”U istom sam prostoru i nastavnica, i mama, i food blogerica, i ja sama. Tako da se veselim povratku u normalno.”
Ljubav na prvi pogled u nečiji Instagram feed itekako je moguća, osobito kad se radi o hrani. Iva Savić svestrana je žena koja stoji iza poznatog, danas veganskog i gluten free, bloga Culinary Postcards. Na njemu donosi ono što nam svima treba u ovom vremenu multitaskanja i svakodnevnih obveza u kojima je sve teže pronaći balans između poslovnog i privatnog – jednostavne i zdrave recepte koje možemo izvesti bez puno truda. No, Iva nema samo blog o hrani, ona ima u puno radno vrijeme kao docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zato je idealna za prvi intervju u novoj temi o svestranosti. Na taj oblačni, ali naposljetku magični dan, ugostila nas je svom domu, trenutno uredu i studiju na zagrebačkom Medveščaku. Naravno, dočekao nas je i crumble s marelicama za koji možete pronaći recept na kraju intervjua, a i otkrila kako potpisuje jelovnik u novom restoranu, Broom 44, koji se svaki čas otvara na Dolcu!
N: Što sve radiš paralelno – koje poslove?
I: Zaposlena sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu i to radim puno radno vrijeme, što naravno nije samo osam sati dnevno već se posao često protegne i na noć, vikende te praznike. Docentica sam na Katedri za pomorsko i općeprometno pravo što znači da pripremam i držim predavanja i ispite, mentoriram studente na diplomskim radovima, i bavim se znanstvenim radom (istraživanje, pisanje članaka i knjiga, projekti, odlasci na konferencije). Iako se sav moj posao u posljednjih godinu i pol dana odvija online, to ne znači da ga je manje, samo je drugačije. Drugi posao je moj blog, kuhanje i fotografiranje – to je to u osnovi i traži puno vremena samo po sebi. Bloganje sve više traži i suradnje, snimanja te dodatne angažmane. Uz te poslove, imam dvoje djece i muža, obitelj je naravno još posao za sebe. Dio dana svakako mi uzima i tjelovježba jer redovito prakticiram jogu, a onda su tu i one obične stvari koje čine dan, kao naravno i druženje s dragim ljudima.
.
N: Koliko ti je pandemija promijenila dnevni ritam i pristup poslu?
I: Količina i tip posla ostali su isti, samo se promijenilo okruženje. Više ne obavljam posao u prostoriji punoj ljudi, već se predavanja odvijaju preko ekrana. Sada, nakon toliko vremena, jer realno već dugo nas većina funkcionira ovako, primijetila sam da ne jurim kao prije. Jedan od razloga sigurno je to što ne gubim vrijeme na odlazak i dolazak s posla, kao ni postavljanja pitanja primjerice – što ću odjenuti ili ručati taj dan. Vrijeme mi ne odlazi na kave s kolegama, pa s njime i raspolažem bolje. Ipak, muči me to što se bojim da smo zbog svega toga postali i malo više asocijalni. I sama sam se nekako zatvorila, a najviše od svega me počelo smetati što sam u istom prostoru i nastavnica, i mama, i supruga, i food blogerica, i ja sama. Tako da se veselim povratku u normalno, studentima, živom kontaktu jer je sve već nekako počelo prelaziti granice – osobito granice radnog vremena, slanja mailova, svi smo se navikli da smo svi stalno dostupni.
N: Što je od svih zanimanja tvoja prva ljubav – ili tko je ljubav, tko je prijatelj, tko je ljubavnik u toj priči?
I: Tu zapravo nema jednoznačnog odgovora, to se cijelo vrijeme mijenja. Kad se situacija počela intenzivnije razvijati s blogom, neko vrijeme sam mislila da je to ono što želim raditi i od čega želim živjeti i da je ustvari kulinarstvo, moj pravi poziv. Razmišljala sam i o otvaranju restorana te da u potpunosti napustim svoju dotadašnju karijeru. No, u jednom trenutku sam shvatila da jednako volim i svoj posao te da se ne želim odreći ni njega. Frustrirajuće je misliti da moramo nešto odabrati, a neko vrijeme sam točno to i mislila. Mislila sam da ne mogu uz svoje stalno zaposlenje dovoljno profesionalno raditi i blog.
