Menu
Menu
”Jednostavnost i neopterećenost, bez puno filozofiranja. Sloboda od tuđih mišljenja i prihvaćanje sebe.”
Petra Sever jedna je od onih rijetkih osoba koje smatraju da je manje više. U posljednje vrijeme istaknula se u medijima jer je počela javno progovarati o tome kako ne želi koristiti beauty proizvode koji se testiraju na životinjama, make-up kofer pun plastike, a promijenila je i svoj osobni pristup modi. Osim toga, u svoj poslovni plan unijela je niz promjena, od novih usluga koje su više posvećene potrebama samih klijentica do novih osobnih kriterija. Kako, ako pratite domaću scenu, o Petri možda već puno znate, ipak slijedi jedan sasvim otvoren razgovor o protekloj godini, razlozima zašto se stvarno odlučila mijenjati stvari (što ju je popratilo s puno pitanja u stilu ‘a što je tebi?’) i nadanjima za novu 2021. godinu.
”Moja vlastita profesija u jednom mi je trenutku postala simbol tereta, htjela sam pričati s ljudima o svemu samo ne o svom poslu. Paralelno s time, krenula sam se na društvenim mrežama izjašnjavati o tome što me uistinu zanima i kako razmišljam. I tu je nekako sramežljivo krenula moja mala revolucija. Ova karijera prestala je rezonirati sa mnom jer generalno beauty industrija ne njeguje vrijednosti koje ja želim njegovati. Onda shvatiš da se ne možeš boriti protiv velike industrije, ali možeš naći istomišljenike, pronaći svoj put u tome ili na kraju kao neki – otići. Ima i nas koji želimo mijenjati stvari, ali bojim se da nas je još uvijek premalo.”
N: Kako je pandemija utjecala na beauty svijet općenito i tebe kao vizažista?
P: Pandemija je utjecala na beauty utoliko da ljudi danas puno pažljivije troše novac. Pooštrili su vlastite kriterije pri biranju proizvoda što se na neki način spojilo i s trendom samoodrživosti. To se možda nije dogodilo namjerno, ali danas će se svi više zapitati koliko će proizvod trajati ili koliko je multifunkcionalan. Ljudi su puno otvoreniji prema održivim varijantama, vidim i kod kolega da više paze na to koje proizvode koriste. Iako se i ta samoodrživost danas pokušava strpati pod konzumerizam i postala je svojevrsni marketinški trik, ako ništa drugo to je dalo samopouzdanje onima koji su možda do sada zadržavali mišljenja za sebe zbog osude okoline. Zbog toga što je održivost postala trendi, sada se svi usudimo i slobodnije govoriti o njoj.
.
N: Pandemija je svakako utjecala i na trendove, globalno. Skincare nadmašio je make-up. Što nam možeš reći o tome?
P: Napokon! Napokon su žene shvatile da im je jako malo šminke potrebno ako im je koža zdrava. No, mi smo i dalje na Balkanu i estetikom još uvijek više naginjemo istoku. Uvijek će kod nas biti pretjerivanja jer smo zemlja željna svega i ovdje žene žele da se vidi na što su potrošile svoj novac. To će se osobito vidjeti kada ova pandemija završi, mislim da će žene tek tada poželjeti pokazati se. Ipak, vjerujem da je pandemija stvorila i tu neku sredinu. U smislu da možda one žene koje su do sada baš jako pretjerivale, sada ipak pretjeruju nešto manje. Malo mi je teško na ovu temu biti objektivna jer mi dolaze klijentice koje njeguju prirodan izgled s izjavama poput ‘ja želim izgledati kao ja’ i nemam više doticaj s onima koje vole biti jako našminkane. Takve vjerojatno misle da ja to ne znam učiniti. Ali koliko čujem od kolega, ta estetika i dalje igra ulogu te mnoge žene još uvijek vole jak make-up i retuširanost na fotografijama.
.
N: Koje je tvoje poimanje ljepote?
