Menu
Menu
Poznavanje vlastite prošlosti može vam pomoći da se bolje nosite s izazovima sadašnjosti.
Zatvorite oči, duboko udahnite i kada budete spremni, pozovite u svijest sjećanja na majke, očeve, bake, djedove, prabake i pradjede, osobe iz vaše sadašnjosti i prošlosti koje su vam drage i važne. Zamislite da sa svakim od njih možete razmijeniti pogled, osmijeh ili neku mudrost bez puno riječi. Kakve vam to osjećaje budi?
U svakodnevnoj psihoterapijskoj praksi, kao i u životu, susrećemo se s pitanjima identiteta, smisla i pripadnosti. Ljudi u različitim životnim fazama traže stabilnost i razumijevanje vlastite životne priče.
Ono što može pomoći da se bolje nosimo s izazovima sadašnjosti i gradimo sigurniju budućnost je razmjena mudrosti među generacijama – kao živi izvor znanja, iskustva i vrijednosti.
Kada se veze između generacija prekidaju, gubimo dragocjen resurs – razumijevanje životnih ciklusa, otpornost na promjene i osjećaj pripadnosti. Djeca koja poznaju obiteljsku povijest imaju veće samopouzdanje i brže se prilagođavaju promjenama u vremenu. Priče o prošlim generacijama daju osjećaj kontinuiteta i svijest da nismo sami u svojim izazovima, već smo dio većeg, dubljeg narativa.
Društva koja cijene razmjenu između generacija stabilnija su i otpornija na krize, imaju snažniji osjećaj pripadnosti i razvijaju sigurni identitet.
Danas, kada se identitet sve češće gradi kroz individualne izbore, osobne ambicije i digitalne projekte, ideja o važnosti korijena može se činiti zastarjelom. Upravo u svijetu u kakvom živimo, osjećaj pripadnosti nečem većem od sebe ključan je za emocionalnu stabilnost i smisao života. Mi nismo samo pojedinci koji iznova pišu svoju priču – mi smo dio lanca generacija.
Stariji su svjedoci vremena, nositelji priča koje nas mogu naučiti kako se nositi s gubicima i promjenama. Njihova iskustva pružaju bolji uvid u vlastite korijene i daju širu perspektivu na društvene promjene, što smanjuje strah od nepoznatog i stvara osjećaj sigurnosti. Kroz njih možemo prepoznati osobne i kolektivne ponavljajuće obrasce iz kojih možemo učiti kako donositi mudrije odluke i razvijati otpornost.
U psihologiji i psihoterapiji se često susrećemo s fenomenom transgeneracijskog prijenosa – načina na koji se vrijednosti, strahovi i obrasci ponašanja prenose s generacije na generaciju. Epigenetika dodatno potvrđuje da ne nasljeđujemo samo genetski kod, već i obrasce emocionalnih i psiholoških reakcija. Čak i faktori poput prehrane, tjelovježbe ili emocionalne podrške mogu utjecati na epigenetske oznake i “reprogramirati” određene gene, smanjujući rizik ili pak prenoseći traumu.
Kada postanemo svjesni te dinamike, možemo bolje razumjeti svoje postupke i prepoznati mogućnosti za promjenu.
U svakodnevnici, to može izgledati tako da mislimo da moramo biti jake, požrtvovne i uvijek brinuti o drugima, ako smo odrasle uz majku i baku koje su imale čvrsto usađena ovakva uvjerenja. Međutim, ona mogu dovesti do previsokih očekivanja, nemogućnosti da kažemo ˝ne˝ i osjećaja iscrpljenosti. Zato je važno prepoznati što su od toga nesvjesno usvojena uvjerenja i pravila iz obitelji i društva, koje još nazivamo introjektima, a onda ih postepeno, najčešće kroz rad na osobnom razvoju, zamijeniti novim, vlastitim uvjerenjima. Tako od naslijeđenog uvjerenja ˝dobra žena mora uvijek biti jaka i brinuti se za druge˝ ono može prerasti u ˝mogu biti brižna prema drugima i istovremeno brinuti za sebe.˝
Osobno mi se u posljednje vrijeme sve više budi znatiželja o tome kako su zaista živjeli moji preci, moja obitelj. Ono kako sam doživjela roditelje, bake i djedove kroz oči djeteta tek je djelić svega onoga što su oni proživjeli, naučili i iskusili. Za neke od njih više nemam priliku saznati izravno, ali mi razgovori s onima koji su ih poznavali otvaraju nove svjetove. Nedavno sam slušala svoju stariju sestričnu kako priča o našem djedu, kojeg je upoznala bolje nego ja, u njegovom produktivnom razdoblju. Slušajući o njemu, osjetila sam tugu jer ga nisam imala priliku upoznati na taj način, ali i osjećaj sigurnosti i ponos na njegovu snagu i postignuća.
Možda ste i vi u razgovoru s nekim tko ima bogato životno iskustvo primijetili kako slušajući o njihovim postignućima ili o tome kako su se nosili s izazovima i strahovima, postajete mirniji. Tako često shvatimo da teška razdoblja nisu kraj puta, već dio procesa. Još važnije, shvatimo da nismo sami u onome što proživljavamo.
U svijetu koji potiče individualizam i brzinu, ključno je pronaći vrijeme za razgovore, dijeljenje priča i stvaranje mostova između (i unutar) generacija. To može biti kroz obiteljske susrete, mentorstvo ili jednostavno svjesnu odluku da zastanemo i poslušamo nekoga tko nosi drugačije životno iskustvo.
Međugeneracijska mudrost nije relikt prošlosti – ona je alat za osobni razvoj, otpornost i dublju povezanost s drugima. Kad joj damo prostor u svom životu, otkrivamo da nismo sami u svojim izazovima i da je sigurnost često nadohvat ruke – u pričama, iskustvima i mudrosti onih koji su tu bili prije nas.
Iako ne možemo birati obitelj iz koje dolazimo, možemo birati kako ćemo nositi njezino naslijeđe i hoćemo li ga uspješno prilagoditi vlastitim uvjerenjima i vremenu u kojem živimo. Ključno je pitanje: Koliko smo spremni slušati i učiti jedni od drugih?
Više ovakvih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.
