N: Odakle uopće u neki doticaj sa sobom? Mislim da većina nas to provođenje vremena sa samima sobom, osjećanje, osluškivanje, smatra vrlo nejasnim. Pa da za početak uopće objasnimo na što se ovdje misli? Što to predstavlja tebi?

M: Da, imam brojne klijentice koje su mi znale reći kako tek nakon rada sa mnom razumiju što znači voljeti sebe. Ono kako ja radim, i vidim intimnost sa sobom, je primarno kroz tijelo. Kroz prihvaćanje svega što jesmo, što nije nužno jednostavno. Pod time mislim da i kada se mrzimo, da možemo prihvatiti to da se trenutno mrzimo, i da je to trenutno naša istina. Najčešće tako nešto ne možemo uopće ni prihvatiti jer smatramo to neispravnim ili negativnim. Mislimo da sve emocije koje nisu ‘lijepe’, nisu ispravne emocije. No, to su sve samo različite energetske vibracije i nijedna emocija ili senzacija zapravo nema predznak – mi ih stavljamo.

Tako da – zvuči super reći budi sa sobom, no da bi to mogle, trebamo izgraditi kapacitet. A kapacitet gradimo tako da ga postepeno povećavamo kroz bivanje sa svojim senzacijama i onime što osjećamo u nekom trenutku. U tome nas najviše sprječava kada mislimo da se nečega što osjećamo trebamo riješiti ili da, kako danas to mnogi vole reći, isto trebamo nadići.

Biti intimna sama sa sobom znači radikalno se prihvaćati u tome što jest, što ne znači da ostanemo zaglavljene u tome godinama, već da dozvolimo da kroz naše tijelo prolazi ono što jest. Ženski princip nije praktični um već tjelesno i mistično, a kako smo mi odrasle u nezdravom muškom principu – naučile smo da pokušavamo sve kontrolirati. A to uopće nije ono što u srži jesmo.

N: Kako si došla do toga da se želiš baviti edukacijom i coachingom žena? Koje te iskustvo dovelo k tome? 

M: Moje djetinjstvo uveliko me oblikovalo u ženu koja sam danas. Odrasla sam, ako to tako mogu reći, u nešto (tada) alternativnijoj obitelji, tako da imam tu neku pozadinu zajednice koja se bavi duhovnošću i radom na sebi. Ponuđeni su mi alati s njihove strane, koje su oni tada imali – homeopatija, makrobiotika, astrologija i slično. No, mene je uvijek kopkalo dublje razumijevanje najmaterijalnijeg sloja našeg bića – tijela.

Tako sam od malih nogu nekako krenula istraživati put kroz koji se možemo više povezati sa svojim tijelom. Kroz brojna istraživanja naposljetku sam došla do jednostavnosti bivanja i želim pomoći ljudima da osvijeste da je njihovo tijelo duboko inteligentno. Čak i ako imaju autoimunu bolest, da ona nije slučajnost, već samo jedan od načina na koje nam tijelo govori i podsjeća nas na to gdje su nam granice. Jezik tijela nije mistična stvar onome tko je s tijelom blizak. On je zapravo vrlo konkretan i moramo ga za početak uopće poznavati i izgraditi sposobnost da primijetimo kako izgleda kada smo u grču, kada smo opušteni – moći osjetiti senzacije i ponekad samo biti s njima.

N: Zašto nam je tako teško da smo same? Koji su to strahovi koji izlaze na površinu i kako si pomoći nositi se s njima?

M: Sama činjenica da smo svjesne da nam je teško biti same te da imamo stalnu potrebu za animacijom je dobar početak samoistraživanja. Možemo se slobodno upitati – što je s tom potrebom, potrebom da pobjegnem od sebe?

