N: Kao što je dobro poznato, i često teško za izbjeći, posao znamo nerijetko nositi doma. Ali ti jesi pobornica ‘donositi cijelu sebe na posao’. Što time dobivamo mi, a što naš posao? Sigurno treba pri tom paziti na balans. 

Neminovno ćemo na posao donositi sebe – svoje brige, radosti, svjetonazor, talente, navike, ali i karakterna ograničenja. Pitanje je u kojoj mjeri i kojem sastavu. Naime, jedna od primarnih ljudskih potreba je potreba za pripadanjem. Ako poslovno okruženje od nas očekuje da zatomimo dio svoje osobnosti kako bismo se uklopili, onda je cijena tog pripadanja previsoka. Istinsko pripadanje osjećamo samo onda kada imamo slobodu biti autentični, cjeloviti, svoji. Ako svako jutro prije posla moramo navući masku uloge koju igramo, to je svakako iscrpljujuće, pa ne čudi da nam trebaju vikend i godišnji da skinemo tu masku i odmorimo se od uloge koju igramo na poslu.

Neminovno je i da posao nosimo doma, pa čak i onda kada smo autentični i zaista prihvaćeni u svom poslovnom okruženju. Možda u tom slučaju čak i više jer su granice između privatnog i poslovnog još zamućenije. Svakako rad ne možemo niti trebamo izbjeći, no trebamo raditi u skladu sa svojom pravom prirodom. Tada nas posao istovremeno troši i puni. Recimo, nakon svojih predavanja ili radionica ja sam fizički premorena jer se zaista trudim polaznicima predati i znanje i svoju energiju. No, ja to vidim kao svoju životnu svrhu, osjećam da doprinosim nečemu većem od sebe kad vidim da se iza nečijih očiju dogodilo neko shvaćanje, neki klik – to me energetski puni. Da, i dalje nosim posao doma, zapravo, otkako sam poduzetnica više ni ne dijelim privatno i poslovno, za mene je sve to jedna platforma za učenje i osobni rast – kroz posao učim o sebi, kroz odnose učim o poslu. Razlika je u tome što si sada priuštim taj luksuz da radim s onima s kojima dijelim vrijednosti.

A koja je korist od toga da organizacija ima osobu koja ne želi donijeti cijelog sebe na posao? Kao i u bilo kojem drugom odnosu, osjećate kada netko nije ‘all in’. Čak i više frustrira kad je netko prisutan tijelom, ali ne i duhom. Imate figuru koja izvršava što naložite, barem onaj pristojni minimum, ali nedostaje emocije, strasti, osobnosti. Ljudi se emotivno isključuju kada ne vide smisao u svom poslu. Nema tog ’employer brandinga’ koji će besmislen posao učiniti privlačnim. U korporativnom svijetu menadžeri nameću KPI-jeve, ali to je mrtva trka ako ljudi nemaju osobni KPI koji ja tumačim kao Key Purpose Indicator. Svrha je najveći motivator za uspjeh.

N: Koji skup vještina, osobina, talenata ili težnji ima jedan poduzetnik i leader? Na svojim radionicama podučavaš o tipovima osobnosti i načinima kako oni funkcioniraju na poslovnoj i životnoj putanji. Zasigurno ovakva grupiranja pomažu pojedincima odrediti svoju svrhu, dharmički tip osobnosti, te prema tome, kako se snositi sa svakodnevnim poslovnim izazovima.

Motivacijski govornici uvjeravaju nas da možemo biti što god poželimo, samo moramo biti jako uporni i nikada ne smijemo odustati. No, ta učenja neminovno vode u frustraciju jer prije ili kasnije shvatimo da nam osim truda treba i prirodna nadarenost. Sjemenka jabuke može željeti izrasti u hrast i živjeti u uvjerenju da ako bude jako uporna da će jednog dana zaista to i postati. Upravo taj trud da bude nešto što nije odvlači joj pažnju, energiju i vrijeme, a neprihvaćanje svoje prave prirode, čini je lošom jabukom i nikakvim hrastom. Isto se događa i s nama kada pokušavamo biti netko drugi umjesto ono što smo oduvijek i trebali postati.