P: Jednostavnost i neopterećenost, bez puno filozofiranja. Sloboda od tuđih mišljenja i prihvaćanje sebe. Ležernost. Pronaći ono što najbolje funkcionira za svaku osobu pojedinačno. Trenutno imam politiku korištenja maksimalno pet proizvoda na licu i to mi se baš sviđa. Realno, mogla bih napraviti make-up i samo s njih tri, ali to je za nekoga tko make-upu ima potpuno minimalistički pristup.
N: Je li okolina spremna na pojedince koji se mijenjaju, što misliš? Kada si odlučila krenuti nekim drugim putem, kakve su bile reakcije?
P: Najčešće sam dobivala ona pitanja u stilu ‘Što si se ti tako odjednom produhovila?’. Ali to je tako, ljudi će se često osjećati ugroženima kad vi odlučite promijeniti stvari. Ili će to isto osjećati kao neki napad na sebe. U to možemo svrstati primjerice i veganstvo. Činjenica da je netko odlučio živjeti drugačije ili napraviti promjenu ljude iskreno smeta i darovat će vas pitanjima poput ‘Zar ti sad moraš biti neka posebna?’. Ljudi uopće ne razumiju koja je hrabrost uopće biti dosljedan sebi, osobito u Hrvatskoj u kojoj moraš birati hoćeš li imati nešto za jesti ili ćeš biti licemjeran. Javno reći da ne želiš koristiti proizvode testirane na životinjama ili pun kofer plastike, za vizažista uistinu može značiti da će mu se otkinuti iz usta. Znači, ili ću biti licemjerna vizažistica koja će javno podržavati sve ono što na sebe nikad ne bih stavila ili ću živjeti i raditi u skladu sa svojim uvjerenjima. Pa neka mi sad netko kaže da sam promjene donijela samo zato da bih bila posebna i zbog toga riskirala svoju egzistenciju svakodnevno. Kažem, teško je biti dosljedan sebi u državi Hrvatskoj.
.
N: Je li ti to ipak dalo i neku novu snagu?
P: Pa dalo mi je snagu jedino u smislu da jesam stručnjak u svom poslu, pa zasigurno moja riječ ipak malo više znači od susjedine ili od njenog mišljenja o make-upu. Onda se pouzdam u to i želim iskoristiti svoju stručnost informirajući druge. Što opet nije lako jer si onda prozvan time tko si ti da ideš propovijedati drugima. I tako, umjesto da se međusobno inspiriramo i podržavamo, to je taj naš Balkan. Prvo te potpuno ignoriraju, a onda se trude pronaći ti manu u tome što radiš. Masa nikad ne želi da je netko na putu da postane bolja osoba i umjesto da sudjelujemo, mi osuđujemo. Na kraju dana opet sve postaje svojevrsno natjecanje umjesto zajedništvo. Beauty i moda bazirane su na konzumerizmu, na egu. Pa tako u tom svijetu danas biti bolja osoba, znači biti statusni simbol. Ako sam dobro odjevena, onda sam bolja od tebe. A ako sam dobro odjevena i duhovna, e onda sam još bolja. I umjesto da shvatimo da je sama težnja da nešto želimo promijeniti, da želimo biti bolji, sreća sama po sebi, mi kao sreću smatramo samo finalni proizvod na Instagramu. Poanta je da mi svi težimo boljem i da budemo bolji jedni pokraj drugih, a ne da se natječemo tko je najbolji.
.
N: Koliko ti je teško kao vizažistici zauzeti se za sebe i svoj rad?
