N: Danas u trendu feminizma ti ustvari zastupaš potpuno drugačiji pristup. Kako bi opisala svoj bazni početak/znanje od kojeg polaziš?

T: Partnerstvom sam se na ovaj način krenula baviti zbog svojih vlastitih izazova u braku koji nisu bili riješivi ‘klasičnim suvremenim pristupom’. Prije ove faze rada na sebi, svom braku i pogledu na svijet bila sam više posvećena radu s tijelom, s kojim sam se isto odlučila baviti jer sam i sama bila pod velikim traumama.

Objasnila bih to ovako – postoji mapa kako bi odnosi trebali izgledati da bi naše energije i uloge bile raspodijeljene optimalno i da bi ostvarili zdravi odnos sa sobom – svojom prirodom, bogom, višom silom, svemirom (u što god da vjerujete) i s našim partnerom, odnos koji nas dubinski ispunjava. S druge strane postojimo mi, i naš ‘auto’ – naše tijelo, i ta mapa nam neće služiti ako taj naš ‘auto’ – tijelo ne radi. Mapa je samo svojevrsni vodič dok je auto somatski dio na kojem većina nas mora raditi jer većina nas, osobito na zapadu, ima traume koje su vezane za obitelj, ljubav, brak, djetinjstvo, tijelo, seksualnost, sve one suštinske stvari.

Sve te traume nosim i ja sama, sve sam to prolazila, rekla bih i težim putem. Svijest o vlastitom bolu me ranih dana odvela do raznih duhovnih, tjelesnih i psiholoških praksi. Od svoje sedamnaeste godine bavim se radom na sebi, a sada imam trideset i dvije godine. I mogu reći da je taj rad jako težak jer se svi mi teško odvajamo od svog ranjenog ega, teško se mijenjamo i generalno smo kruti.

Zato koliko će nekome biti izazovno primjeniti znanja koja ja danas dijelim, kao put k dubokom, stabilnom, ljubavnom i strastvenom partnerstvu, ovisi o tome gdje su njihove traume i želi li ta osoba raditi na njima kroz tjelesne prakse i predaju. Te prakse na početku nikome nisu ugodne, baš suprotno, no zato je tu rezultat koji je fenomenalan.

Uz svijest o traumama i izazovima koje nosimo meni je ipak trenutno veća želja staviti fokus na pozitivnu sliku o skladu žene i muškarca, ženskog i muškog principa, i zato sam trenutno javno aktivna više u tom smjeru, nego u smjeru objašnjavanja trauma. Kao žene mi uistinu jesmo povrijeđene – kroz povijest, kroz generacije, nismo si to umislile. Zato je važno da u radu na sebi uopće istražimo tko smo mi, odakle polazimo, gdje se spotičemo, a gdje smo jake? Kako ćemo pričati o partnerskim odnosima i unapređivanju istih ako ne znamo tko smo mi same sa sobom? A te početne točke mogu biti jako različite.

N: Danas može biti dosta izazovno vratiti se toj nježnjoj, isključivo primajućoj ulozi – uz toliko odgovornosti i obaveza. Odakle uopće krenuti, kako promijeniti vlastite postavke?

T: Tako da se vratimo u svoje tijelo. Za početak za primjer možemo uzeti samo svoj menstrualni ciklus i zapitati se koliko živimo u skladu s njime? Odmaramo li se kada imamo menstruaciju? Ne, mi smo toliko u poslu i obvezama da samo tražimo načine kako da ju još više potisnemo.

Normalno da onda patimo od pms-a, kad nemamo ni vremena za osnovnu fiziološku prirodu svog tijela. I onda, nažalost, najčešće dočekamo neke simptome, dočekamo bolest, da bi shvatile da možda ipak nije sve u uspjehu, statusu i novcu, da je možda nešto i u životu, smiraju, uživanju.

