Menu
Menu
Kako prepoznati što nas veže za određene stvari i otpustiti ono što više ne podržava našu svakodnevicu?
Što zapravo čuvamo kada čuvamo neku stvar? Često nije riječ o samom predmetu, već o onome što on za nas predstavlja. Uspomene koje ne želimo zaboraviti. Uloge koje smo nekoć imali ili koje smo priželjkivali, ali ih nikad nismo ostvarili.
Možda je to neki odjevni predmet iz onih dana kada smo se osjećali slobodnije, sigurnije ili jednostavno drugačije.
Bilježnice pune planova koje nismo ostvarili, ali ih još čuvamo – kao da time ostavljamo mogućnost da im se jednom ipak vratimo.
Nešto što smo naslijedili i držimo iz osjećaja dužnosti, iako s tim nemamo pravi odnos. Dječji crteži – stotine malih papirnatih uspomena koje kao da čuvaju vrijeme koje više ne možemo vratiti.
Stvari u našem domu nisu samo stvari – to su uspomene, priče, osjećaji. Upravo zato ih nije lako otpustiti. Kada bismo odbacili tu stvar, što bi to značilo za nas? Da zaboravljamo? Odustajemo? Mijenjamo se?
Težina koju osjećamo ne dolazi iz same stvari. Dolazi iz značenja koje smo joj dali i iz emocija koje još uvijek povezujemo s njom. Čuvamo ono što je bilo jer nam je teško oprostiti se s time iako duboko u sebi osjećamo da nas to više ne podržava.
Ponekad kada držimo neku stvar u svojim rukama i pitamo se trebamo li je zadržati, osjećamo nelagodu, nesigurnost, pa čak i krivnju. Ključno pitanje koje si trebamo postaviti u tim trenucima je:
Zašto ovo još uvijek imam? Što me s time veže?
Ovo nisu pitanja koja traže logične odgovore, nego iskrenost sa samim sobom. Možda tu stvar još čuvamo jer nam nedostaje dio života koji je s njom povezan. Možda jer još nismo zatvorili neku priču i nismo sebi dopustili da krenemo dalje.
Važno je da u tom procesu budemo nježni prema sebi. Da shvatimo kako nismo neuredni jer nešto ne možemo pustiti, nego da iza toga stoji ljudska potreba za povezanošću, razumijevanjem i značenjem.
Jedna od meni ljepših stvari u KonMari metodi je što nas uči da prije nego što nešto otpustimo, zastanemo, dotaknemo taj predmet i zahvalimo mu na svemu što nam je dao. Zahvaliti znači zatvoriti jedan krug. A tek kad se taj krug zatvori, imamo snagu za novi početak.
Otpustiti ne mora biti naglo, grubo ni bolno. Ponekad je dovoljno samo stati na tren. Pogledati stvar koju držimo, prisjetiti se što nam je značila i priznati si da je njezina svrha ispunjena. Taj mali trenutak svjesnosti može biti dovoljan da se oprostimo s poštovanjem i prema onome što je bilo i prema sebi danas. Kada otpustimo s nježnošću, zapravo stvaramo prostor za nešto novo, prikladnije za život koji sada živimo.
Možete se naglas zahvaliti nekom predmetu.
Možete ga fotografirati za uspomenu.
Možete zapisati što vam je značio i što vam je sve donio.
Najvažnije je da to otpuštanje bude iz onog mjesta gdje ste danas. Što vam to danas treba? Služi li vam ta stvar još uvijek ili vam predstavlja teret?
Kada konačno otpustimo stvari koje nas više ne podržavaju, kao da se zrak pročisti i lakše se diše – sve nam nekako postane jasnije.
To mogu biti sitnice poput raščišćavanja ladice koja više nije zatrpana stvarima koje su tamo bez ikakvog smisla. Otvaranje kutije koju godinama nismo dotakli, a čuvamo ju u stražnjeg dijelu našeg ormara. Naizgled male promjene, ali donose veliko olakšanje.
Važno je znati da ne moramo sve napraviti odjednom i dovoljno je krenuti od jedne stvari.
Jednom odlukom da ne ostajemo vezani za ono što više nije u skladu s nama. Naš dom je prostor koji treba služiti našoj svakodnevici, a kad ga ispunimo onime što nam danas treba, postaje puno više od samog doma.
Više ovakvih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.
VEZANE OBJAVE