Uz to, kreneš si nametati neke visoke kriterije kako nešto mora biti, izgledati, kako moram biti savršenija i bolja te na kraju to odvodi u još samo veću frustraciju. I uistinu je izazovno baviti se i s jednim i drugim, ali naposljetku sam to prihvatila kao svoju stvarnost i zadovoljna sam sa svime što trenutno mogu ostvariti kroz blog. Mogu i zamisliti da promijenim karijeru, primjerice završila sam i edukaciju za nutricionista, tako da je i to moguće. Volim više toga, još sto drugih stvari, ali mislim da je to sasvim u redu – prihvatila sam taj dio sebe.
.
N: Koliko ti je teško svakodnevno usklađivati sve i kako to izgleda? Imaš li još uvijek ‘overwhelming’ trenutke ili se sad već znaš nositi s njima? Kako se nosiš sa stresom?
I: Naučila sam se djelomično, i još uvijek učim. Najveća stvar koju sam tek nedavno savladala je reći ‘ne’. Prije bih svima i uvijek govorila ‘da’. Suradnjama, jer sam mislila da ih moram prihvatiti, kavama, jer sam mislila da ću već nekako naći vremena. Stalno se odvijalo neko dodavanje i ubacivanje, a time i gomilanje dogovora. Dok nisam shvatila da to na kraju dana nije dobro samo za mene. Sve je to super, odlično je ispunjavati želje i dogovore, ali na kraju dana ne bih bila zadovoljna sama sa sobom jer sam bila istrošena i umorna. Stil života mi je bilo letenje posvuda i moram priznati da me korona tu dobro posložila. Shvatila sam da zapravo to sve ne moram. Tako da to moje ‘ne’ ne dolazi iz nekog inata i prkosa već jednostavnih pitanja poput ‘što ću s time dobiti’ i ‘stižem li to’.
Koja je poanta ako to sve stignem, pa možda i imam neko super iskustvo, ako liježem u krevet u jedan ili dva u noći, iscrpljena i nezadovoljna sobom. I dalje tu ima tih ‘overwhelming’ trenutaka kada poludim, a onda sjednem i kažem si ‘idemo sad po redu’, pa se situacije najčešće raspletu. Znam se primiti i nečeg fizičkog, primjerice krenem pospremati samo da me prođe taj intenzivni osjećaj, a onda se bacim na posao. Važno je prepoznati kad nam nešto više ne paše, pa tako znam i primjerice otvoriti kalendar i jednostavno prebaciti obveze koje su mi taj dan, ili čak taj tjedan – previše.
N: Kako je nastao Culinary Postcards? Kad gledaš svoj blog od početka do danas, kako se razvijao do sada?
I: Prije devet godina! Izradila sam ga potpuno amaterski. Tada smo puno putovali, u jednoj fazi života i živjeli vani i htjela sam to sve negdje podijeliti. Imala sam dojam u to vrijeme da tako nešto nije postojalo na našoj blogerskoj i općenito online sceni, a blogovi o kuhanju koji su i postojali većinom su se vrtjeli oko nekih standardnih recepata. Ja sam htjela donijeti nešto novo, bila sam fascinirana novim kuhinjama i putovanjima, voljela sam pisati i kuhati te sam htjela sve prenijeti na jednom mjestu. Nije to bilo ništa ozbiljno na početku, više kao neko izražavanje kako mi je išao život.