Rekla bih da je kolektivna hipnoza kako novac ima veću vrijednost od samog života, da zarada ima veću vrijednost od rađanja i obitelji. Samim time novac je vrijedniji i od tvog života, zar ne? A za ženu je jako tužno i skoro pa nemoguće da preživi u toj realnosti. Možda možemo razumjeti da su muškarci zaboravili tu fiziološku, somatsku, životnu vrijednost žene, ali nažalost, i neke žene su zaboravile tu vrijednost žene.

Ne želim time reći da je to jedina vrijednost žene ili da žene ne bi trebale raditi već samo rađati, već želim za početak podsjetiti uopće na to da bi poštivale sebe kao žene, možemo samo početi s poštivanjem svoje prirode – fiziologije svog tijela.

Mnoge će već na ovo zastati i reći ‘ma je, tko to može!’ i zato mislim da taj poriv za buđenjem mora doći iznutra za svakog osobno. Početi vjerovati da zaslužujemo taj odmor, da smo vrijedne odmora i da ima smisla odmarati. Istina je da kada se god forsiramo preko granica svog tijela i zdravlja, to radimo iz osjećaja da nismo dovoljne.

N: Kako taj pristup primjeniti u stvarnosti, osobito u odnosu – možeš li nam otkriti na nekom primjeru na što točno misliš?

T: Stati, uzeti svaki dan nekoliko minuta za sebe. Ali ne da čitamo, slušamo glazbu ili nađemo neku treću zanimaciju, već da budemo same sa sobom, u svom tijelu. Ako ste u uredu, otiđite na pet minuta u toalet, prošećite u pauzi, ali bez slušalica u ušima ili odgovaranja na mailove. Budite sa sobom. Usporite. Nastojte usporiti toliko da vas ‘zaboli’.

Usporavanje nas često boli zato jer nas vraća u djetinjstvo kada smo stajale i čekale da se zadovolje naše potrebe, a to se nije uvijek dogodilo. Taj splet događaja kreirao je traumu u našem sistemu i traumu koja govori da nije dobro ovisiti o drugima, pa ćemo zato onda sve same. Dakle, vraćamo se na traume iz djetinjstva zbog kojih mislimo da ni danas kad usporimo naše potrebe neće biti zadovoljene. Ovaj dubok osjećaj ide uz rečenicu ‘Kad sam ovisila o nekome, nisam dobro prošla.’ I onda danas biramo da ne zavisimo i ne vjerujemo.

A zapravo ženama treba da se opuste, na najosnovnijem fiziološkom nivou, tjelesno i seksualno. Žene i njihovo tijelo imaju prirodnu potrebu da budu opušteni, kao što se vagina opušta i otvara da bi postala spremna za seksualnu intimnost. No, da bismo se opustile neki dio odgovornosti moramo prepustiti nekome drugome. Opuštanje nam danas više nije prirodno kao što je nekad bilo – vjerovati nam nije prirodno, a nepovjerenje i grč su nam ‘default’ ponašanje. Da bismo ušli u opuštanje i povjerenje mi prvo moramo izgraditi tjelesni kapacitet za to, koji smo u međuvremenu izgubile.

Imam i jedan super primjer na temu toga – zašto je bitno da usporimo ako želimo da uđemo u svoju ženstvenost. Volite li da vam muškarac otvara vrata? Pretpostavit ću da će vas većina na ovo odgovoriti s ‘da’. A kako će ih otvoriti ako niste zastale i pričekale već ste žustro krenule prve? Muškarci se ne natječu sa ženama, to je kriva dinamika, ne trče, to nije žensko-muška dinamika. Žena ne bi trebala stati i promatrati muškarca s pitanjem ‘da vidim jesi li dovoljno brz’, to je toksično. Ona svojim ponašanjem poziva muškarca da bude u svojoj ulozi.

Današnje društvo nas uči da traume radije potiskujemo, da usporavanje i svjesno doživljavanje emocija, ženstvenost nisu tako bitni. Društvo nas uči da žurimo i ganjamo uspjehe, radije nego da usporimo i sjedimo sa sobom.

N: Što to znači kada govorimo u seksu?

