N: Nekako se osjećam da bi se puno žena moglo pronaći u tvojoj knjizi.. Bi li rekla da danas mnogi imaju barem malu razinu ADHD-a jer realno – toliko smo stimulirani i takvu brzinu živimo sa sto tabova otvorenih.. Bi li rekla da je ADHD izazov novog doba?

T: ADHD nije izazov novog doba, on je oduvijek bio tu, samo ga danas lakše prepoznajemo jer živimo u vremenu gdje je nemoguće “maskirati” stalnu unutarnju buku.

Naši životi su ubrzani, puni podražaja i stalno nas bombardiraju informacije, više nego ikad prije. To što se mnogi prepoznaju u nekim simptomima ne znači da svi imaju ADHD – nego da smo kao društvo kronično preopterećeni i da naš mozak ponekad radi na rubu svojih kapaciteta.

Razlika je u tome što osoba s ADHD-om nije samo povremeno “rastresena” nego je to njezin stalni unutarnji pejzaž – i on traje cijeli život.

N: Jesu li mu žene više izložene i zašto?

T: Žene nisu toliko više izloženene, koliko su dugo bile manje viđene. Povijesno, istraživanja su se radila uglavnom na dječacima – onima koji skaču po razredu i remete sat.

Žene su se češće maskirale, učile štrebati do iscrpljenja, trudile se “biti dobre djevojčice”. Posljedica toga je da mnoge od nas dijagnozu dobiju tek u odrasloj dobi, kada se više ne može pratiti taj tempo – posao, djeca, kućanstvo, život – onda pukne maska.

Dakle, ne radi se o tome da žene imaju više ADHD-a, nego da ga tek sad počinjemo ispravno prepoznavati.

N: Kako si pomoći – evo ovako na prvu. Ako se netko pronađe u simptomima, prepozna da se bori s istim stvarima, je li prva nit vodilja napokon poslušati sebe? I što s onim – ali kako će drugi reagirati jer ”ja sam drugačija”?

T: Prvi korak je – da, poslušati sebe. To je lakše reći nego učiniti jer nosimo u sebi tone uvjerenja tipa “moraš biti normalna”, “moraš raditi kao svi ostali”.

Istina je: Drugačija si, i to nije prokletstvo nego činjenica. Najteže je otpustiti taj strah od reakcija drugih. Možda će netko reći da dramatiziraš, da si lijena ili osjetljiva, ali to više govori o njihovom nerazumijevanju nego o tebi. Kad jednom staneš na svoje noge i kažeš: “Ovo sam ja, ovo je moj ritam”, tek onda dolazi olakšanje.

N: Jesmo li u tom slučaju drugačiji? Kako se ti osjećaš po tom pitanju? I što ako netko nema izbora otići živjeti svoj ritam ili birati posao u skladu sa sobom?

T: Jesmo drugačiji – ali svatko je. Razlika je što mi ne možemo pobjeći od svoje osjetljivosti i svog načina rada mozga. Ja se više ne osjećam krivo zbog toga, nego pokušavam to vidjeti kao snagu.

Naravno, nisu svi u poziciji da biraju posao ili tempo života – i to je realnost. Ali čak i tada možeš u malim stvarima stvarati “mikro-oaze” za sebe: Kratke pauze, rituale koji te smiruju, reći ne onome što nije nužno.

Nekad je dovoljno malo pomaknuti granicu da život postane podnošljiviji.

N: Što tebe smiruje, kako napraviti listu što nas smiruje?

T: Mene smiruje priroda, šetnja sa psom (kad ga još nisam imala, to je bila glazba, crtanje, ples). Ako želite napraviti svoju listu, postavite si ovo pitanje: “Kada mi tijelo odahne i ja osjetim da mi je lakše?” Nekome je to fizička aktivnost, nekome gledanje serije, nekome miris svijeće.

Nije važno da bude produktivno – važno je da donosi mir. Slobodno si zapisujte stvari, čak i banalne, i koristite ih kao prvu pomoć.

N: Kako ADHD ili autizam objasniti prijateljima, obitelji? Koliko je tu važna podrška i možemo li ju uopće dobiti od ljudi koji nas ”ne razumiju”?

T: Najlakše je objasniti kroz primjere: “Moj mozak radi kao s deset radio stanica odjednom – i teško mi je utišati ih.” Ili: “Zamisli da ti je svjetlo u prostoriji prejako i stalno ti bode oči – a drugima je normalno.” Tako ljudi lakše shvate.

Podrška je izuzetno važna, ali nećeš je uvijek dobiti. Nekima će trebati puno vremena, a nekima nikad neće sjesti.

Zato je ključno graditi i svoju zajednicu ljudi koji te razumiju – kroz grupe podrške, prijateljstva ili terapiju.

N: Zašto si odlučila nazvati knjigu ”Stani, diši, pusti, pleši”?

T: To je moja osobna mantra i vodič. Kad god se nađem u kaosu, to su četiri koraka koja me vraćaju sebi: Stati (zaustaviti hiperprodukciju), disati (podsjetiti tijelo da je sigurno), pustiti (otpustiti ono što ne mogu kontrolirati) i na kraju – plesati, jer život je vrijedan radosti i igre.

Htjela sam da i knjiga bude takav podsjetnik: nježan, a praktičan.

N: Gdje danas možemo potražiti stručnu pomoć – gdje možemo ići provjeriti imamo li uistinu dijagnozu ADHD-a ili autizma kao odrasle osobe?

T: U Hrvatskoj je to i dalje proces koji traži strpljenje. Prvi korak je javiti se psihijatru ili kliničkom psihologu koji se bavi odraslima. Na nekim klinikama postoje specijalizirani timovi (npr. Rebro u Zagrebu), ali čekanja su duga. Možeš se javiti i privatno – kliničkim psiholozima, psihijatrima ili neuropsiholozima, kao i stručnjacima edukacijsko – rehabilitacijskog profila.

Važno je da osoba ima iskustva baš s odraslima jer nije isto procjenjivati dijete i 35-godišnjaka koji cijeli život nosi svoje kompenzacijske strategije.

Svi zainteresirani Leinu knjigu ”Stani, diši, pusti, pleši” mogu naručiti putem linka ovdje: www.leaivanciczic.com

Više ovakvih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.