N: Za početak moram saznati – bi li sama za sebe rekla da si multitaskerica i radoholičarka?

A: Nisam radoholičarka i iskreno doživljavam samu sebe kao poprilično lijenu osobu – što je neobično zato što sam jako puno toga uspjela ostvariti. No, to je ono što se događa kad se ne primamo puno za ono što mislimo da jesmo po nekim svojim uvjerenjima, već se usmjerimo na angažman, sve ono što možemo napraviti, i ne tragamo puno za motivacijom. Ako se oslonite na motivaciju da vas pokrene, onda ponekad dajete jako puno, a ponekad ništa i niste konstantni u ostvarivanju svojeg cilja. Ja sam veliki hedonist i mogu satima ne raditi ništa, ali s tim pristupom ne bih puno napravila u životu. Stvar je u tome da to kako same sebe doživljavate ili ste navikle funkcionirati ne treba biti nešto što određuje vašu stvarnost.

Dakle, ja sam se usmjerila na ono što želim i da to ostvarim. Možda ispada da jesam radoholičarka na van i možda ostavljam taj dojam, ali ja sam samo jako disciplinirana i posvećena osoba koja je temeljno, lijena. Tako da imam periode kada udovoljavam toj svojoj hedonističkoj strani, ali devedeset posto svog vremena ipak usmjeravam na ostvarenje ciljeva i odrađivanje zadataka. U početku sam se rasipala na puno strana, no morala sam s vremenom odrediti svoje prioritete.

Inače, multitasking ne postoji, to je samo iluzija i mi samo mislimo da multitaskamo. Vi možete jako brzo prebacivati pažnju s jedne stvari na drugu, ali realno mozak se može baviti samo s jednom stvari istovremeno. Brza izmjena fokusa s jednog zadatka na drugi vas samo troši i čini neučinkovitima. Na kraju narušava i vaše mentalno zdravlje. Tako da to nije nešto na što bismo se trebali ponositi već bi se više trebali usredotočiti na to da smo posve prisutni na jedan zadatak te da smo prisutni u trenutku. To je najbolje za naš well-being. Rekla bih da na kraju dana to odvaja jako uspješne ljude od onih manje uspješnih.

N: Kako se sama nosiš sa stresom i velikim brojem svakodnevnih obveza?

A: Jako dobro, to mi je i temeljno zanimanje. Stres je nešto što nam pomaže da rastemo. On ima svoju adaptivnu i neadaptivnu funkciju. Adaptivna je kada nas tjera da se razvijamo, a neadaptivna je kada smo pod stresom i kada nas on uništava mentalno i emotivno. Zato je važno znati vladati s takozvanim negativnim stresom, kao i iskoristiti pozitivni stres kao pogonsko gorivo. Nedavno smo u Mentalnom treningu izdali knjigu ‘Kako graditi otpornost na stres’ kako bi pomogli ljudima da uvide stres kao nešto što im pomaže da se razvijaju, a ne kao neprijatelja, s čime se on najčešće asocira u razgovorima. Na stres treba gledati kao na saveznika u razvoju jer bez njega bi živjeli u zoni komfora, a to je nešto najgore što sami sebi možete napraviti. A zanimljivo je da su najveći izvor stresa u modernom društvu danas – odnosi.

N: Danas smo si kao žene postavile toliko uloga, i u svima njima želimo biti najbolje. Je li to put u propast ili je sve stvar prioriteta i organizacije?

