N: Odakle krenuti kad se radi o ženskom zdravlju? Veliki postotak žena danas se nosi s nekim reproduktivnim izazovima ili smetnjama, kad bi trebala dati savjet odakle krenuti – što bi rekla? Znam da sve ovisi o problematici i da ona može biti jako kompleksna..

J: Rekla bih – smirenje. Smirenje u svakom mogućem smislu. Da ne zapnemo, o bilo kakvoj problematici da se radi, u panici oko iste. Dok god se ne smirimo, bit ćemo u disbalansu. I dok ne prihvatimo problem, bit ćemo u disbalansu. Dakle, neovisno o čemu se radi, prvo se smirite i prihvatite situaciju jer kad nešto prihvatimo onda tome možemo i racionalno pristupiti. Drugo, kad smo smireni, ne šaljemo našem tijelu negativne signale. Načini na koji se možete smiriti mogu biti razni – je li to meditacija ili nešto na bazi prirode za smirenje, oboje je u redu. Važno je dati si vremena i u njemu pokušati doći do kontinuirane smirenosti, to je jako važno po pitanju naših emocija i hormona. Naučiti disati, udahnuti duboko, pronaći vrijeme za odmor.

Žene danas više ne znaju odmarati, i tu mislim biti bez mobitela u ruci, bez laptopa, društvenih mreža i smetnji općenito. Rad od kuće koja nas je većina usvojila tokom pandemije može imati jako negativne posljedice u smislu da više ne znate kad vaš posao počinje i kada završava i kreće vrijeme za odmor. Čini se jednostavnije i više prilagođeno nama, no ima tu puno zamki. Zaista puno žena radi više sada, nego kada su odlazile u ured. Tako da zaista se počnite odmarati. Ono što je još iznimno važno su socijalni kontakti. Oni mogu biti i na otvorenom, ali hitno vratite socijalne kontakte u svakodnevnicu jer smo se zbog mjera i virusa, jako povukli i prestali se družiti s drugim ljudima, a mi smo socijalna bića i zagrliti se s obitelji ili družiti se s prijateljicama, jako utječe na našu opuštenost i mentalno zdravlje – što se naravno dalje odražava i na reproduktivno zdravlje.

N: Čini mi se da se kao društvo nalazimo u nekom razdoru na toliko tema, pa tako i na temu ženskog zdravlja. Dok nam neki iz medicinske struke govore da nema puno koristi od promjene prehrane (ali možemo probati), ne podupiru baš uzimanje suplemenata i često savjetuju trudnoću kao rješenje za reporoduktivne probleme, s druge strane imamo cijeli pokret nutricionistica, fitoterapeutkinja, aromaterapeutkinja… Što bi ti rekla, čemu razdvajanje, umjesto komunikacija stručnjaka?

J: Ljudi postaju sve nesigurniji u sistem jer im sistem često daje smjernice koje su oprečne ili nedovoljno ispitane. Uz to, imamo toliko informacija koje dolaze sa svih strana, od ljudi koji su za cijepljenje, do struke, do antivaksera i stvorio se jedan jako veliki razdor u društvu te s njime i niz nesigurnosti jer ljudi više ne znaju kome vjerovati. Upravo iz tog nepovjerenja okreću se nekim ‘alternativnijim rješenjima’ i pronalaze put sami za sebe. Ustvari to nisu alternativna rješenja, vani je sasvim normalno (to se naziva komplementarnom medicinom) da vas doktor pri liječenju (ovdje ne mislim na Covid) savjetuje na koje sve načine još možete pružiti podršku vašem tijelu – je li to u suradnji s naturopatom, nutricionistom ili terapeutom. Kroz mentalnu podršku ili primjerice kroz dodatke prehrani.

Osim toga, medicinska istraživanja do sada su u većem postotku bila bazirana na muškarcima i tu je i problem jer smo, primjerice, naučeni da mislimo da od srčanog udara češće umiru muškarci. Što uopće nije istina! Statistika je takva da više umire žena, samo se ispitivanja baziraju na muškarcima. Mnoge bolesti s kojima se suočavaju žene nisu dovoljno istražene. Djelomično su same žene za to odgovorne jer i dalje misle da su jako snažne i da one sve to mogu i da je puno toga što one osjećaju i prolaze sasvim normalno. To je jako i kulturološki predodređeno, a kako radim sa ženama sa svih strana svijeta, mogu reći da je to osobito naglašeno kod žena na Balkanu – da one mogu sve, da će radije šutjeti i trpjeti, da neće ‘komplicirati’. U nekim drugim zemljama nije tako.

Osobno mislim da se trebamo vratiti na početak, u vremena kad su se liječile naše bake koje su točno znale koja biljka što liječi. Da se vratimo na bazične postavke koje su najvažnije za naše zdravlje, a to su zdrave namirnice, pa da doručkujemo, izdvojimo vrijeme za jelo, odlazimo u prirodu itd. A ne da nam je pod normalno ne doručkovati ili primjerice, hraniti se u pekari. Cijeli taj stil života koji nam samo na prvu ‘ide uz dlaku’ – brza hrana, mobiteli, mailovi, tipkanje, a manje druženje – naposljetku uopće ne pridonosi našim životima. Kad govorimo o reproduktivnom zdravlju žena, tu smo u problemu jer žene danas, a najviše radim s ambicioznim i jako uspješnim ženama, žele biti dobre u svemu što rade. Kao majke, supruge, poslovne suradnice… I to je tempo koji nijedna žena više ne može podnijeti.

