N: Za početak ”Težina ljepote” priča je o…

N: O emotivnom odnosu žene i hrane. Iako je u temelju priče moja ispovijest o poremećajima hranjenja, kontekst je puno širi. Priča je to o kolektivnoj zarobljenosti ženskih tijela, umova i duša. O mentalnoj anoreksiji i razmišljanju o hrani koje je u pozadini svega što se u životu događa. Priča o težnji za popravljanjem izvana zbog dubokog osjećaja nedovoljnosti iznutra i jurnjavi za fizičkim  savršenstvom kako bi povrede manje boljele. 

N: Pisanje o duboko osobnim i društveno relevantnim temama može biti izazovno. Koji su bili tvoji najveći izazovi tijekom pisanja ove knjige i kako si ih prevladala?

N: Najveći mi je izazov bio pokazati ranjivost u svijetu u kojem je najpametnije i najsigurnije kriti svoje greške i razmišljati samo o ženama kojima će priča služiti. Ranjivost je ključ za intimnost, no najprije moramo biti iskrene i intimne sa sobom i tek tada možemo biti intimne s drugima.

Pokazujući svoju ranjivost, otvaramo i omekšavamo srca drugih ljudi i tu leži naša moć. Svojom nutarnjom slobodom bivanja svega onoga što jesmo pozivamo i druge činiti isto. Razmišljala sam o ženama koje čitaju moj roman i otvaraju se za terapijski rad jer uviđaju „ova žena ima kapacitet shvatiti me”. 

N: Težimo li danas previše perfekcionizmu u prehrani? Perfekcionizmu općenito? 

N: Perfekcionizam u prehrani, gladovanje i nakon toga prejedanje trebaju nam da nam maknu fokus od smeća u sebi koje ne razumijemo. Ako razmišljam o hrani koja mi je dozvoljena i istodobno žudim za onom koju ne smijem jesti, ako maštam o nekoj idealnoj sebi do koje ću doći jednog dana i ako sam stalno u dijetama, to mi omogućava pobjeći od pitanja kakav mi je brak, prijateljstva i je li moj život po mojoj mjeri.

Zato se uhvatim tijela i izabirem na njemu raditi jer mislim da će se kad njega dovedem do zamišljenog savršenstva, u mojem životu sve magično posložiti. Kad redukcijom skinem kilograme, opet se udebljam jer jedem previše kad u samoći krene isplivavati to nutarnje smeće koje nisam riješila i kad osjetim kako mi je zaista. I to je dinamika začaranog kruga perfekcionizma jer se hrana upotrebljava za rješavanje emocionalnih problema. 

N: Društveni pritisci i idealizirani medijski prikazi imaju ogroman utjecaj na percepciju ljepote i samopouzdanja. Kako se možemo suprotstaviti tim normama i promovirati zdravije stavove bez da vode u toksičnu pozitivnost?

N: Tako što ćemo shvatiti da živimo u narcističkoj kulturi koja stalno traži da budemo lijepi, da napredujemo i da smo dobro i to je zamka pozitivne psihologije.

.

Kad možemo nositi sebe i biti si ok i kad nismo zadovoljni izgledom i okolnostima te kada imamo svoj sustav vrijednosti – na taj cirkus nametnutog gledamo drugačije i nama to društvo ne može ništa.

.

N: Tjelesna pozitivnost postaje sve važnija tema. Kako se tvoji pogledi i rad uklapaju u ovaj pokret i smatraš li ga korakom u pravom smjeru prema promjeni percepcije ljepote?

N: Iako je osnovna ideja pokreta da se ne odbacuju osobe drugačijeg izgleda bila dobra, smatram da je ”body positivity” pokret s vremenom također postao dio mašinerije koja imaju svoje interese. Na pamet mi pada poznata reklama s poredanim ženama na plakatu sa sloganom da se prihvatimo u svim oblicima. Poruke su ponovno u službi kapitala, samo je marketing proširio nišu. I dalje je fokus samo na izgledu tijela, bez svijesti o zahvalnosti da imamo tijelo koje može obavljati funkcije i onda kad smo u periodu da nam se malo toga na tijelu sviđa.

Nitko ne može cijelo vrijeme voljeti i prihvaćati tijelo i to nije prirodno. Umjesto toga sasvim je dovoljno da i kada si ne izgledamo dobro, dopustimo uživati u životu i ljudima oko sebe damo vrijednost i ljepotu iz sebe.

.

Kada nekoga više nema, zbog čega nam nedostaje? Razmišljamo li kakvo je tijelo imala ta osoba ili kako smo se osjećali u njezinu prisustvu?

.

N: Sada radiš na novoj knjizi ”Lakoća ljepote”. Po čemu se nova knjiga razlikuje od prethodne, i što želiš da čitatelji nauče iz nje?

N: U novoj knjizi pišem o novom periodu života i s njom zatvaram put iscjeljenja. ”Lakoća ljepote” ima drukčije teme jer sam i ja ušla i u neke nove uloge. Pišem o braku, majčinstvu, trudnoćama i proživljenom strahu od promjena na tijelu. Ideju za nastavak dobila sam kada sam se gledajući fotografije svojih curica dok su bile malene, zapitala gdje sam ja bila u tom periodu i s čime sam se bavila kad nisam primijetila koliko su bile slatke.

Koliko nepotrebnih moranja sam sebi nametnula u tom trenutku zbog kojih nisam više uživala u njima. Pisala sam na način na koji ja volim čitati i iznosila ono što bih sama voljela da sam znala prije nego što sam ušla u ulogu mame. 

N: Koliko je u tvom poslu važno znanje iz logoterapije a koliko tvoja intuicija? Vjeruješ li ženskoj intuiciji i što je ona za tebe?

Bivanje u ulozi terapeuta pružilo mi je pogled iz druge pozicije i spoznaju da imam svoju životnu priču u kojoj su mi određeni savjeti  pomogli, a osoba preko puta meni ima svoju priču, svoje procese i svoj kapacitet primiti ono što joj dajem. Naučila sam ne istrčavati se u savjetima, biti mudrija i sačekati da osobe same dođu do uvida koji su meni kao neutralnom svjedoku njihovih previranja ranije vidljivi.

Logoterapija me naučila postavljati se drukčije prema svemu što mi svakodnevica donese i to se i odrazilo na mojem tekstu. Mislim da intuicija čak nije vezana za spol, samo što smo je mi žene sklonije poslušati. Intuiciju ne prati emocija. Ona je ono znanje bez obrazovanja. Jednostavno znaš. 

Najskuplje lekcije platila sam kada sam krenula racionalizirati ono što mi je intuitivno odmah bilo jasno.