Zatim, nakon par godina, počela sam ga ozbiljnije uređivati. Priča s hranom se isto mijenjala, kao i moja prehrana, ona je bila odraz moje stvarnosti. Tako je prije sedam godina još bilo mesnih recepata, zatim sam prije pet postala vegetarijanka, a onda tek vegan i gluten free. Dugo sam koketirala s veganskom, i općenito zdravijom prehranom, ali sam postepeno dolazila do novih saznanja. Danas možda već mogu reći da je to to i da je ovo sad prehrana koja mi najviše odgovara, da je ovo stav s kojim najviše rezoniram ali tko zna, ne želim reći da se sigurno neću mijenjati u budućnosti po tom pitanju. Nedavno sam čak i vratila gluten u prehranu, u manjim količinama, pa promatram.
Tako da ne želim biti isključiva. Ono što jesam primijetila da ljudi danas žele neki definirani sadržaj, žele znati tko si i što mogu pronaći kod tebe, žele neke iste stvari i da sve isto izgleda i to je postalo pomalo naporno. Jesam to što jesam i to što pišem, ali želim i ostaviti prostora za ono što možda izlazi iz tih okvira. Bojim se da neki danas žele sve više živjeti ono kako nešto izgleda umjesto živjeti ono što jesu. Culinary Postcards sad je već tri, četiri godine isklučivo veganski i skoro isključivo gluten free, i sad se tu već formirala publika koja me prati upravo zbog toga, a važno mi je ostati vjerna i njoj.
N: Kako funkcioniraš organizacijski? Jesi li planski tip, imaš li tablice, dnevni raspored ili više živiš po nekom tempu kako se već stvari odvijaju?
I: Nemam tablice, ali imam svoj kalendar i svoje rokovnike u koje upisujem rokove. Za posao na faksu mi je redovito pun kalendar, a tu su i privatne obveze, kao i okvirni planovi za blog. Tjedan dana unaprijed svakako moram planirati, ali ne robujem tablicama već više nekako često virim u kalendar i pomičem planove onako kako mi više odgovaraju i na temelju toga što su prioriteti, što ću stići, a što ne. Naravno tu su i ekstra podsjetnici za neke ekstra važne stvari, barem po njih tri, ali najbolje mi je ići dan za danom.
.
N: Postoje li neke stvari kojih si se morala odreći ili ih se učiš odreći, kako bi lakše funkcionirala u svakodnevici?
I: Mislim da još uvijek nisam našla neku idealnu ravnotežu. Imam faze, faze u kojima više zapnem na projektima jer su se obveze skupile. I faze kad mi posao može biti na drugom mjestu, pa ću se posvetiti djeci i igrati se ili provoditi vrijeme s njima. To možda ne zvuči idealno, ali kada sam posvećena nekom projektu, teško mi je biti idealna mama. Opet, kad mi se oslobodi vrijeme od posla, nađem hrpu aktivnosti koje mogu i volim raditi s djecom, radimo više toga zajedno, više razgovaramo i igramo se. Nije mi to neka idealna ravnoteža, čak volim reći da mi je to neki mehanizam kompenzacije, ali to je trenutno sistem po kojem jedino uspijevam solidno funkcionirati.
CRUMBLE S MARELICAMA by Culinary Postcards
(Recept je vegan i bez glutena)
Vrijeme pripreme: 15 minuta, vrijeme pečenja: 30 minuta
Sastojci:
100g zobenog brašna
50g brašna od lješnjaka (ili sitno mljevenih lješnjaka)
1 žlica kokosovog šećera
prstohvat soli
75g kokosovog ulja ili margarina
600g zrelih marelica
4 žlice kokosovog šećera
1 žličica cimeta
sojin jogurt ili veganski sladoled od vanilije za posluživanje
Priprema:
1. U dubljoj zdjeli pomiješajte brašna, šećer i sol.
2. Hladno kokosovo ulje (ili margarin) dodajte u suhe sastojke, prstima praveći manje komade, dok se ne poveže sa suhim sastojcima.
3. Pećnicu zagrijte na 180C. Pripremite duboku keramičku posudu.
4. Marelice operite, raspolovite i narežite na četvrtine pa ih rasporedite na dno posude.
5. Pripremljene marelice pospite sa šećerom i cimetom, pa povrh svega prstima namrvite i ravnomjerno rasporedite pripremljenu smjesu za crumble.