T: Seks je savršena slika u kojoj možemo točno vidjeti što se događa u žensko muškoj dinamici jer je to aktivnost u kojoj se ustvari manje priča, pa tu možemo vidjeti što se ustvari dublje događa u odnosu – koliko ima vodstva, a koliko predaje. Isto tako važno je shvatiti da svatko od nas u sebi ima u sebi i ženski i muški princip. Znači, muškarci će svoj ženski princip primjerice razvijati opuštanjem, a žene će svoj muški princip razvijati nekim zahtjevnijim treningom. Ima recimo i puno odnosa u kojima se žene bez problema prepuštaju u seksu, ali tokom dana, kad se uključi um, puno teže.

Kad se radi o samoj seksualnosti, jako je specifično za svaku osobu, ali evo, usudit ću se reći da bi mnogo problema bilo riješeno kada bi se žene usudile biti malo poniznije i kada bi imale manje problema s (zasluženim) muškim autoritetom. Danas što god muškarac uspio i napravio većini nije dovoljno da mu se prepustimo i da mu vjerujemo. Uvijek tražimo mane. Taj obrazac ponašanja dolazi, ponovno, dolazi iz trauma iz djetinjstva ili iz problema s autoritetom kao što su mama, tata, profesori itd.

Uz te ‘nametnute’ i ‘grešne’ autoritete tu je i autoritet prirode, zemaljske mudrosti, vjere u život, bilo koje vjere koju imate. A to su vrhovni autoriteti i oni su ti s kojima se trebamo povezati – duboka svijest, intuicija, ljubav. Većina nas se ne usudi i ne zna pasti na koljena zbog ljubavi jer većina nikad nije upoznala ljubav. Nije moguće poniziti se zbog ljubavi jer u ljubavi ne postoji kategorija poniženja. Kad nema ljubavi – tad je poniženje i poslati poruku prva, no kada ljubavi ima – ne postoji ništa što je poniženje.

Kad govorim o predaji, emotivnoj i seksualnoj, ne govorim o tome da se žene predaju zbog muškaraca već zbog sebe i zbog ljubavi, da bi istražile što im sve odnos i muškarac mogu donijeti kad bi se prepustile. A vjerovati da će sve biti u redu ako se prepustimo – jako je teško. To je postalo i veliki tabu, jer svi se pravimo jakima, moćnima i najpametnijima, nikome više nije potrebno vodstvo. I zato je jako teško uopće dozvoliti si kategoriju predaje u današnjem izuzetno egocentričnom svijetu.

N: Može li to biti izgovor zašto nam odnosi ne funkcioniraju i izgovor muškarcima koji su se ”pogubili”?

T: Mislim da će muškarci napraviti sve da dođu do žene, i to je posve prirodno. Pogledaj kako funkcionira u prirodi i kako se sve životinje ponašaju da dođu do žene, žena je u prirodi portal života. Mi trenutno šaljemo drugačije poruke muškarcima i što bi mi htjele da oni rade – htjele bi da budu nježniji, da budu više kod kuće, da oni čuvaju djecu, da ne izlaze, sve samo da naše traume ne bi izašle da vidjelo, da ne bi pokazale da smo nesigurne, između ostalog.

Zato ih radije kontroliramo nego da to izađe na vidjelo, bojimo se. Realno, zbog povijesti se i imamo razloga bojati muškaraca, to je neka jača sila od nas od koje se mi želimo zaštititi. No, korijen je ipak češće u traumi nego u stvarnoj nesigurnosti.

Nije naravno na meni da govorim nekome kako da živi, svatko živi onako kako može, u skladu sa svojim traumama i kapacitetom. Netko uopće ne želi, i ne mora prolaziti, istraživati svoje traume ako nema kapacitet za to, ja samo mogu govoriti o onome što sam ja naučila i nije svakome dato u ovom životu da živi u dinamici za koju ja smatram da je ispravna, niti bi to svatko trebao.

No, ako mi žena pristupi sa željom da želi živjeti u takvoj dinamici, onda nas dvije možemo pričati o tome. Ne bih nikada išla u krajnost i rekla da mislim da svi trebamo živjeti tako. Svatko ima slobodu živjeti kako njemu odgovara. Egocentrično bi bilo uopće reći drugačije, to su sve jako slojevite i osobne stvari.

