N: Što sve radiš paralelno – koje poslove?

I: Zaposlena sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu i to radim puno radno vrijeme, što naravno nije samo osam sati dnevno već se posao često protegne i na noć, vikende te praznike. Docentica sam na Katedri za pomorsko i općeprometno pravo što znači da pripremam i držim predavanja i ispite, mentoriram studente na diplomskim radovima, i bavim se znanstvenim radom (istraživanje, pisanje članaka i knjiga, projekti, odlasci na konferencije). Iako se sav moj posao u posljednjih godinu i pol dana odvija online, to ne znači da ga je manje, samo je drugačije. Drugi posao je moj blog, kuhanje i fotografiranje – to je to u osnovi i traži puno vremena samo po sebi. Bloganje sve više traži i suradnje, snimanja te dodatne angažmane. Uz te poslove, imam dvoje djece i muža, obitelj je naravno još posao za sebe. Dio dana svakako mi uzima i tjelovježba jer redovito prakticiram jogu, a onda su tu i one obične stvari koje čine dan, kao naravno i druženje s dragim ljudima.

.

N: Koliko ti je pandemija promijenila dnevni ritam i pristup poslu?

I: Količina i tip posla ostali su isti, samo se promijenilo okruženje. Više ne obavljam posao u prostoriji punoj ljudi, već se predavanja odvijaju preko ekrana. Sada, nakon toliko vremena, jer realno već dugo nas većina funkcionira ovako, primijetila sam da ne jurim kao prije. Jedan od razloga sigurno je to što ne gubim vrijeme na odlazak i dolazak s posla, kao ni postavljanja pitanja primjerice – što ću odjenuti ili ručati taj dan. Vrijeme mi ne odlazi na kave s kolegama, pa s njime i raspolažem bolje. Ipak, muči me to što se bojim da smo zbog svega toga postali i malo više asocijalni. I sama sam se nekako zatvorila, a najviše od svega me počelo smetati što sam u istom prostoru i nastavnica, i mama, i supruga, i food blogerica, i ja sama. Tako da se veselim povratku u normalno, studentima, živom kontaktu jer je sve već nekako počelo prelaziti granice – osobito granice radnog vremena, slanja mailova, svi smo se navikli da smo svi stalno dostupni.

N: Što je od svih zanimanja tvoja prva ljubav – ili tko je ljubav, tko je prijatelj, tko je ljubavnik u toj priči?

I: Tu zapravo nema jednoznačnog odgovora, to se cijelo vrijeme mijenja. Kad se situacija počela intenzivnije razvijati s blogom, neko vrijeme sam mislila da je to ono što želim raditi i od čega želim živjeti i da je ustvari kulinarstvo, moj pravi poziv. Razmišljala sam i o otvaranju restorana te da u potpunosti napustim svoju dotadašnju karijeru. No, u jednom trenutku sam shvatila da jednako volim i svoj posao te da se ne želim odreći ni njega. Frustrirajuće je misliti da moramo nešto odabrati, a neko vrijeme sam točno to i mislila. Mislila sam da ne mogu uz svoje stalno zaposlenje dovoljno profesionalno raditi i blog.

Uz to, kreneš si nametati neke visoke kriterije kako nešto mora biti, izgledati, kako moram biti savršenija i bolja te na kraju to odvodi u još samo veću frustraciju. I uistinu je izazovno baviti se i s jednim i drugim, ali naposljetku sam to prihvatila kao svoju stvarnost i zadovoljna sam sa svime što trenutno mogu ostvariti kroz blog. Mogu i zamisliti da promijenim karijeru, primjerice završila sam i edukaciju za nutricionista, tako da je i to moguće. Volim više toga, još sto drugih stvari, ali mislim da je to sasvim u redu – prihvatila sam taj dio sebe.

.

N: Koliko ti je teško svakodnevno usklađivati sve i kako to izgleda? Imaš li još uvijek ‘overwhelming’ trenutke ili se sad već znaš nositi s njima? Kako se nosiš sa stresom?

