Menu
Menu
Kako prihvatiti sve dijelove sebe, ambiciozne i neambiciozne, naučene i nove, uspješne i neuspješne, poticajne i one koji nas koče.
Jedan od glavnih razloga zašto Noon nema količinu objava na koju ste navikli je taj da ne želimo da ove teme samo preletite. Previše je informacija na Instagram feedu koje samo usput pogledate, lajkate ili ne, sve dok ponovno ne ‘refreshate’ svoj feed. Prestali smo čitati, više vremena provedemo čitajući tuđe storije i komentare na društvenim mrežama nego nešto istinski za sebe. Koliko samo puta tjedno ostavite neki zanimljiv članak u svojom tabovima, a on zatim samo stoji dok u potpunosti ne odustanete od njega ili ga tako brzo pročitate, da ni ne znate ponoviti što je autor htio reći. Poanta medija, i novinarstva, nije samo informirati. Već je i educirati, istražiti, pomoći, sjediniti. I to je jedan od glavih razloga zašto na Noonu obrađujemo temu po temu. Svakih nekoliko mjeseci biramo novu temu, koja se najčešće tiče samorazvoja, upoznavanja sebe, ali i oslobođenja od tabua. Poanta je istražiti sve ono što nas čini ljudima, što nas čini živima, i što nas naposljetku čini ženama.
Uvod u novu Noon temu slijedi u nastavku:
Ne znam za vas, ali ja imam osjećaj da sam se cijeli život morala nekome opravdavati. Opravdavati ili dokazivati, svoje mišljenje, svoje stavove, svoj način rada, svoj pristup ljubavi, svoja očekivanja. Što sam se više opravdavala, to su me manje razumjeli i to smo više pričali različitim jezicima. Naravno, nema do godina iskustva dok ne shvatiš da je opravdavanje vlastitih stavova samo gubljenje vremena i da jedina osoba kojoj se moraš opravdati si ti.
Uvijek sam zavidjela onim ženama koje su samo išle kroz život. Kao da su donosile odluke u sekundi, nekad su ih komunicirale, nekad ne, ali svakako se činilo kao da ne sumnjaju u njih ni trenutka. Činilo se da su toliko sjedinjene same sa sobom, da i ako su bile u krivu, sebi su bile sto posto ispravne. Onda naravno shvatiš da se tako doima samo na površini i da nitko nije lišen unutarnjih previranja.
Zašto nam treba tako dugo da, prvo – utišamo buku tuđih očekivanja, standard mase, tuđa mišljenja, kako bi nešto trebalo biti, i poslušamo sebe? Zašto nam treba tako dugo da, drugo – čujemo sebe, oprostimo si, prihvatimo svoje želje i snove te krenemo živjeti u skladu s njima? Zašto nam treba tako dugo da prestanemo gubiti vrijeme, krenemo disati opušteno u svojoj istini i živjeti svoj život bez razmišljanja o tome što netko drugi misli o svemu tome?
Kao ljudi volimo pripadati, preživljavali smo u grupama, zajednicama. I imati individualne odluke svakako je izazov jer se realno borimo s cijelom povijesti naučenog ponašanja. Ulazimo u vremena u kojima se ohrabruje individualnost, slave nesavršenosti i prihvaća različitost, no realno tek smo samo malo zakoračili u tom smjeru. Iz tog razloga uistinu nije lako pronaći mjesto pod suncem i raskrčiti put za sebe. Isto tako, živjeti svoju potpunu istinu i uopće otkriti kakav utisak želimo ostaviti na ovom svijetu, traži hrabrost. Traži svojevrsno ‘razgolititi se’, a većina voli sigurno živjeti u čahurama naučenog i društvu prihvatljivog života. Nije lako razmišljati što se skriva iza obzora, a još teže je pogledati tamo.
Za one koji to uspiju sprema se pravi vrtlog. Emocija, neuspjeha, padanja i dizanja, samootkrivanja i na kraju života na suprotnoj strani straha. Život koji je moguće živjeti samo ako izađemo iz zadanih okvira. No, da bi to mogli, ključno je imati sebe kao najvažnijeg suputnika.
Zato ćemo u novoj temi na Noonu koja je ‘samoprihvaćanje’, razgovarati upravo o tome. Kako prihvatiti sve dijelove sebe, ambiciozne i neambiciozne, naučene i nove, uspješne i neuspješne, poticajne i one koji nas koče. Kako živjeti u skladu sa sobom, ako to još ne činimo. A ako činimo, kako još više pomaknuti svoje granice do istinskog zadovoljstva u svim sferama života. Znajući naravno da je najveća ljepota u tome da savršenosti ne postoje.
