N: Što mislš da je danas najveći problem kada pričamo o prehrani kod žena. Dijete i trendovi sigurno, no kada pričamo i o mentalnom sklopu i tome kako uopće pristupamo prehrani i prehrambenim navikama…

V: Rekla bih da se cijela industrija, kao i trendovi, sada počela fokusirati na zdravlje. Prije toga svi su bili fokusirani na izgled, a sada je u trendu zdravi lifestyle. I onda dolazimo do situacije da kako bi održali zdravi stil života, bivamo po stresom. To naravno ne znači da ne bi trebali brinuti o sebi i onome što jedemo, ali važno je da želja za zdravim stilom života dolazi iz ljubavi prema sebi, a ne jer se ne volimo, pa radimo promjene kako bi se zavoljeli. Intuitivno hranjenje često je ljudima čudno na početku jer se kroz njega uistinu uči sve obrnuto od onoga što smo navikli slušati.

Do raznovrsne prehrane dolazi se korak po korak, tako da se ona uklapa u način života svake osobe, njihove navike i svakodnevicu. Time se izbjegava osjećaj obveze, da se nešto mora, kao i osjećaj pogreške ili činjenicu da ne možemo negdje otići ili negdje ne biti zbog prehrane (tipa u restoranima, na društvenim događanjima). Kroz intuitivno hranjenje pronalazimo način funkcioniranja, i znamo da će se i on stalno mijenjati kroz život te da ćemo znati i moći se prilagoditi jer želimo se zbog svoje prehrane osjećati dobro, a ne opterećeno. I želimo da to dugoročno funkcionira.

N: Što bi po tebi bila dobra startna pozicija, pitanja koja bi si trebale postaviti, da uopće znamo kako pristupiti tome što i kako jesti?

V: Ako ste primijetili da vas vaša prehrana toliko opterećuje da više ne možete normalno funkcionirati i ako vas pomisao na neku ponovnu promjenu prehrane obeshrabruje, tj. kad vam je već od same ideje na neku novu promjenu već slabo – znate kako će to sve izgledati, znate cijelu proceduru i znate da opet neće završiti uspješno. Teško je ovo pitanje jer u početku ni nema odgovora jer ove odgovore dobivamo kroz vrijeme. Kod intuitivnog hranjenja ne krećemo od prehrane, baš suprotno, u početku uopće ne pričamo o hrani. Kreće se uvijek s upitnikom i uviđa kakav je uopće odnos osobe prema hrani, ima li neka pravila kojih se pridržava, učimo ju kako osluškivati osjećaje gladi i sitosti. Bavimo se primjerice i emocionalnim jedenjem, no to tek kasnije.

Tako da nam je prvo važno istražiti kako izgleda nečiji dan, u kakvom je suodnosu s hranom i kako pristupa gladi i sitosti. Da uopće naučimo prepoznati kada smo gladni, a kada siti. Nemamo tablice, nemamo rutine koje se moramo držati, naglasak je na proučavanju, istraživanju samih sebe i boljem razumijevanju. Želimo maknuti fokus s ‘moranja’, ‘trebanja’ i slično. Na primjer, pokušajte jedan dan imati doručak, a jedan dan preskočiti ga, pa uvidite sami kada se bolje osjećate. A već kada promijenite pristup jednoj navici u danu, u ovom slučaju doručku, promijenit ćete pristup i drugim prehrambenim navikama, ali on će se mijenjati prirodno, tako da ćete sami uviđati što je bolje za vas, i intuitivno se ponašati. Kasnije, kada istražimo odnos prema hrani, možemo se početi baviti s načinom prehrane i relevantnim informacijama iz nutricionizma. No, krećemo ispočetka.

N: Što kada se radi o autoimunim bolestima i izbjegavanju nekih namirnica, glutena, soje, mliječnih proizvoda… Što savjetuješ po tom pitanju?