N: Imaju li muškarci i žene iste potrebe, do čega nas je dovela ravnopravnost?

T: Ne, ne bih rekla da muškarci i žene imaju iste potrebe. Postoje neke ljudske potrebe koje su svima slične, a postoje i specifične potrebe svakog spola. Arhetipska žena ima veća potrebu za ljubavlju, a arhetipski muškarac za poštovanjem. Žena ima potrebu da je netko zaštiti, da se brine o njoj i čuva, a muškarac ima potrebu za nekim tko ga njeguje.

Naše potrebe su različite i u ovim znanjima krije se ogromno blago. Davajući muškarcima ono što ustvari treba nama, mi stvaramo kaos. Kada muškarci nama daju ono što njima treba, isto nastaje kaos.

Evo jednostavnog primjera: Kada žena ima problem, njoj treba podrška, zagrljaj, društvo. Kad muškarac ima problem, njemu treba prostor i vjera u njega da će on taj problem uspješno riješiti sam. Ako muškarac ženi da prostor, iz najveće ljubavi, ona će se osjećati napušteno. Ako žena muškarca krene ispitivati, on će se osjećati kao da ona ne vjeruje da je on sposoban da problem riješi sam.

Ovo osnovno znanje o dinamici muškog i ženskog polariteta olakšava svakodnevne situacije i pomaže nam da razumijemo međusobne različitosti i suosjećamo. Upoznavanjem s razlikama i kroz poštivanje istih, mi zapravo kreiramo taj savez muškog i ženskog spola o kojem pričam jer u svom polaritetu nismo isti. Suprotni smo.

U toj suprotnosti se također krije sva strast o kojoj smo ikada maštali. Partneri koji počnu previše da sliče prestanu doživljavati prirodnu strast koja se događa između partnera. Ovo je sve srž učenja o muškom i ženskom polaritetu.

N: Kako se, po tebi, ponaša žena koje je u kontaktu sa sobom, a kako se ponaša muškarac?

T: Žena je otvorena, mekana, prisutna. Mnogo je više u svom tijelu nego u svojoj glavi. Osjeća svoje emocije, svoju intuiciju. Ne razmišlja linearno već razmišlja srcem. Ona ne juri, ona privlači. Zna da se može opustiti, sve dok je u svom centru. Kad izađe iz svog centra i krene predugo da bude u svojoj glavi, postaje nemirna, ukočena, razdražljiva, nestrpljiva, a ne suosjećajna.

Muškarac je stabilan, uzemljen. Ima jasan pravac i smjer, jasnu viziju i zna gdje ide. Razmišlja linearno i rijetko se sjeti da bude u svom tijelu i osjeća, tj. potrebna mu je žena da ga pozove u to stanje. Stalno je u poslu, u misiji, nekom ostvarenju. Kad postane ‘prebrz’, žena je njegov najveći melem – ona koja ga zove nazad na Zemlju, u ljubav, u sadašnji trenutak.

N: Možeš li nam otkriti detalje o svom radu, kako on izgleda, što žene mogu očekivati kada te kontaktiraju…

T: Trenutno sam posvećena grupnim MasterClassovima i grupnom radu gdje prvo prolazimo teoretski dio u vidu predavanja, a zatim slijedi dio tjelesnog iskustva kroz moje vodstvo i kroz bivanje u tijelu kroz različite poze te naposljetku i vrijeme za pitanja i odgovore. Svaki MasterClass traje oko tri i pol sata.

Radim i jedan na jedan, to su paketi od četiri mjeseca i radim ih, zasad, samo online i samo sa ženama koje su već prošle neki od mojih programa. Online je jer većina klijentica i klijenata (da, radim i sa muškarcima) nisu odavde. To hoće li i dalje biti samo online ili će se to možda promijeniti u budućnosti, za sada ne znam, no trenutno su u ponudi tri fenomenalna revolucionarna MasterClassa i sve možete istražiti direktno na mom webu, www.tamaraetera.com.