N: Možemo il to uopće ako smo tijelo već doveli u disbalans i koliko je vremena potrebno da tijelo počne prepoznavati promjenu i pokazivati nam pozitivne rezultate? I što je sa slučajevima u kojima je netko možda napravio sve potrebno, no promjene na bolje nema?

J: Tu je jako važno reći da nije bitno promijeniti navike samo u fizičkom smislu. Još važnije je djelovati emotivno. Ništa vama ne znači ako, pojednostavit ću – jedete salatu, a niste obazrivi prema sebi i svojim emocijama, ako ne mijenjate ono što vas okružuje, a čini vas nesretnom, posao kojim se bavite, stan u kojem živite, odnos u kojem jeste. Netko će reći ‘nemam mogućnosti mijenjati stvari, ali to nije istina, uvijek je moguće nešto mijenjati. Ako ne izvana, barem unutar sebe probajte promijeniti reakciju na stvari koje nas ne usrećuju. Poštujte u kojim ste godinama života, baš kao što poštujete gospođu od 50 godina i ustupite joj mjesto u javnom prijevozu. Koliko uopće razmišljate o vlastitim godinama? A sve to je sasvim individualno. I isto tako, koliko vjerujete osobi s kojom surađujete po pitanju vašeg zdravlja i koliko dugoročno se držite nekog plana? Savjetovala bih vam da za koju god metodu liječenja se odlučili, budite uporni neko dulje vrijeme. Jer za sve promjene, naročito mišljenja, potrebni su vrijeme i podrška profesionalaca.

Jedan od prvih pokazatelja je i kvalitetan i zdravi san. Spavate li cijelu noć ili ste nemirni, možete li zaspati ili imate nemirne noge, budite se po noći ili imate noćne more? Mentalni pokazatelj prvi je pokazatelj da idete na bolje, a fizički oporavak samo će ga pratiti.

I koliko uopće vjerujete u svoje izlječenje? To je jako važno, da vjerujete da ćete se izliječiti. Tu ne mislim nužno na neku određenu vjeru, nego moć pozitivnog razmišljanja. Dakle ne idemo od fizičkog prema mentalnom već obrnuto. A na pitanje je li moguće, reći ću vam samo: koliko ste puta čuli za neka ‘čudesna izlječenja’, za nekog tko se izliječio od terminalne faze raka ili neke druge bolesti? Ili nekoga tko je ostvario trudnoću prirodnim putem, nakon nebrojeno puta pokušaja umjetne oplodnje? Odgovor je dakle – da, moguće je.

N: Pokrenula si Udrugu Žuto uže koja je prvenstveno posvećena pomoći ženama koje se nose s endometriozom? Kako si se odlučila na to? Ima li nas uistinu toliko i što bi rekla kakvo je stanje danas? Što po tebi sve nedostaje u smislu nekog supporta?

J: Udruga je pokrenuta 2018. godine, iako je Facebook grupa postojala i ranije. Ono što sam najviše htjela postići s otvaranjem udruge je privući pozornost institucija i dati im do znanja da smo ovdje i da nas ima. Endometrioza je više kao sinonim jer se ustvari radi o nizu reproduktivnih bolesti žena i odavno je došlo vrijeme da im se posveti pažnja. Mnogo žena uopće ne zna da ima endometriozu, ali ima dijagnoze ciste, miome, fibroide, sterilitet ili policistične jajnike, pa se nekad pretpostavi (nekad ne) da naposljetku imaju i endometriozu. U suštini je poanta bila zamahnuti s tim popisom od preko tisuću žena pred medicinskim ustanovama, ministarstvima zdravlja i drugim udrugama koje se nisu do tada dovoljno bavile ovim problematikama. I mislim da smo uistinu puno postigli do danas. Puno se više javno govori o tome, puno se više priča, brojka žena koje aktivno sudjeluju i otkrivaju svoje priče se povećao, kao i interes medija. Tako da pratimo jednu uzlaznu putanju koja se događa i na svjetskom nivou.

Još puno toga nedostaje po pitanju podrške. Prije svega, nedostaju nam stručnjaci, ginekolozi stručnjaci koji poznaju stanje endometrioze kao što ga mi koje smo oboljele od njega dobro poznajemo. Imamo nekoliko dobrih kirurga, ali endometrioza nije kirurgija. Kirurgija je samo jedan dio izlječenja koji će pomoći nekim ženama ili u određenoj fazi života, primjerice možda će vam pomoći da ostvarite trudnoću. Ali definitivno ona nije liječenje endometrioze. Liječenje uključuje nekoliko subspecijalizacija među kojima su i ginekologija, endokrinologija, imunologija. Kako bi se ona uopće mogla sagledati u cijelosti. Polako se osnivaju klinike za endometriozu u bolnicama (što je uistinu rezultat naših mahanja listama oboljelih u javnosti, na što smo ponosni), no to još uvijek ne znači da liječnici dovoljno poznaju endometriozu, kao što ne znači da postoje terapije, osim hormonske i kiruške. Sigurna sam da će se to mijenjati i da će se ti ljudi dalje educirati, ali to je sve još daleko od cijele ideje centra za ljiečenje tako kompleksnog stanja kao što je endometrioza.