P: Nije mi se više teško postaviti za sebe, ali trebalo je doći do toga i trebao se dogoditi cijeli jedan proces prije. Trebala sam ja razriješiti neke stvari u sebi. Danas radim manje, ali kvalitetnije. A manje sam ustvari i željela raditi, kako bi imala više energije za svoj posao. Nastupiti s nekim novim kriterijima svakako nije lako jer tek onda vidite s kime ste okruženi. Ali potrudila sam se sve to napraviti s mjerom i obrazloženjem. Ne možete svemu reći ni ne, potrebno je pronaći neku zdravu mjeru u svemu tome. Puno su mi recimo pomogli odnosi koji su van moje branše jer ljudi koji nisu u beauty svijetu ili modi, ljudi iz poslovnog svijeta, su mi primjerice lijepo objasnili da neke stvari kod njih nikada ne bi prošle. I tako sam se malo pomalo odvažila. Nije normalno kasniti satima na snimanje dok te svi drugi na setu čekaju, nije normalno da isplate idu tri mjeseca nakon odrađenog posla i tako dalje. To su stvari o kojima nitko na sceni ne želi pričati. Ja sam niz godina bila revoltirana i bunila sam se, a onda sam samo na to sve odlučila reći ‘ne’.
N: Misliš li da smo kao društvo uopće spremni na promjene? Ili na ljude koji ih žele? Trenutno smo okružene s ljudima koji samo žele da se sve vrati na staro, ali i onima kojima ovo novo normalno super odgovara.
P: Mislim da je za početak potrebno demistificirati promjenu kao takvu. Ispada kao da je ona tu u trenutku kada se netko za nju odlučio. Ako se godinama educiramo da postanemo dobri u nečemu i godinama gradimo karijeru, koliko je onda tek potrebno da napravimo neki zaokret u tome. Taj zaokret je toliko mukotrpan, pa nitko ga ne može napraviti od danas do sutra.
.
N: Koje su ti želje i nadanja za 2021. godinu?
P: Moram priznati da nisam među onima koji se nadaju da će početkom ove godine sve postati bolje. Mislim da nas je ova pandemija samo puno ranije uvela u neku novu eru življenja i digitalizacije koja bi se ionako dogodila prije ili kasnije, samo se eto dogodila prije pa se nitko nije snašao. Nadolazećih godina voljela bih pronaći neki balans. Da dosegnemo neku zdravu sredinu, a ako i radimo iznad svojih mogućnosti da za njih budemo i adekvatno nagrađeni. Eto, voljela bih da taj radoholičarski pristup koji nas većina ima napokon prestane biti ‘in’. Ne da to bude opravdanje onim lijenima, već mir i balans za sve.
.
N: Kako si se tu nosila s prestankom nekih suradnji. Je li ti bilo žao?
P: Pa neke situacije su me jako povrijedile. Jako puno ljudi u ovoj branši ako te pomazi s nečim ili ti naprave uslugu imaju debeli sebični razlog za to. Cijelo iskustvo svih godina mi je jako ‘eye opening’. No, to je kako stvari stoje u brojnim biznisima, i na kraju je samo važno je li to nekome odgovara ili će se drugačije postaviti prema tome. Razumijem da sve u poslu mora biti win-win situacija, ali stvar je nekog vrednovanja ljudi. Neke suradnje sam prekinula jer sam htjela novu financijsku konstrukciju, neke jer ih nisam više htjela raditi. Iskreno, prekinula sam sve suradnje s časopisima. Jasno mi je da print propada, ali ako nemaš za editorijal na deset stranica, radi onda onaj na pet i pošteno plati ljude. Sve ostalo je smiješno, a kamoli neprofesionalno. Domaća modna scena nameće da bi trebali raditi samo za gušt ili svojevrsni prestiž. Moja odluka za 2021. je da radim za novac.
.
N: Voljela bih svakako s tobom taknuti i temu mode jer si i tu uistinu promijenila navike. Znam da kupuješ po second-handovima, ne patiš na brendiranu odjeću (što sigurno ne prolazi lako na našoj modnoj i beauty sceni), a uvijek, uvijek izgledaš super.