6. Crumble pecite oko 30 min na 180C odnosno dok ne poprimi tamniju boju a marelice posve ne omekane.
7. Poslužite toplo uz sojin jogurt ili sladoled od vanilije.
N: Mislim da je mnogima to sistem funkcioniranja…
I: Svakako se puno preispitujem i samoanaliziram, preslagujem i mijenjam, ali mislim da je to neki normalni proces u kojem naravno ima i nezadovoljstva i frustracija, ali i velikih zadovoljstva. Ne mogu reći da je to neko super rješenje, ali imam toliko posla da želim mogla bih raditi 24/7, no koja je poanta toga?
.
N: Kuhaš li svaki dan? Kako kombiniraš stvaranje recepata za blog uz svakodnevne obveze i kuhanja. Imaš li ponekad one trenutke da ti je svega dosta?
I: Da, kuham svaki dan! I ne samo jednom. Ali kad se sjetim kad je tek krenuo prvi lockdown, to je stvarno bilo previše. Ustajala sam se u pet ujutro kako bi dio posla odradila do sedam sati, prije nego bi mi se probudila djeca. Onda bih njima spremila doručak, pa bi jedno dijete išlo gledati Školu na trećem, a drugo s mužem u vrt, kad je to bilo moguće. Zatim je već trebalo pripremati ručak, dok sam paralelno rješavala ostatak posla i mailove, pa začas i večera koju je trebalo pripremiti. Nakon što bi ih stavila na spavanje još sam znala raditi kasno u noć ili sam se jednostavno onesvijestila u krevet. Iskreno, uopće se ne sjećam kad sam još stigla kuhati i pripremati za blog. Prije sam znala paralelno pripremati hranu za sebe i fotkati je za blog, ali problem s tim receptima je bio taj da sam ih najčešće pripremala odokativno i po osjećaju te nisam znala odrediti točne količine sastojaka. Tako da danas ipak kuham odvojeno i isplanirano za blog. Testiram recept, ponovim ga i fotografiram.
N: Pa takva prehrana svakako zahtjeva pripremu unaprijed – jesti bez glutena ili veganska jela znači uvijek imati sve potrebne namirnice…
I: Pa da, posebna prehrana zahtjeva osmišljenu pripremu i izdvajanje vremena jer ako ne jedem primjerice kruh, ne mogu samo pojesti nešto na brzaka, a da ne ostanem gladna. Tako da istina, to može biti naporno jer zahtjeva vrijeme i dobru organizaciju. Kod shoppinga sam više spontana i namirnica mi rijetko kad nedostaje jer imam okvirno u glavi što uvijek moram imati kod kuće. A uz te neke glavne namirnice uvijek se može nešto iskombinirati. Možda neće biti hedonizam od obroka, ali bit će dovoljno da ne ostanem gladna i da bude ukusno i hranjivo. Ponekad ni ne treba puno komplicirati, ali da, svakako kompletno jelo zahtjeva i više truda kod specifične vrste prehrane.
.
N: Koji su tvoji neki osobni rituali koji te opuštaju i uspijevaš li ih uklopiti u svoj život?
I: Joga, nju vježbam sama i kod kuće. Prakticiram je svaki dan, ponekad i dva puta dnevno, iako to nije nužno dugo, nekad mi je dovoljno i petnaestak minuta i jako mi puno znači, osobito kad sam pod stresom i nervozna. Stres često izbacujem i šetnjom. Kad mi postane svega previše odlučim otići hodati i to mi isto puno pomaže. I topli tuš, nemojmo zanemariti opuštajuće dobrobiti tople vode na ramenima. Volim i sama pojesti, što možda zvuči čudno, ali kad jedem s djecom to je obično jako hektično, a s obzirom na njihovu dob i interakciju zahtijeva puno dizanja od stola, rješavanje njihovih razmirica usred ručka ili večere, i tko zna kakve još probleme. Zato kad sam gladna i umorna najviše volim sjesti i pojesti sama – bez ukućana, laptopa, bez mailova, bez fotografiranja za blog.
