Stan – prvenstveno ta ogoljena slika ravnih ploha i oštrih rubova, kao bijelo platno koje vas čeka i pita: ”Što ćemo od ovog stvoriti?” Moram priznati da iako sam se oduvijek smatrala osobom koja zna što hoće kada se radi o estetici, ovdje sam se puno puta pitala: ”Je li to – to? Želim li da bude retro? Želim li da bude clean? Želim li isključivo slušati sebe – i što je uopće to što baš ja želim? Ili želim da ljudi koju uđu u stan uzdahnu i da se sviđa svima.”

Uređenje stana je na neki način kao ogoljenje sebe, podsjetilo me jako i na pokretanje vlastitog biznisa. To je kada sve ono što volite i što vam se sviđa odjednom postane jako, jako vidljivo. To sada više nije samo u privatnosti vašeg mobitela ili laptopa. Sve se ideje odjednom pretoče u nešto drugima vidljivo i otvoreno za diskutiranje. Što je ustvari smiješno jer je i dalje isključivo vaše – samo je sada tu, u realitetu.

Toplina – to mi je bila prva pomisao kada sam vidjela ogoljeni stan. Iskreno, zazirala sam od mramora, čistih linija i bijele boje. Iako sam prepoznavala svojevrsne klasične momente u njima i imala razumijevanje da uistinu predivno egzistiraju u nekim prostorima – ja nisam htjela svaki dan dolaziti doma u prostor koji bi mogao djelovati hladno. Razmišljala sam: ovo je stan koji sam naslijedila, stan moje obitelji, stan koji se nalazi u kvartu koji nosi upravo tu atmosferu nepretencioznosti, kao i arhitekturu tih nostalgičnih sedamdesetih (ne bi se reklo, ali ja uistinu volim sedamdesete – od stila, glazbe do interijera).

Jedan od glavnih razloga zašto sam uživala raditi s Ivanom je upravo taj što smo se obje složile s gore navedenim. ”Ovo neće biti stan za sve, ovo će biti mjesto kojem ćemo dati izgled koji zaslužuje, dat ćemo mu osjećaj.”, komentirale smo.

Istina je da smo obje malo putovale u neka druga vremena, naravno u skladu s onime što je aktualno danas – svejedno nismo htjele ni dobiti onaj dojam ”baka stana”. Bilo mi je važno da zadržimo svježinu i svjetlost. Bilo mi je u redu i da imamo minimalizam, od kojeg ne bježim i koji sam oduvijek njegovala, no da ga spojimo s nečim malo više zaigranim i drugačijim. I moram priznati da si nismo dale najlakši izazov.

Stvari koje sam unaprijed znala da želim imati bile su: kuhinja od tamnijeg drva, parket u obliku riblje kosti, centralni retro luster koji će činiti predivnu vizuru prema prozoru i boju zida u hodniku koja će biti pomalo neočekivana i izazvati emociju pri ulasku u stan. Ostalo? Kombinacije s dizajnom koji je udoban i jednostavno lijep.

Najveći izazov bio nam je kako napraviti sinergiju kuhinje i dnevnog boravka jer iako stan ima blizu 60 kvadrata, dio stana koji sadržava hodnik, kupaonicu i wc te dvije spavaće sobe, uzeo je malo veći dio cjelokupnog tlocrta. S druge strane, puno svjetla i francuski prozor daju mu dovoljno otvorenosti zbog koje smo mogle ići s tamnijim momentima i onima u boji, poput crnog stola ili terracotta pločica u kuhinji.

Kako bi ostvarile svježinu i neopterećenost, odlučile smo se naposljetku svijetle i bež detalje izabrati za dnevni boravak.

Postoji nekoliko detalja u stanu koje apsolutno obožavam. To je upravo topla i drvena, ali i detaljima razigrana kuhinja za koju je zaslužan Iverpan, zatim JYSK okrugli stol s retro stolcima iznad kojih se nalazi Ferm Living luster (Soba.hr) koji sam zamišljala još na samom početku uređenja. Uvijek sam željela dvosjed koji ima dubinu ležaja jer sam zazirala od onih kutnih garnitura oštrog i urbanog oblika, a JYSK model se savršeno uklopio.

Željela sam uistinu da je sve mekano, valovito, da se nadovezuje jedno na drugo i čini neki ”flow”.

Stan jest nešto što preslikava našu nutrinu. Gdje smo trenutno mentalno ili istinitije – gdje želimo ili imamo kapacitet biti. Donošenje odluka iako su izbori ponekad suženi. Biranje, iako ponekad ne znaš što odabrati, a ne želiš pogriješiti. I na kraju, sagledavanje široke slike – svega onog što si naposljetku pretočio u vidljivo.

Finalni rezultat? Nešto što nosi moj potpis (moj i ljudi koje volim) – na svakoj pločici, teksturi, materijalu, u mirisu.