V: Pa tu bih rekla da nam treba jedan holistički pristup i da prije nego krenemo pričati o tome što trebamo jesti i koje dodatke prehrani uzimati, trebamo uopće znati kako jesti. Primjerice, kod osoba s hipotireozom, prvi je korak promotriti ima li osoba redovite obroke, jede li svjesno, zna li prepoznati signale gladi i sitosti, a tek onda sve to možemo nadograditi namirnicama koje potencijalno imaju pozitivan učinak za zdravlje štitnjače. U svakodnevnici u kojoj je već izložena stresu, važno nam je da je hrana, kao svaki obrok, neka sigurna luka kroz dan. Često se zaputimo u smjeru suplemenata, istražujemo što sve dodati, što izbjegavati, jer je to lakše kontrolirati, a zanemarujemo osnove, redovite obroke, navike zbog kojih se osjećamo bolje, osluškivanje samih sebe. Smatram da je to temelj na kojeg nadograđujemo smjernice vezane uz samu prehranu.

Danas imamo pristup tolikim namirnicama i ne možemo sa stopostotnom sigurnošću znati kako će koja namirnica utjecati na nas, ali ono što možemo je osloniti se na sebe. Kod osoba kod kojima veliki broj namirnica smeta, preporučuje se, uz savjetovanje i praćenje stručnjaka, napraviti eliminacijska dijeta. Kroz eliminacijsku dijetu se potencijalno može otkriti koje namirnice smetaju i cilj je da što veći broj namirnica ostane u prehrani. Znamo što manje namirnica jedemo to je već rizik od nutritivnih deficita. Kad imamo izazove poput smanjenog rada štitnjače, problema s reproduktivnim organima i ciklusom ili bilo kojeg drugog zdravstvenog, prehrani se često okrećemo jer nam je to nešto opipljivo, to je nešto što mislimo da možemo kontrolirati. No, mislim da uz prehranu trebamo obratiti pažnju na sve ostalo što se događa u životu, kao što je način nošenja sa stresom, izražavanje emocija i slično.

N: Kako bi po tebi trebala izgledati zdrava svakodnevna prehrana? I što je s grižnjom savjesti?

V: Zdrava prehrana nema izgled, ‘zdravo’ je čak riječ koju je većina nutricionista prestala koristiti jer svugdje se promovira ta riječ ‘zdravo’ i često se krivo interpretira. Važno je da osoba sama za sebe pronađe svoje značenje te riječi, ili naravno uz pomoć stručnjaka. Ono što je jednoj osobi zdravo, ne znači da je nekome drugome. Nekome će zdravo biti hrana uz koju je tradicionalno vezan, hrana koja mu budi uspomene iz djetinjstva, a nekome drugome neće. Ništa nije striktno, već je važno prilagoditi sebi. Ako sada to povežemo s pitanjem ‘znači li to da netko može doručkovati nareske, ručati ćevape i večerati burek’, ili nešto slično, onda ćemo ga upitati kako se osjeća nakon toga, i sigurno ćemo dobiti odgovor da ne baš dobro. Pa opet djelujemo od tamo, ponovno krećemo iz smjera na koje sve načine to utječe na osobu koja tu hranu konzumira. Kažemo osobi da promatra kako se osjećala nakon takvih obroka. Dugoročni cilj je da se od hrane koju jedemo osjećamo i psihički i fizički dobro.

Opet je neovisno o kojim namirnicama se radi, više je bitno kako se mi oko toga osjećamo. Opet ako jedemo samo voće, povrće i integralne namirnice, i tako tri puta dnevno, može imati potencijalno loše djelovanje na tijelo. Kad gledam na to kao nutricionistkinja, znam koliko je to posla za crijeva, tako da da, može se konzumirati i previše ‘zdrave’ hrane. Integralne namirnice primjerice trebale bi sadržavati oko pedeset posto prehrane, a ne sto posto. Znači ne treba jesti više voća i povrća, nego dovoljno voća i povrća jer za nekog više, može zapravo značiti previše.