A: Svi mi imamo, i muškarci i žene, više uloga u životu, to nije ništa novo. Uvijek imamo različite uloge i kroz njih živimo i to je dobro. Da nemamo, bili bi izolirani iz drugih segmenata razvoja. Žene danas ne možemo generalizirati jer ima i puno žena koje se ostvaruju i kroz samo jednu, recimo majčinsku ulogu i to je sasvim u redu – cijenim svaku ženu koja je svjesno odabrala svoj put i njega živi. Pogotovo u nekim mladim, afirmativnim godinama, kada su više-manje žene podložne očekivanjima i mišljenjima društva. Ipak, ono što sve češće čujem je da žene imaju pritisak od strane drugih i u Hrvatskoj kao da sve više idemo unazad umjesto unaprijed. Iz tvoje neke izolirane sredine možda imaš osjećaj da se žene sve više ostvaruju, visoko su educirane i imaju ambicije, ali nažalost hrvatsko je društvo generalno nazadovalo. Tu su pritisci ženama od dvadeset i pet, šest godina da moraju ostvariti svoju majčinsku ulogu, ljudi jako rano ulaze u brak i mi nikako ne pratimo tekovine zapada.

Na zapadu ljudi više ne vjeruju u instituciju braka – on je kao institucija stvar prošlosti i mladima više to nije fora već se svi okreću prvo samoostvarenju a tek onda, ako će to uopće učiniti, razmišljaju o ulazu u brak. Tako da što se nas tiče mi smo još uvijek za crkvena vjenčanja u dvadeset i petoj godini života i velikim pirovima i tako dalje. Tako da ja nažalost ne vidim napredak u našem društvu, a koliko je to za žene dobro, ne znam.

Voljela bih da se mladim ljudima daje više vremena da odrastu, da sebe upoznaju i da se potiče razvoj kritičkog mišljenja kako bi svaka mlada osoba to kritičko mišljenje moglo okrenuti i prema samima sebi i odlučiti se za slobodu razvijanja u samoći ili se odlučiti za osnivanje obitelji. I jedno i drugo je sasvim legitimno, ali mladi ljudi najčešće nemaju slobodu odluke nego žive po toj nekoj špranci i onome što se očekuje. Mladi si prerano određuju život i odlaze u brakove, a nažalost dobra referenca hrvatskog društva je neki domaći reality show, a ovo o čemu ti i ja danas pričamo možda je tema za svega tri posto hrvatskog društva. Uglavnom mladi prerano odlaze u roditeljstvo samo kako bi se uhvatili za nešto i na kraju žive kroz svoju djecu.

N: Kako uopće sama sa sobom donijeti odluku i razlučiti prioritete, rekla bih da problem i stres već počinje ovdje, u samom trenutku te odluke. Koje kriterije ili pitanja si možemo postaviti kako bi uopće znale odakle se krenuti organizirati?

A: Žene svakako imaju više uloga danas, više od muškaraca. Iako ima divnih partnerskih odnosa, ako odnos nije ravnopravan, više toga na sebe će češće preuzeti žena. Tu je i grižnja savjesti nakon donošenje odluka – kao na primjer ako žena odluči ne biti na poslu već nekoj školskoj aktivnosti ili obrnuto. Tu bi svakoj ženi savjetovala da nakon što je donijela neku odluku pokuša jednostavno uživati u trenutku. Još jedan problem je taj da žene, i muškarci, često misle da moraju biti dobro da bi nešto napravili ili postigli. Ono što najčešće čujem je ‘moram se prvo posložiti pa onda…’, i onda puno njih stagnira upravo iz razloga tog uvjerenja. Prava istina je da se nikad nećete posložiti do kraja jer život nije takav i mi ne živimo u homeostazi. Mi svi težimo njoj, ali nikad ne dođemo do tog savršenog stanja. Uvijek je tu ‘još nešto’ što želimo ili trebamo napraviti.

Donošenje odluka je stvar naših vrijednosti. Kao ljudi funkcioniramo na tri razine. Najdublje su naše vrijednosti koje se ne mijenjaju, naš identitet koji je kroz cijeli život isti. Druga razina su naša uvjerenja, misli koje nas usmjeravaju i rade za nas, ali ponekad to čak i ne mora biti tako jer ona mogu biti kriva, realitet može biti drugačiji nego ga mi vidimo. Na kraju imamo svoje stavove koji se sigurno mijenjaju tijekom života, barem bi trebali jer čovjek koji ne mijenja stavove nije adaptivan prema svojoj okolini. Kad znate imenovati svoje vrijednosti, što možete učiniti postavljajući si pitanja tipa ‘što mi je važno’ i ‘zašto mi je to važno’, dobit ćete odgovor na to koje su one. A trebate ih uopće znati da bi mogli posložiti prioritete u životu i odlučiti čemu ćete se posvetiti, a što možete ukloniti iz svog rasporeda ako ste perfekcionistica ili ste ga jednostavno pretrpali.