Drevna istočnjačka filozofija opisuje kako se svatko rađa s određenim setom osobina, talenata, sklonosti i težnji za ostvarenje svoje svrhe ili dharme. Dharma znači i dužnost. Dakle, živjeti svoju svrhu nije samo privilegija već i dužnost. Naša snaga leži u tome da prihvatimo s kojim talentima raspolažemo i s kojim nedostacima moramo naučiti upravljati kako bismo mogli ostvariti svoj puni potencijal. Postoji pet tipova osobnosti i svaki od njih ostvaruje svrhu na specifičan način. Ti arhetipovi nisu nasljedni, nisu hijerarhijski i ne mijenjaju se tijekom života. Ipak, kroz razne životne cikluse i okolnosti, neke karakteristike mogu biti više ili manje vidljive. Pet dharmičkih tipova osobnosti su: trgovac, radnik, učitelj, ratnik i osobenjak.

Nismo svi stvoreni da budemo lideri. Što ne znači da neko vrijeme ne možemo preuzeti lidersku ulogu, možda čak i biti relativno uspješni u njoj, no odgovornosti koje idu uz tu ulogu neke ljude iscrpljuju, čak kompromitiraju. Zamislite tankoćutnog, empatičnog, punog razumijevanja učitelja koji mora podijeliti deset otkaza kolegama čije teške obiteljske situacije dobro poznaje zato što je uprava odlučila zatvoriti njihov odjel radi niske profitabilnosti. Uloga lidera nije samo vizionarska i motivatorska kako često predstavljamo, već uključuje teške, ponekad grube odluke i svjesnost o posljedicama tih odluka na druge. Tip Ratnika je naoružan snagom da nosi teret liderstva.

Učiteljeva blaga i ne kompetitivna narav, gotovo neograničeno razumijevanje i strpljenje sprečava ga u donošenju brzih odluka, posebno onih koje mogu oštetiti druge. Stoga bi učitelj trebao preuzeti ulogu prenositelja znanja, čuvara mudrosti i savjetnika. Trgovac je tip osobnosti koji će, poput vode, uvijek naći put do cilja. Okretni, snalažljivi i kreativni nanjuše prilike na tržištu i brzo ih monetiziraju. Ali nisu baš sistematični i dosljedni, zato im treba podrška Radnika. Radnik je tip osobnosti kojeg uvijek želite imati u timu. Zapravo, bez njega nema tima, nema zajednice, niti zajedništva. Oni su tipično temeljiti, dosljedni i praktični. Važnije im je doprinijeti uspjehu zajednice nego ostvarivati individualne uspjehe.

N: Rekla si da poslovni psiholog treba imati prvenstveno empatiju. Empatija je naravno i poveznica sa svim mamama. Koliko je empatija bitna u poslovnom svijetu ili na putu poslovnog razvoja i uspjeha? 

Empatija je sposobnost da se uživimo u iskustvo druge osobe, da sagledamo svijet iz perspektive druge osobe ili slikovito rečeno da se stavimo u tuđe cipele. Poslovanje podrazumijeva tumačenje potreba korisnika, čak i onda kada ih oni ne znaju izraziti riječima. Kao djeca. Žene imaju taj arhetipski skillset koji im omogućava da protumače potrebe svojih beba koje još ne znaju izraziti što im smeta ili treba. Taj ‘skillset’ im služi i u vođenju timova, razvoju ljudi ili dekodiranju potreba korisnika. Nisu, naravno, te osobine ekskluzivno ženske. Mi te osobine nazivamo ‘soft’, ali razumjeti potrebe drugih bolje nego ih oni sami razumiju je prilično ‘hard’.

Muškarci su arhetipski zaštitnici, osvajači, pragmatičari fokusirani na krajnji cilj, što bismo ugrubo stavili pod ‘hard’ skills. Ali to natjecanje čiji je skillset bolji, jači i vrijedniji je potpuno promašeno. Poanta je u sinergiji jer ne možemo, niti trebamo, svi biti sve. Naša je svrha biti najbolji što možemo biti u skladu sa svojom pravom prirodom i cijeniti one koji nas svojom različitošću nadopunjuju.

N: Promatrajući kandidate kroz svoju dugogodišnju karijeru u MBA edukacijama, njihove početke i završetke, možeš li nam reći  je li se znalo dogoditi da je neka poduzetnička ideja na prvi pogled prosječna, ali ipak uspije? Da je neki proizvod prosječan, ali da je founder ili leader svojom energijom, upornošću i fleksibilnom sposobnošću prilagođavanja uspio napraviti vrhunski rezultat poslovanja?  