Živimo u vremenu u kojem se od nas očekuje da svaki dan budemo jedan posto bolji, stalno radimo na sebi i tako dalje. Ja bih rekla da smo zaboravili na samosuosjećanje. Kroz hranu možemo jako vidjeti kako se odnosimo prema samima sebi. Uvijek će biti dana kada nećemo pojesti na vrijeme ili ćemo preskočiti obrok, i to je ono što učimo kroz intuitivno hranjenje, da kroz iskustvo onda znamo bolje za sljedeći put. Pa ćemo možda, kad ćemo znati da nas čeka izazovni dan ili tjedan, znati unaprijed se pobrinuti da uz sebe imamo neki topli obrok ili da smo svjesni da je sasvim ok naručiti gotovo jelo, ako nemamo energije za kuhanje. Tako vježbamo samosuosjećanje i samoprihvaćanje.

N: Možemo li se voljeti ili nevoljeti, prihvaćati ili neprihvaćati, kroz hranu?

V: Tu ima više stvari koje su jako povezane – hrana, izgled i zdravlje. Ako dijelimo hranu na dobru i lošu, zdravu i nezdravu, imamo taj neki crno-bijeli pristup hrani. Puno ljudi taj dio ne razumije, ali stvarno je važno da sva hrana postane samo hrana. Teško je možda to razumjeti na prvu jer većina će na to reći ‘pa hrana ima svoje vrijednosti’, ali u nekim slučajevima nam je važna ta nutritivna vrijednost, a u drugim slučajevima nam je važnija emocionalna vrijednost. Zato idemo uzeti u obzir jednu širu dimenziju hrane, a to je da ona nije samo gorivo već i ima emotivnu ulogu za nas. Prihvatiti da je hrana jedan od načina nošenja s emocijama, ali ne bi trebala biti i jedini.

Zapravo moglo bi se povezati da prihvaćanjem sve hrane, neovisno o njenom sastavu i mirenjem sa svim namirnicama možemo utjecati i na prihvaćanje sebe i svih dijelova sebe, unutarnjih i vanjskih. Riječ prihvatiti u našem jeziku većini zvuči kao odustati, a zapravo je suprotno jer tek iz prihvaćanja sebe, svojih navika, svoje prehrane, možemo početi raditi promjenu koja je u skladu s našim mogućnostima u ovom trenutku.

N: Uvijek se puno priča o tih nekoliko kila previše i mršavljenju, no što kad se radi o mršavosti i kad se ne možemo udebljati? 

V: Bilo kakvi komentari nečije prehrane, kao i izgleda, je zadiranje u intimu u svakom slučaju. Nismo svi jednaki i naša tijela i izgled već i previše utječu na naš život. Bilo kakvi komentari su suvišni, nikad ne znate s čime se netko nosi, s kakvim, poremećajima, dijagnozama, emocionalnim izazovima, poremećajima prehrane ili je jednostavno u pitanju genetika. Iako ‘kako si mršava’ nekima zvuči kao pozitivan komentar, svakako ga treba izbjegavati. Većinom nam prvo padne na pamet komentirati izgled, rješenje je, ugristi se za jezik i dati neki drugi komentar koji nije vezan uz izgled ili jednostavno pitati ‘Kako si?’. Ne možemo ništa procijeniti po izgledu. Osoba može biti i jače građe, pa imati izbalansiranu prehranu i biti tjelesno aktivna, a može imati i društveno prihvatljiv oblik tijela, a imati loš odnos prema hrani.

N: Kada uopće gradimo svoj odnos prema hrani, kroz djetinjstvo?