P: Kad počneš malo više prakticirati održivu modu do izražaja dođe koliko uistinu imaš stila ili nemaš. Jer, lako je biti odjeven po posljednjim trendovima, kupiti nešto s logom ako imaš novaca ili kopirati lutku u Zari. Osobno, i ne želim nikoga ovime uvrijediti, brojne influencere ne smatram ikonama stila jer izgledaju kao svi drugi. Ili spoje sve trendove odjednom na sebe i misle da to znači biti ‘it’. Realno, ako kreneš pronalaziti odjeću iz maminog ormara ili odlaziš u second hand dućan, onda ćeš se stvarno morati potruditi pronaći dobar komad ili komad iz nekog drugog vremena koji danas može proći. Morat ćeš pronaći i način kako ga implementirati u svoj stil.
Modna industrija danas ne želi da razvijamo svoj stil. Modna industrija želi da mi mislimo da imamo svoj stil i da je on onaj iz dućana. Isto tako, postoji to mišljenje kako je second hand odjeća prljava, pa si prljav ako ju nosiš. Ili recimo snobizam u smjeru održivosti, tipa ako kažem kako je moja majica od nekog super cool održivog brenda onda je to sad već poželjno, ali ako se radi o samo običnoj bijeloj majici koja nema “ime”, taj će odgovor određene ljude jako razočarati.
N: Koliko je komplicirano, ili nije, pristupati modi na taj način. Kako si uopće odlučila to?
P: Pa nije baš lako, zahtjeva jedan određeni trud i to nije shopping na brzaka. Potraga za dobrim second hand i vintage komadima zahtjeva nešto češći odlazak i pretraživanje, kao i upornost. Naravno da je lakše kupovati online. No, moram otkriti zašto sam prvotno uopće odlučila krenuti u smjeru samoodrživosti. Ja sam naime bila velika ovisnica o shoppingu. Jednostavno sam voljela često i puno kupovati odjeću. U jednom momentu si to više nisam mogla priuštiti i kako se ne bih dovela do financijskog kraha, nastavila sam s logikom da mi zbog posla kojim se bavim jednostavno stalno treba nova odjeća treba i da ću je naprosto pronaći jeftiniju, jednako dobru. Međutim, onda sam pak počela previše odjeće bacati, i kupovati i bacati, te shvatila da ni to nije idealno rješenje. Danas se i dalje liječim od konzumerizma, tako da mogu reći da je moj pristup beautyju i modi danas ustvari moj vlastiti put ka nekom boljem rješenju.
Ustanovila sam nekoliko pravila po kojima danas kupujem za sebe. Kada se radi o modi prvo i osnovno gledam materijal. Koliko je održiv i kvalitetan za kožu. Ako mi se ne sviđa što kaže etiketa, ne kupujem. Biram i po paleti boja, da odjeću uvijek mogu iskombinirati s onim što već imam, a ne da mi neki komad odjeće predstavlja određen stres. I svakih šest mjeseci čistim ormar, izbacim ono što nisam nosila u posebnu vreću i ako se toga ne sjetim narednih šest mjeseci, očito mi ne treba i proslijedit ću mami i prijateljicama ili donirati.
.
N: Kupuješ li uopće u Zari ili H&M-u?
P: Moram se pohvaliti da nisam kupila ništa tamo u posljednjih godinu dana. Prije pandemije sam čak donijela odluku kako ću se početi pojavljivati na eventima u tri ista odjevna komada. Jednom outfitu koju sam posudila od mame, drugom od ekološki osviještene dizajnerice i moje prijateljice Marije Kulušić i trećem koji nisam nažalost stigla osmisliti jer je krenula cijela situacija s Covidom. No, kladim se da nitko ne bi ni primijetio što sam imala na sebi. Ne želim više nositi stvari kako bi netko drugi mislio da je to trendi, kako bi nekog drugog oduševila, ne želim više nositi stvari za koje netko drugi mislim da mi dobro stoje, ali ja se u njima ne osjećam dobro. Želim nositi samo ono u čemu se ja osjećam stylish. I na kraju dana, ne želim uopće više jako puno razmišljati o tome što ću odjenuti.
VEZANE OBJAVE