N: Ušla si sada i u novi projekt, osmišljavanje menija za novi vegan/vegetarijanski restoran koji se otvara na Dolcu? Možeš li nam reći sve o tome?
I: Da! Na Dolcu se uskoro otvara Broom 44, vegetarijanski i veganski restoran koji je osmislio moj prijatelj, chef Igor Gudac. Upoznali smo se u Ducku, prije četiri, pet godina, restoranu koji je bio jedan njegov vrlo uspješan projekt, tamo sam često odlazila na gablec s mužem. Jednom smo Igor i ja napravili zajedno subotnji brunch i to je eksplodiralo, a i tad smo shvatili da odlično funkcioniramo u kuhinji.
Imati blog o hrani je super, ali tip sam koji voli i tu hranu koju sprema staviti pred ljude. Nije mi isto samo prenijeti recept kroz riječi i fotke, jer se jako volim izražavati kroz hranu. Igor me kontaktirao da kreiramo zajedno jelovnike za Broom 44 i upravo smo to i učinili. Koncept je odličan, radi se o mjestu na kojem ćemo služiti doručak, brunch i ručak, i vrhunsku kavu. Imat će radno vrijeme kao i sam Dolac, do tri popodne, a kasnije ćete eventualno moći svratiti na kavu i neki desert. Tako da je to mjesto koje će živjeti s mnogima najomiljenijim zagrebačkim placom.
.
N: Što misliš općenito, zašto Zagreb raspolaže s tako malo ponude po pitanju veganske prehrane, iako je ona već godinama svjetski trend, sve više ljudi se odriče mesa, prelazi za biljnu prehranu. Ugostitelji će vjerojatno reći da nema interesa, ali znamo da to nije istina, zar ne?
I: Bilo je nekoliko pokušaja koji nisu bili baš uspješni, teško je generalno reći zašto, ali ne mogu reći da nema ponude, ima primjerice puno veganskih cateringa u gradu, kao i nekoliko veganskih fast food mjesta. Ipak, nažalost nema neke širine ponude. Mislim da je općenito kod nas kultura jedenja dosta loša. Tradicija kuhanja koja je postojala do nedavno, kad kuhaju i mame i bake, svakodnevno, polako odlazi pred modernim trendovima. Koliko vidim oko sebe, sve više mama manje kuha te se odlučuje za brza jela ili zamrznute i polugotove proizvode.
Ljudi kod nas nisu baš jako osviješteni po pitanju prehrane, rekla bih da su ćevapi, pizza i sushi najpopularnija jela u gradu. Mi nemamo kulturu salate i općenito konzumiranja obroka u kojima su glavne namirnice povrće, žitarice i orašidi. Dok se u drugim kulturama povrće slavi, nama je ono samo što jedemo uz glavno jelo, ono nešto sa strane. Sve se vrti oko mesa ili ribe, riže, tijesta i krumpira. Zato se uistinu veselim Broomu 44 jer ćemo slaviti povrće, šarenilo, raznolikost u tanjuru, hranu u kojoj ima toliko nutritivnih sastojaka!
I ne, nitko neće ostati gladan, što je još nešto od čega strahuju Hrvati i što je očito psihološki i sociološki uvjetovano. Nije sitost osjećaj da ne možete disati i kretati se nakon jela, nije u tome poanta, no to još treba kolektivno osvjestiti. A onda i to da s kvalitetnijom prehranom činimo dobro sebi na toliko mnogo razina! Tako da bi bilo super da uspijemo promijeniti pristup ovim stvarima ili se barem malo pokrenuti u razmišljanjima i s bogatim, šarenim tanjurima uvjeriti ljude da im jedan obrok u danu bude povrtni!
.
VEZANE OBJAVE