Menu
Menu
Usamljenost je univerzalan fenomen i ne bira ni spol ni status, a stereotipi samo otežavaju ljudima da prepoznaju i priznaju vlastitu.
Svaki čovjek želi se povezati s drugima, biti dio para, tima, obitelji, zajednice, osjećati pripadnost. Oduvijek smo se okupljali, bili dio plemena, neke skupine, što nam je omogućilo da stvaramo ono što nikada ne bi smo uspjeli bez drugih. I još važnije, da budemo sretni.
Usamljenost je osjećaj da smo povezani s drugima manje nego što bismo to htjeli biti. To je posve subjektivan osjećaj koji možemo osjećati kada smo sami, ali i kada smo okruženi ljudima. Suprotno tome, možemo biti sami i ne osjećati se usamljeno.
Usamljenost pogađa ljude diljem svijeta, bez obzira na rasu, dob, bračni status ili profesionalni uspjeh. U naše živote počela je ulaziti tiho, sredinom prošlog stoljeća, sa sve češćim traženjem novih prilika za školovanje ili posao izvan mjesta stanovanja te izumima poput televizora, a sada je sve glasnija i razornija, utopljena u ritam života i potkrijepljena svemoćnom digitalnom tehnologijom kojom smo svakodnevno okruženi.
Tehnološki napredak omogućio nam je stalnu komunikaciju, ali nas je paradoksalno udaljio od pravih, dubokih odnosa sa nama samima, a onda i s okolinom. Danas postoje cijeli sustavi savršeno podešenih algoritama koji će napraviti sve da što više vremena provedete pred ekranom, umjesto s ljudima koji su vam dragi. Živimo u doba kada društvene mreže koristimo za promociju nekog proizvoda, rutine, svojih postignuća ili putovanja. A ako i pokušamo stupiti u interakcije putem društvenih mreža, one su često površne i rijetko zadovoljavaju ljudsku potrebu za bliskošću.
Uz to, suvremeni način života često nameće brzi ritam, uz naglasak na osobnu autonomiju te pretjeranu orijentaciju na postignuća, zbog čega se manje pažnje posvećuje izgradnji odnosa. Sve to smanjuje međusobnu podršku i osjećaj pripadnosti.
Nekada se smatralo da je usamljenost problem starijih osoba ili društveno izoliranih pojedinaca, ali danas neka od istraživanja pokazuju da se oko 60% ljudi osjeća usamljeno, među kojima su najčešće usamljeni mladi u dobi od 16 do 24 godine.
Usamljenost često pogađa i one koji naizgled imaju sve. Primjerice, partneri mogu osjećati usamljenost unutar vlastitih brakova, osobito ako nemaju međusobno razumijevanje i emocionalnu podršku. Poslovni ljudi, unatoč dinamičnom životu i profesionalnim uspjesima, mogu se osjećati izolirano zbog manjka vremena za prijatelje ili osjećaja da ih nitko ne razumije.
Usamljenost je univerzalan fenomen i ne bira ni spol ni status, a stereotipi samo otežavaju ljudima da prepoznaju i priznaju vlastitu usamljenost, što je prvi korak prema promjeni.
Iako je usamljenost složeni problem, moguće je raditi na njezinom prevladavanju. Ključ je u stalnom ulaganju u odnose s drugim ljudima. Nekom tko je usamljen ovo može zvučati kao nedostižan cilj, ali ključ je u ˝malim koracima˝.
Odnosi se kriju u uspostavljanju kontakta očima sa simpatičnim prolaznikom, malom osmijehu prodavačici u trgovini, kratkom razgovoru s poštarom, susjedom ili kolegom, ukratko – pokazivanjem interesa za druge. Nije dovoljno čekati poziv s druge strane, važno je preuzeti odgovornost i prepoznati vlastitu ulogu u stvaranju odnosa što znači i inicirati razgovor ili organizirati druženje.
Ljudi često izbjegavaju iskrenost iz straha od odbijanja, no upravo je otvorenost temelj povezanosti. Naučiti jasno prepoznati, a onda i izražavati svoje potrebe i granice ključno je za uspostavljanje autentičnih odnosa.
Usamljenost može uzrokovati osjećaj bezvoljnosti, povlačenja što dodatno otežava problem. Usamljeni ljudi često šalju neverbalne signale ili geste kojima kao da kažu ˝ne prilazi mi ˝, a sve zbog straha od drugih ljudi i odbacivanja. Važno je raditi na promjeni takve neverbalne komunikacije te se pomalo, ali redovito ohrabrivati na male akcije usmjerene ponovnim kontaktima s drugima.
Pri pokušaju izlaska iz usamljenosti, važno je biti oprezan s odlukama i očekivanjima. Ulazak u površne ili nezdrave odnose iz straha od samoće može donijeti više štete nego koristi. Prijateljstva i povezanost zahtijevaju vrijeme i trud.
Manje je više. Važno je osvijestiti male stvari koje su važne nama, a onda i osobi s kojom želimo ostvariti odnos. Male, obične stvari ono je od čega smo satkani i što nas povezuje.
Mali koraci. Koliko god napredak bio mali, važan je i može donijeti osjećaj uspjeha i zadovoljstva, ako smo ga spremni prepoznati i validirati. Postavimo li ciljeve visoko, velika je vjerojatnost da će nam brzo djelovati nedostižnima i teško ostvarivim. To će smanjiti našu motivaciju, a onda i samopouzdanje.
Oni koji odluče potražiti dodatnu pomoć i podršku u osjećaju usamljenosti, javljaju se psihoterapeutima. Usamljenost se sve češće prepoznaje kao jedan od glavnih razloga zbog kojih ljudi traže psihoterapiju, osobito zbog sve veće svijesti o njezinim negativnim posljedicama.
Usamljenost se u psihoterapiji ne tretira samo kao posljedica socijalne izolacije, već kao kompleksno emocionalno stanje koje može postojati i kod ljudi koji su u braku ili vode društveno aktivan život. Terapeuti često pomažu klijentima u razumijevanju usamljenosti unutar njihovog emocionalnog i socijalnog konteksta, otvarajući prostor za uspostavljanje dubljih i smislenijih odnosa.
Mogli bismo reći da je usamljenost pitanje života ili smrti. Istraživanja pokazuju da snažne društvene veze i bliske veze zajednice potiču dugovječnost, a pojedinci s jačim društvenim odnosima imaju 50% veću vjerojatnost da će živjeti dulje od onih koji ih nemaju.
Usamljenost je univerzalno iskustvo, ali ne mora biti trajno. Iako može djelovati kao nepremostiva prepreka, mali koraci poput pokazivanja interesa, svjesnog planiranja odnosa, otvorene komunikacije i preuzimanja odgovornosti mogu napraviti značajnu razliku.
Pitanje koje možemo postaviti sami sebi jest: “Jesam li spreman napraviti prvi korak prema povezivanju (sa sobom, a onda i s drugima)?” Ako jesmo, svaka, i najmanja akcija nas može približiti osjećaju povezanosti i poboljšanju kvalitete života.
Više sličnih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.