I: Naučila sam se djelomično, i još uvijek učim. Najveća stvar koju sam tek nedavno savladala je reći ‘ne’. Prije bih svima i uvijek govorila ‘da’. Suradnjama, jer sam mislila da ih moram prihvatiti, kavama, jer sam mislila da ću već nekako naći vremena. Stalno se odvijalo neko dodavanje i ubacivanje, a time i gomilanje dogovora. Dok nisam shvatila da to na kraju dana nije dobro samo za mene. Sve je to super, odlično je ispunjavati želje i dogovore, ali na kraju dana ne bih bila zadovoljna sama sa sobom jer sam bila istrošena i umorna. Stil života mi je bilo letenje posvuda i moram priznati da me korona tu dobro posložila. Shvatila sam da zapravo to sve ne moram. Tako da to moje ‘ne’ ne dolazi iz nekog inata i prkosa već jednostavnih pitanja poput ‘što ću s time dobiti’ i ‘stižem li to’.

Koja je poanta ako to sve stignem, pa možda i imam neko super iskustvo, ako liježem u krevet u jedan ili dva u noći, iscrpljena i nezadovoljna sobom. I dalje tu ima tih ‘overwhelming’ trenutaka kada poludim, a onda sjednem i kažem si ‘idemo sad po redu’, pa se situacije najčešće raspletu. Znam se primiti i nečeg fizičkog, primjerice krenem pospremati samo da me prođe taj intenzivni osjećaj, a onda se bacim na posao. Važno je prepoznati kad nam nešto više ne paše, pa tako znam i primjerice otvoriti kalendar i jednostavno prebaciti obveze koje su mi taj dan, ili čak taj tjedan – previše.

N: Kako je nastao Culinary Postcards? Kad gledaš svoj blog od početka do danas, kako se razvijao do sada?

I: Prije devet godina! Izradila sam ga potpuno amaterski. Tada smo puno putovali, u jednoj fazi života i živjeli vani i htjela sam to sve negdje podijeliti. Imala sam dojam u to vrijeme da tako nešto nije postojalo na našoj blogerskoj i općenito online sceni, a blogovi o kuhanju koji su i postojali većinom su se vrtjeli oko nekih standardnih recepata. Ja sam htjela donijeti nešto novo, bila sam fascinirana novim kuhinjama i putovanjima, voljela sam pisati i kuhati te sam htjela sve prenijeti na jednom mjestu. Nije to bilo ništa ozbiljno na početku, više kao neko izražavanje kako mi je išao život.

Zatim, nakon par godina, počela sam ga ozbiljnije uređivati. Priča s hranom se isto mijenjala, kao i moja prehrana, ona je bila odraz moje stvarnosti. Tako je prije sedam godina još bilo mesnih recepata, zatim sam prije pet postala vegetarijanka, a onda tek vegan i gluten free. Dugo sam koketirala s veganskom, i općenito zdravijom prehranom, ali sam postepeno dolazila do novih saznanja. Danas možda već mogu reći da je to to i da je ovo sad prehrana koja mi najviše odgovara, da je ovo stav s kojim najviše rezoniram ali tko zna, ne želim reći da se sigurno neću mijenjati u budućnosti po tom pitanju. Nedavno sam čak i vratila gluten u prehranu, u manjim količinama, pa promatram.

Tako da ne želim biti isključiva. Ono što jesam primijetila da ljudi danas žele neki definirani sadržaj, žele znati tko si i što mogu pronaći kod tebe, žele neke iste stvari i da sve isto izgleda i to je postalo pomalo naporno. Jesam to što jesam i to što pišem, ali želim i ostaviti prostora za ono što možda izlazi iz tih okvira. Bojim se da neki danas žele sve više živjeti ono kako nešto izgleda umjesto živjeti ono što jesu. Culinary Postcards sad je već tri, četiri godine isklučivo veganski i skoro isključivo gluten free, i sad se tu već formirala publika koja me prati upravo zbog toga, a važno mi je ostati vjerna i njoj.