N: Otvara li se društvo, poslodavci, muškarci prema tome, imaš li osjećaj da se s vremenom širi svijest o endometriozi i što misliš da je još potrebno?

J: Da bi se sve to definiralo mi opet trebamo stručnjake iz medicine jer oni su ti koji mogu reći o kakvim se simptomima tu točno radi, tko su žene koje imaju endometriozu. A to je još uvijek jako teško jer se simptomi jako razlikuju i sve je jako individualno, pa nije lako podvući crtu i zaključiti. Tako da nije slučajno da takve odluke još nisu donesene. Ono što me pak veseli je da su nam se u posljednje vrijeme uistinu počeli javljati muškarci koji su počeli da postavljaju pitanja kako mogu pomoći svojoj partnerici, muškarci koji ne razumiju zašto se ona dva dana ne može ustati iz kreveta i čak željeli da otvorimo grupu podrške partnerima i pomognemo im da se i oni znaju nositi sa svime. Što je posve razumljivo jer žene nekada ni same ne znaju svoje nuspojave ili se same uopće nositi s time. A kako će nas partneri razumjeti, ako same sebe ne razumijemo? Tako da je sjajno da su se i muškarci uključili i da žele znati više. Danas su dobrodošli u našu Facebook grupu!

N: Neke žene s kojima sam razgovarala reklo mi je da im je endometrioza bila poziv na njihov novi početak – općenito da ih je vratila na osnovne životne postavke i da su morale pronaći novi način funkcioniranja, nošenja sa stresom i izazovima, pa čak i riješiti obiteljske odnose, svoje obrasce. Što misliš, ima li istine u tome?

J: Po kineskoj tradicionalnoj medicini endometrioza je povrijeđena ženstvenost, povrijeđeni ženski princip. Mogu reći da 99 posto žena koje su moje klijentice s endometriozom su iznimno ambiciozne, uspješne, iznimno angažirane i visoko obrazovane žene. I te žene imaju visoke kriterije, visoke ciljeve, u začaranom su krugu uspjeha i karijere, perfekcionizma i jednostavno previše opterećene. Zaboravljaju na svoje ženske principe, na svoju ženstvenost. To ne znači samo biti majka, biti supruga i biti lijepa već dopustiti si biti žena, odgovoriti si na pitanje gdje su moje potrebe, u čemu ja uživam, gdje su moji prioriteti i zašto među njima nisu moji hobiji, ono što mene opušta i usrećuje.

To je zdravi egoizam na koji smo mi žene zaboravile i moramo više čuvati sebe. Osim toga, s tim stavom hendikepirale smo muškarce na neki način, postale smo mužjaci, zaboravile smo biti žene, zaboravile smo na jing jang. Jel sviđalo vam se ili ne, naša priroda se nije promijenila, promijenile su se samo okolnosti.

N: I sama si se nosila s endometriozom, zanima me što je endometrioza tebi, kad danas gledaš na svoj put ka ozdravljenju i gdje si danas?

J: Za mene je ona bila novi život u potpunosti, baš poput tvoje teme – natjerala me da krenem iznova. Natjerala me da otpadne sve drugo, nisam više imala nikakvog izbora nego baviti se sa samom sobom jer nisam bila više ni sposobna raditi posao u korporaciji. Počela sam se s njome baviti intenzivno, istraživati, kontaktirati doktore, educirati se, sve do danas kada je ona moj poziv. Možda sam tu tranziciju mogla odraditi i na bezbolniji način, ali nisam imala putem nikoga da me savjetuje, a i natjerala me na promjenu.

Danas kad gledam unazad, možda sam prije zanimanja naturopatkinje imala veću plaću ili, po nekome, bolji život, ali ovo čime se bavim danas čini me toliko ispunjenom i sretnom i to mi nijedan drugi posao ili novac ne bi mogli zamijeniti. S ove točke gledanja sam presretna. Najveća mi je motivacija kad mi žene kažu da sam im uistinu pomogla, da se osjećaju dobro i da sve ide na bolje. Ja već dugo nemam ni bolove, ni simptome, ni fizičke probleme. A to je spoj prioriteta, prehrane, stila života, razumijevanja stanja uopće i niz promjena životnih navika na dnevnoj osnovi. Žene na našim prostorima i dalje pate u tišini i mnoge smetnje poput endometrioze, neplodnosti, libida, peri menopauze su veliki tabu. A treba samo tražiti pomoć jer ima stručnjaka i ima onih koji vam mogu pomoći u tome. Imajte hrabrosti tražiti pomoć.