome kako bi trebali biti dobar primjer djeci i učiti ih kako nije sve u tome, a paralelno se ponašamo potpuno suprotno. Važnije od toga mi je njegovati kožu, brinuti o mentalnom zdravlju, o prehrani.