Prvo da krenem od normaliziranja ljudske potrebe za kontaktom. Tu moram malo taknuti i taj ‘new age’ trend kroz koji se promovira da je sve u nama, da moramo sami sebi biti dovoljni i slično. Mi smo na kraju dana socijalna bića i imamo potrebu za kontaktom jer kroz bliskost s drugim možemo regulirati svoj živčani sustav. Osim toga, povezivanje je isto dio ženskog principa, ako pogledamo samo porod koji je čisti kontakt. Tako da je potreba za drugim ljudskim bićem, svojevrsnom utjehom, savršeno normalna.

Ono što si mi radimo i što je krivo je da si govorimo kako nije ispravno trebati drugo ljudsko biće. Ima to neku svoju istinu ukoliko se radi o toksičnim vezama, ali nikako ne bi trebale sebe kriviti što imamo potrebu za drugom osobom. Međusobna povezanost i međusobna ovisnost nisu isto. I tu si možemo pomoći s pitanjima – je li ovo autentična potreba za drugom osobom ili je ovo potreba za bijegom od sebe? I ako je ovo potreba za bijegom od sebe, što je ono što ne želim osjetiti? Jer najčešće se radi o tome da se ne osjećamo dovoljno sigurno u sebi i da se ne znamo nositi s nekom senzacijom te želimo nekoga pored sebe da lakše to prebrodimo.

Ipak, postoji li način na koji mogu sama sebi pružiti podršku, recimo ako ta osoba nije dostupna? Je li to neki meni omiljeni napitak, otkazati telefonske pozive, skuhati omiljeno jelo – kako mogu svom živčanom sustavu dati informaciju da je sigurno nešto osjećati? Nosimo toliko krivnje oko toga, a u pitanju je naša bazična sigurnost. I samo je potrebno vrijeme da izgradimo tu sigurnost same sa sobom.

N: Koje su po tebi beneficije poznavanja sebe, kada pričamo o emotivnom aspektu, ali i aspektu seksualne energije? Što misliš da su si žene danas najviše ‘zabranile’, da su najviše ‘zatomile’ u sebi?

M: Ako pričamo o seksu, prvo je najveći problem bazično seksualno znanje i edukacija. Uopće manjak informacija koje nam omogućuju da znamo dovoljno o samima sebi i biologiji vlastitog tijela. I da ta biologija nije nešto daleko tamo, nego je ovdje – u našem tijelu. Seks se događa ovdje, s nama, u našem biću i u našem srcu. Postoji velika neprisutnost u svima nama, osobito neznanje i negiranje činjenice da smo potpuno drugačije od muškaraca. Mi se opuštamo i prepuštamo kroz emocije, što opušta naše spolne organe, dok muškarcima pak treba vremena da se emotivno prepuste. Kad s nekim nismo u bliskosti, kad nismo zagrijane, kad nam život s nekim i svakodnevnica s nekim nije svojevrsna predigra, puno lakše upadnemo u zamku krivnje u vezi toga što nam treba puno vremena da bi se opustile i uživale u seksu.

Dakle, vraćamo se na ženski princip, na povezanost i sigurnost u toj povezanosti. Mi kroz nju i zahvaljujući tom osjećaju predaje doživljavamo duboke orgazme, osobito cervikalni orgazam ili orgazam g točke, koji se ne događaju brzo. Naša unutrašnjost vrlo je orgazmična, ali potrebna je svijest o tome, potrebna je posvećenost tjelesnom omekšavanju, kao i posvećenost razumijevanju naših trenutačnih kapaciteta.

Ono što smo kao žene zatomile je pravo na potpuno iskustvo sebe, pravo na sav spektar iskustva svog bića, pravo da budemo realne. I to sve dolazi iz manjka intime sa sobom i sa svojim tijelom, manjka vremena koje smo provele same sa sobom, pa makar gledajući se u ogledalo. Seksualnost, tjelesnost i fizički izgled su veliki dio intimnosti sa sobom. Uopće doći u stanje da osjetimo da je sve u redu sa svakim dijelom našeg tijela i sa svakom našom željom otvara vrata u bliskost sa sobom.

