Zašto? Možda zato što kontakt sa zemljom nudi ono što je danas rijetkost: tišinu, prisutnost i neku vrlo jednostavnu povezanost sa sobom i svijetom oko sebe.

Pisao je o tome i poznati neurolog Oliver Sacks, opisujući kako su mu u radu s pacijentima dvije stvari uvijek donosile gotovo terapeutski učinak – glazba i vrtovi. Ljudi su, govorio je, jednostavno drugačiji kada su među biljkama. Smireniji, prisutniji, opušteniji. Vrtove je nazivao “prostorima iscjeljenja”, ne zato što nas oni čudesno “liječe”, nego zato što nas vraćaju sebi.

Zašto baš sada?

Jer priroda nas podsjeća na ono osnovno. Na jednostavnost postojanja. Na osjećaj da smo, baš tu gdje jesmo, dovoljni. Bez potrebe da budemo produktivniji, brži, bolji.

Jer čovjek je, na kraju svega, ipak najmirniji tamo gdje je oduvijek i pripadao – blizu zemlje. U dodiru s nečim stvarnim, živim, organskim. U tom izvornom, nepretencioznom smislu bivanja.

Zasićeni smo tempom, ekranima, stalnom dostupnošću, ukradenom pažnjom. I upravo zato komadić zemlje na balkonu ili gredica u dvorištu postaju najbolji mogući bijeg.

U svijetu bez notifikacija i multitaskinga, sadnja nas uči strpljenju, jednostavnosti i onome što rijetko prakticiramo, umijeću kako umiriti um.

Zato se povratak prirodi čini više od trenda. Kao da svi zajedno, svjesno ili ne, tražimo isti odgovor. I možda se on nalazi upravo ovdje – u zemlji, tihom trenutku dok promatramo kako nešto raste.

Što nas to toliko privlači zemlji?

U svijetu u kojem smo stalno negdje drugdje – u planovima, rokovima, porukama, vrt vraća upravo ovdje. U sadašnji trenutak i u vlastito tijelo.

Kada nešto sadimo ili presađujemo, sve nekako uspori. Pokreti su jednostavni, poznati. Prsti u zemlji, voda koja prolazi kroz dlanove, miris biljke pod nosom. Misli se ne raspršuju na sto strana. Sve stane. Sve je jako konkretno i stvarno.

Briga o biljkama donosi i onaj zdravi osjećaj male kontrole, ali bez pritiska. Posijete sjeme, znate da neće sve uspjeti jer neke biljke uvenu, druge procvjetaju. Neke vas i iznenade. A nešto od toga uspije upravo zato što ste bili tu. Strpljivi i uporni.

U vrtu nema prečaca i nema instant rezultata. Ali ima onog što nam često nedostaje, ritma koji smiruje. Osjećaja da je dovoljno raditi nešto svojim rukama, gledati kako polako raste i mijenja se, i biti dio tog procesa.

Taj zeleni kutak u kojem raste mir

Vrt je možda jedno od rijetkih mjesta gdje ništa ne moramo glumiti. Biljkama je svejedno koliko sati radimo ili koliko smo toga postigli. Trebaju samo ono osnovno – pažnju, vodu i malo sunca i to je, zapravo, oslobađajuće.

Za mnoge koji su prošli kroz burnout, tjeskobu ili umor od prebrzog života, kontakt s prirodom postaje sigurna zona. Mjesto koje ne traži da budemo bolji, brži, učinkovitiji. Mjesto koje nas prima baš takve kakvi jesmo.

U svemu tome ima i nečeg poznatog i djetinjeg. Prisjeti nas dana kad smo trčali bosi po travi, kad je sve bilo sporije, a dan je trajao dulje. Taj ritam prirode vraća nas u tempo koji nam tijelo prepoznaje i pamti. Bez žurbe, bez pritiska, samo ritam koji tiho i prirodno vodi prema onome što nam danas najviše nedostaje, mir.

Ne radi se toliko o bijegu koliko o povratku sebi

Možda zato toliko ljudi, nakon svega što su prošli i stekli, završava među biljkama. Ondje više ništa nije pitanje postignuća ni rezultata, bitno je samo da jesi. Da dišeš sporije. Da pogledaš oko sebe i vidiš da život u svom najjednostavnijem obliku još uvijek ima što za ponuditi.

Ovakvi trenuci nas podsjećaju da smo dio prirode. Da ne moramo stalno „biti više“.

U svijetu koji nas stalno gura da jurimo dalje, vrt nas podsjeti da ponekad ne treba nigdje ići. Kada smo blizu zemlje, blizu biljkama, nekako sve sjedne na svoje mjesto. Podsjeti nas da je život, kad maknemo višak, zapravo vrlo jednostavan.

Više sličnih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.