Jedna od njih je ta da se moja prijateljica odlučila za invazivni tretman. Realno, nije joj nešto nužno trebao, htjela je malo ukloniti umor s lica, točnije smanjiti znakove umora koji su je mučili već neko vrijeme – posve legitimno. Nažalost, dobila je alergijsku reakciju i naposljetku morala ostati tjedan dana kod kuće i primiti dodatni tretman kako bi se koža smirila. To su neke stvari na koje nitko od nas ne može računati – mi smo te koje potpisujemo rizik i svjesno odlučujemo u što se upuštamo. Sve se naposljetku smirilo i dobro je, no koliko smo spremne riskirati svoje zdravlje za rezultate u ljepoti? Uzimamo li u obzir da posljedice mogu biti i loše?

Druga situacija ustvari nije situacija već pitanje koje sam čula u jednom podcastu: ”Jesi li ikad razmišljala na što ćeš se jednog dana osloniti kada izostane fizički izgled?”, na što je sugovornica odgovorila ”Kada ću se pogledati u ogledalo u godinama kada će gravitacija odraditi svoje – naborana, drugačija nego danas, oslonit ću se na sve iskustvo koje sam prošla, unutarnju snagu koju sam time dobila, osmijeh – uvijek osmijeh, i sveopće zadovoljstvo.”

I ne mislim da su muškarci ti koji su privilegiraniji od nas po tom pitanju jer, kao, lijepo stare. Ne stare svi lijepo, to su samo Brad Pitt i George Clooney s cijelom vojskom esteta iza sebe. Muškarci ćelave, debljaju se, u jednakom smo sosu.

E pa sad me zanima – ako je tako – zašto svi skupa ne radimo više na sebi, u sebi? Na svom karakteru, na empatiji, na međuljudskim odnosima, na promjenama?

Estetski centri, poliklinike za ljepotu, plastični kirurzi, žene ambasadorice, slijeću na naše feedove i storije sa svih strana i govore kako se upravo oni brinu o njihovoj ljepoti. Nitko ne otkriva je li ikada nešto pošlo po krivu, jesu li uistinu toliko zadovoljne i što više nikad ne bi ponovile. Ovo je ta još jedna situacija koja me navela na temu.

Koji je danas uopće pojam ljepote? Koliko puta ste nekoga vidjele uživo nakon što ste nju ili njega gledale na fotografijama, pa se zapitale ‘zar je to ta osoba?’ Koliko puta su vas nečija toplina i osmijeh spasili kad je bio loš dan? Koliko puta vas je od srca nasmijala nečija nespretnost ili nesavršenost? Ili nečiji ‘bold’ stil, ono, da ste joj odlučile ‘skinuti kapu’.

Vjerujem u lijepu estetiku, vjerujem u držanje do sebe, njegu, ma i invazivne tretmane – samo, po kome se ravnamo, po sebi ili nekoj idealiziranoj slici u javnosti. Koga slušamo – sebe ili druge i kako bi ‘trebale’ izgledati? Pričamo li tu uistinu o svom unutrašnjem zadovoljstvu i sreći koja će nas nositi do kraja ovog života?