Moram tu samo dodati još jednu stvar – znam da u ovom slučaju najčešće pati spremanje kuće jer su žene često preiscrpljene i preumorne da bi nakon svega još i čistile. Ali i za to se možemo pobrinuti, primjerice da zaposlite nekoga tko će čistiti umjesto vas, ako si to možete priuštiti, naravno. Dugo si nisam mogla priuštiti pomoć u kući pa sam morala biti ekstra disciplinirana kako bi spremila stan u trenutku kad mi je jedino ispijanje kave bilo na pameti. Uredan ambijent je temeljna postavka i važan je za naš mindset. Zato neke stvari nije dobro ignorirati i potrebno je jednostavno ih napraviti jer se tako održava i svojevrsna samodisciplina. Možemo za primjer staviti i pospremanje kreveta svako jutro – to isto nije nešto što volimo raditi, ali radimo jer je stvar neke higijene i time što ga pospremamo svaki dan, oslanjamo se na svoj angažman i vježbamo samodisciplinu.

N: Stres management – je li to nešto što ćemo jednostavno svi morati usvojiti u tempu koji živimo? Koje bi bile tvoje smjernice?

A: Kao društvo teško se nosimo s time koliko je tehnologija napredovala, s fleksibilnošću radnog vremena, radom od kuće. Sjetite se samo BlackBerryja, prvog mobitela na kojem smo mogli čitati mailove – jedna tehnološka promjena koja nas je već tada dovela u problem da smo stalno dostupni, natjerala nas da opsesivno provjeravamo mailove. I sada kad imamo sve te tehnologije svijeta, naš mozak je realno još uvijek u špilji i on nije počeo bolje funkcionirati, kao što ni naš živčani sustav nije počeo drugačije reagirati nego spontano.

Kao ljudi doživljavamo svijet kroz naša osjetila, kroz dio mozga koji se zove amigdala, kroz emocije. A kada doživljavate nešto kroz emocije, fokus vam je sužen, niste racionalni. Da je mozak evoluirao informacije nam ne bi i dalje dolazile kroz amigdalu već kroz jedan drugi, centralni dio mozga, koji je zaslužan za realitet, u kojem se donose realne odluke. No, evolucija je spora, puno sporija od tehnologije i ne sustiže je, tako da naš mozak nije evoluirao.

Stres management uopće ne bi trebali tako nazivati jer ima negativnu konotaciju, bolje je koristiti naziv Mentalni Trening, trening koji nam omogućava da znamo prepoznavati dobar stres koji nas tjera na napredak i loš stres koji zapravo treba tretirati na drugačiji način. I bilo bi super kad bi to učili našu djecu u školama, da uspijemo malo ubrzati tu evoluciju.

N: Koliko na naše lifestyle i poslovne odluke utječe strah od toga što će netko drugi reći i misliti o nama? Kako raditi na tome, na samopouzdanju u vlastitu intuiciju i odluke?

A: Ljudi kao prvo ne znaju što je intuicija. Intuicija priča emocijama, ne koristi riječi. Kad je neka situacija jako intenzivna i važna, ona će prvo doći u amigdalu, koju smo već spomenuli gore, a amigdala priča u emocijama i potrebno je vrijeme da se one uopće pretoče u riječi. U tom trenutku kada amigdala reagira emotivno, to je intuicija. Intuiciju osjetite, ne možete ju baš imenovati, zar ne? Potrebno je ipak malo vremena da je krenete objašnjavati. No, ljudi misle da to nije odgovorno, ravnati se po intuiciji. Odgovorno im je puno promišljati i brinuti o nečemu.