U sklopu MBA programa, svi studenti su timski pripremali poslovni plan za svoj startup. Da ne ostane sve u sigurnim i zaštićenim akademskim krugovima, otvorili smo timove prema stvarnim investitorima kojima su ‘pitchirali’ svoje poslovne ideje. Sjećam se komentara potencijalnog investitora na pitch jednog MBA tima. Rekao je da je ideja prosječna i ima jednaku šansu uspjeti koliko i propasti. No, ono što je puno važnije od same ideje je tim koji je nosi. Naime, situacija na tržištu se može promijeniti začas, nema bullet-proof poslovnog plana koji će moći predvidjeti svaki trzaj. Svi znamo da je poslovna ideja jedno, a realizacija drugo i da nerijetko ideja prođe kroz pravu renesansu jednom kada se suoči sa tržišnom stvarnošću. Ako je tim snažan, komplementaran i diversificiran, šanse za uspjehom su drastično veće jer će takav tim lakše odoljeti udarcima, lakše se prilagoditi okolnostima i modificirati ideju.

N: Što osim poslovnog profita predstavlja uspjeh po tvom mišljenju? Kažeš da nema metrike oko poslovnog uspjeha, da je to više osjećaj ispunjenosti. Može li se desiti da sve imaš, sve postigneš, ali i dalje nisi sretan? 

Postoje metrike, no u biznisu se prečesto oslanjamo na kvantitativne pokazatelje koji svakako jesu važni, ali nisu jedini pokazatelj uspjeha. Osjećaj ispunjenosti, unutarnjeg zadovoljstva i osobne svrhe su vrlo važni kvalitativni pokazatelji, no njih ćemo teško izmjeriti. Za uspjeh moramo imati i jedno i drugo – novac ne garantira zadovoljstvo, a strast ne plaća račune. Kao poslovni psiholog napravila bih distinkciju između različitih tipova osobnosti. Jednima je prosperitet zaista važan i svoj doprinos procjenjuju kroz financijski uspjeh, a zadovoljstvo mogu iskusiti kroz humanitarni rad ili ulaganje u druge. Drugima je dovoljno da pokriju svoje životne troškove, ali žive jednostavno, skromno, u skladu sa prirodom. Treći uspjeh mjere u broju pokrenutih projekata, kreacija i koliko puta su propali pa se ponovo izgradili. Uspjeh je disciplina u kojoj sami postavljamo kriterije za pobjedu, to postaje jasno u drugom poluvremenu života.

N: Kako ti spajaš životne, obiteljske i majčinske s poslovnim obavezama? Možemo li reći da su učenje, meditacija i planinarenje tvoj balans? 

Balans je svakako nešto čemu težimo, ali zapravo nikada ne zadržavamo. Život nije statičan, prioriteti se izmjenjuju i poanta je svjesno žonglirati prioritetima u datom trenutku – činjenica je da će nekad prevagnuti posao, ponekad obitelj, ponekad zdravlje. Važno je da svjesno izabiremo prioritete, ali i posljedice svojih odabira. Volim raditi, uživam u svom poslu i posao je uvijek imao prednost, i zato se sada ne osjećam da ga zapostavljam jer sam trenutno fokusirana na ulogu majke. Ne osjećam da išta propuštam. Ne želim biti od onih koje ni u rodilište ne mogu bez laptopa. Nemam se kome dokazivati da sam svemoguća supermama.

Za dokazivanje svoje snage, treniranje samodiscipline i osvajanja ciljeva biram planinarenje. Nisam kompetitivne naravi, osim kada se natječem protiv vlastite lijenosti – tu igram na pobjedu. Planinarenje je moja meditacija u pokretu i način da napunim baterije, da procesuiram svoje i tuđe iskustvo i pretvorim ga u znanje koje onda prenosim dalje. Uživam dizajnirati iskustvo učenja drugima, zato smišljam radionice i neprestano ih dorađujem i unaprjeđujem.

Što misliš, budući da ćeš uskoro postati majka, imaš li više prostora sada kao poduzetnica (u usporedbi s prethodnom karijerom u korporativnom svijetu) bolje organizirati svoje poslovno i privatno vrijeme?

Zanimljivo mi je koliko dugo i temeljito pripremamo lansiranje nekog proizvoda na tržište, a koliko malo pažnje posvećujemo lansiranju ljudskog bića u ovaj svijet. Trenutno razvijam najvažniji projekt u životu – novo ljudsko biće. Kroz svoje poslovno i životno iskustvo naučila sam, jasno na greškama, da je multitasking mit. Točnije, to je siguran način da uprskamo više stvari istovremeno. Stoga sam odlučila svoje psihofizičko zdravlje i stabilnost staviti kao prioritet jer ako sam ja dobro, bit će i on dobro. Radim ono i onoliko koliko mi odgovara, u čemu uživam i ne iscrpljuje me. Ne znam koliko bi mi taj luksuz priuštio poslodavac.