V: Od trenutka rođenja čak, dovoljne količine majčinog ili hranjenje adaptiranim mlijekom, su jedan od znakova da je svijet sigurno mjesto za nas. To su već početci istraživanja signala gladi i sitosti i zato je važno bebe hraniti na zahtjev, a ne po rasporedu. Bebe i djeca u većini slučajeva znaju kada im je dosta i važno je poštovati i vjerovati im. Na period djetinjstva dobro je gledati na način da je to period tijekom kojeg roditelji/skrbnici uče dijete da jednog dana kada postanu samostalno i odgovorno zna jesti u skladu s potrebama svoga tijela. Za izgradnju dobrog odnosa prema hrani najvažnije su dvije stvari, podjela odgovornosti i neutralan govor o hrani. Podjela odgovornosti znači da i roditelj i dijete imaju svoje odgovornosti. Roditelj odlučuje gdje, kada i što će se jesti, a dijete što će od ponuđenog pojesti i koliko. To su neki prvi koraci izgradnje dobrog odnosa prema hrani i sve to se reflektira na naš odnos prema hrani u odrasloj dobi.

N: Možeš li nam objasniti što je intuitivno hranjenje?

V: Svakako poznavanje sebe. Nije to potpuno prepuštanje, tipa ‘vidjet ćemo kako će ići dan’, već znati da imamo mogućnost planiranja, ali i učenja na temelju prošlih iskustava. Ali prošlih iskustava u smislu da se sjećamo kako smo se osjećali kada smo pojeli neku namirnicu, koliko smo bili umorni ili koliko smo bili energizirani i dobro se osjećali nakon nekog obroka. Tako da zapravo kreiramo neka svoja pravila. U intuitivnom hranjenju ne koriste se planovi prehrane, ali se može fleksibilno isplanirati prehrana unaprijed. Osoba si može puno olakšati, uz ostale svakodnevne obaveze, da otprilike isplanira koji dan može kuhati, kad će jesti nešto unaprijed pripremljeno i koje sve namirnice treba kupiti da bi sama priprema hrane bila kroz tjedan moguća.

Ili, ako nam ne odgovara planirati unaprijed, onda potrudit se osigurati da imamo dovoljnu količinu namirnica kod kuće da si uvijek možemo pripremiti obrok. Dakle, važna nam je fleksibilnost. Fleksibilnost znači imati više opcija na raspolaganju. Primjerice osoba planira doručkovati kod kuće prije posla, ali ako se prekasno probudi, zna da je ok kupiti si možda neki obrok usput i ne opterećivati se ostatak dana time.

N: Kako izgledaju tvoja savjetovanja, tko i gdje se može javiti?

V: U svakom slučaju sve osobe koje su previše opterećene s hranom, koje su možda već i prošla neka savjetovanja, ali nisu pronašle rješenje za sebe ili osjećale da je to to. Također osobe koje ne znaju prepoznati signale gladi i sitosti, imaju subjektivna ili objektivna prejedanja, jedenje im je najčešći način nošenja s emocijama ili imaju velik broj zabranjene hrane za kojom istovremeno jako žude. Intuitivno hranjenje je jedan drugačiji pristup, ali znanstveno dokazan pristup koji osigurava dugoročno razumijevanje potreba svog tijela i dobrobiti za zdravlje. Istraživanja pokazuju da čak pedeset do sedamdeset posto žena ima poremećeni odnos prema hrani. Govorim o zapadnom društvu, a statistike idu na gore, čak i kod nas. Osobito sada nakon pandemije za vrijeme koje su se ljudi još više fokusirali na ono što jedu. Ovaj postotak se podudara s brojevima žena koje su na nekom režimu prehrane ili dijeti, tako da sasvim ima smisla.

Muškarci ulaze u te statistike u puno manjem postotku, oni su manje opterećeni i po prirodi jedu puno intuitivnije, na što veliki utjecaj imaju i razlike u odgoju. To pokazuje da je izgled i dalje najvažnija stavka po kojoj se procjenjuju žene i po kojem mi žene same sebe procjenjujemo. Važan dio intuitivnog hranjenja je samoprihvaćanje, ali i prihvaćanje da nas vrlo vjerojatno neće svi prihvatiti onakve kakvi jesmo i iznutra i izvana. Prihvaćanje da nije samo prehrana ono što utječe na naše zdravlje i izgled, prihvaćanje da se naša tijela konstantno mijenjaju i prihvaćanje da je naša kontrola nad onime što jedemo manja nego što mislimo.