Uvijek će biti netko tko nešto loše misli o vama i to je sasvim u redu. Zamislite da osoba koju vi ne cijenite misli dobro o vama – tu onda nešto nije u redu. Normalno je da se s nekima ne slažete jer nemamo svi iste vrijednosti i na kraju dana, ni vama se svi ne sviđaju i to je skroz ok.

Što se tiče emocije straha, najčešće kad se nađemo ispred nečeg zbog čega možemo napredovati i razvijati se, prirodno je da nam se javi osjećaj straha, ali to nas amigdala samo pokušava zaštititi. Ako idete u nešto nepoznato, strah je ono što vas čuva i drži na mjestu i njega je potrebno staviti na stranu i vidjeti što stoji iza. Strah je naposljetku samo emocija i informacija mozgu da nas čuva. Kad to razumijete, onda možete pogledati iza straha i iskoristiti priliku.

N: Što bi rekla koji su neki glavni ‘problemi’ današnjice, možeš li povući neku paralelu s kojim se problemima u posljednje vrijeme klijenti javljaju?

A: Svakako pitanje kako se nositi sa stresom i kako upravljati sa samim sobom i na željeni način da to vodi određenom fokusu i produktivnosti. Zatim velika emotivna nesigurnost i odnosi, koji su najveći izvor stresa – ljudi želje poboljšati poslovne odnose, kao i odnos sa samim sobom i općenito prema cijeloj okolini. Kad se to riješi, kad bolje razumijete sebe, to je predispozicija za bolji uspjeh. Žene su svakako populacija koja puno više radi na sebi nego muškarci, tako da mogu samo reći da je stvarno krajnje vrijeme da zavladamo svijetom i ne znam što čekamo.

Puno više radimo na sebi, puno smo agilnije, sposobnije i izdržljivije. Jako smo i odgovorne, prema onome i gdje jesmo sada, ali trebamo biti i odgovornije prema tome na koje ćemo se šale smijati – tu se moram osvrnuti na problematiku seksizma u Hrvatskoj koja je jako, jako prisutna. Kad se prestanemo smijati na šale koje nas ustvari vrijeđaju i zauzmemo se više za sebe, imat ćemo i veće šanse za uspjeh. Mnoge žene misle ako se glasno zauzmu za sebe da će ispasti agresivne, a ustvari to samo znači da su izrazile svoje mišljenje. Asertivnost je svakako nešto na čemu bi žene mogle više poraditi. Ako ne znate kako, pronađite ženu kojoj se divite i samo malo više pokušajte biti kao ona – učenje po modelu je odličan i dokazan način napretka.

N: Koliko su se u ovom današnjem vremenu izmiješale muška i ženska energija, muška i ženska uloga – i jesu li? Trebamo li se vratiti na neke stare postavke ili ipak pronaći nov jezik i nove načine zajedničkog funkcioniranja?

A: Promjena uvijek nosi otpor. Žene su krenule mijenjati svoje pozicije unutar društva i naravno da se osjeća određena doza otpora. S druge strane ima i jako puno muškaraca koji su jedva dočekali ovakvu promjenu i da napokon uz sebe mogu imati adekvatne partnerice. Nije dobro da nastavljamo plesati taj jedan ples u odnosima u kojima je jedna strana dominantna, a druga pasivna, to je vrlo nezdravo. Trebamo težiti partnerskim odnosima u kojima surađujemo, nadopunjavamo se i nitko ne mora biti dominantan – to je dobro i za našu djecu koja će tako vidjeti da mogu živjeti s nekim na ravnopravan način, ali i za nas jer ćemo živjeti s manje stresa i imat ćemo veliku dozu podrške što je iznimno važno kad pričamo o well-beingu. Podrška ima blagotvorni učinak na naše zdravlje. Bez kvalitetnog odnosa i podrške nemamo šanse biti mentalno zdravi.