Sve naše želje i seksualne potrebe imaju smisla. Samo je problem u tome što se skrivamo od sebe i nemamo bazičnu iskrenost sa sobom. I onda seks postaje mračni teatar i u njemu se odigravaju sjenke našega bića. Unutar seksa često kompenziramo sve ono što u svakodnevnom životu ne damo sebi dozvolu da utjelovimo. A seks je sastavni dio života – i on nam otkriva mjesta u kojima smo odvojene od svoje prirode. Ta odvojenost je između ostalog posljedica duboko iskrivljenih vrijednosti društva u kojem živimo. Naša je odgovornost da se vratimo zdravlju svojih instinkta i intuicije – zajedno.

N: Često nas taj smiraj i pritisak da se utišamo i budemo same sa sobom potiče i na nervozu, ne želimo biti same, želimo se kretati, utišati misli. Što misliš u tome?

M: Dosta žena mi se obrati s ovim pitanjem i često iskustva koja mi dijele budu takva da se nakon raznih praksa umirenja osjećaju anksiozno – i to je normalno. Jer i za opuštenost trebamo izgraditi kapacitet. Biti sa sobom ne znači nužno biti sa svojim mislima ili meditirati već osluhnuti se u svakodnevnim, malim stvarima. Što stvarno danas želim jesti, što stvarno moje tijelo traži? Ako traži puno šećera – što to znači, gdje si nisam dala dovoljno energije, treba li mi ustvari nešto drugo? Ako mi treba zagrljaj i to je u redu, trebati drugu osobu i nazvati nekoga isto znači biti sama sa sobom. To nekad znači i samo odgovoriti si na pitanje – ‘što meni sada uistinu treba?’ Cilj nije da budemo mirne ukoliko to nismo – nego da budemo stvarne oko onoga što je istina sadašnjeg trenutka. A kada to dozvolimo – postajemo puno mirnije.

N: Kako izgleda rad jedan na jedan s tobom?

M: Fokusiramo se na doživljavanje tijela, na vaše navigiranje emocijama i tjelesnim senzacijama uz moju podršku. Pomažem vam prvenstveno da naučite jezik svog tijela i istražujemo kako vaša specifična iskustva iz prošlosti oblikuju vaše tjelesne doživljaje s ovoga svijeta. I sloj po sloj gradimo siguran prostor unutar vas – vi postajete svoja sigurna osoba. ‘Sessioni’ traju oko sat vremena i radimo na tjednoj bazi u dugoročnim ciklusima.

N: Užasno mi je zanimljivo kako si u jednom videu rekla da su jedno želje i planovi našeg uma, a drugo mogućnosti našeg tijela – možemo li reći nešto više o tome? 

M: Tako je, često jako čeznemo za nečime za što možda još nije vrijeme da se dogodi. I to je ok. Prvi korak je svakako dozvoliti si da čežnja postoji. Ta čežnja nam može otkriti do čega nam je stalo i u kojem smjeru se želimo kretati. Drugi korak je povjerenje u svoje tijelo kada nam kaže jesmo li spremni to sada ostvariti ili ne.

Naša tijela su duboko inteligentna, iako je to teško objasniti nekome tko nema to iskustvo. Ali tajming i mogućnosti tijela su ključni dio napretka – treba ih poštovati.

Nismo naučeni da je za većinu stvari potrebno vrijeme, i to nas živcira. A poanta je da kroz samo iskustvo ostanemo prisutne i uživamo jer nam i ono svašta donosi. Povjerenje u misterij života, koji uopće ne moramo razumjeti, je istinska duhovnost.

Nekada mislimo da ako mi ne radimo ništa, da se neće ništa ni dogoditi – tu vidimo koliko duboko ne vjerujemo toku života. Nepovjerenje nije neočekivano jer imamo dovoljno dokaza da život u tijelu može biti jako traumatično iskustvo. Ali postoji nešto više od toga, postoji jedna nit koja nas obgrljuje i vodi kroz život. Ta nit ne napušta. Ženska mudrost je da joj se predaje.