N: Radiš toliko toga, odakle zanimanje za tijelo i pokret, kako si se našla u tome i možeš li opisati to čime se najviše baviš trenutno?

K: Rekla bih da je to bio splet okolnosti, ali i splet izbora. Imala sam uistinu izazovno odrastanje i nosila sam se s napadajima panike, anksioznosti i depresijama. Nisam imala podržavajuću okolinu ni obitelj koja je znala dati adekvatnu podršku i jako rano sam shvatila da trebam potražiti podršku izvan svog kruga. Tada mi je u tome pomogla prijateljica koja je bila pet godina starija od mene i s kojom danas dijelim praksu.

Kada gledam unazad mogu primijetiti kako mi se put s jedne strane razvijao tako da pomognem sebi, a s druge strane i da pomognem drugima. S devetnaest godina došla sam do učitelja koji je vodio centar za integrativni razvoj i to je bilo prvi put da mi je nakon niza terapija nešto bilo zanimljivo i da sam duboko u sebi osjećala da sam na pravom mjestu. Paralelno sam studirala filozofiju, sociologiju i pravo, no naposljetku sam uz to odlučila upisati terapijsku školu.

Zanimalo me zašto se osjećam kako se osjećam, zanimale su me fizičke reakcije tijela, poput zašto se tresem kada imam napadaj panike ili zašto imam osjećaj da će mi srce iskočiti iz prsnog koša zbog prekida veze. Zanimalo me zašto reagiram drugačije od ostalih iz svoje okoline. Kroz iskustvo sam najviše pomogla sebi, pronašla snagu, osjetila samu sebe i počela se osjećati bolje i mirnije, a moji simptomi su se povukli, tj. zamijenili su ih novi osjećaji, načini s kojima se nosim s određenim životnim situacijama.

Većina ljudi ne zna što je kontakt, što znači osjetiti sebe, a i druge. Nitko nas tome nije naučio. Danas je prednost imati samosvijest, svrhu, poznavati sebe i žao mi je što mnogi to još uvijek ne znaju i želim im pomoći. Kombiniram terapijski, psihodinamički, teoretski pristup, ples i šamanske tehnike te pomažem ljudima da otkriju što njima uistinu treba, da sami dođu do odgovora što je njihova svrha.

Radim individualno i grupno, radionice, treninge, mentorstvo i coaching. Prije sam radila i psihoterapiju, no danas sam fokusirana na ono što možemo tu i sada i fokusiram se na budućnost, naspram isključivo na rad s traumama iz prošlosti. Ima tu puno i muško ženskih odnosa, rada s dva polariteta i naravno, plesne ceremonije.

N: Zašto pokret, zašto tijelo, zašto ples? Postoji ta jedna uzrečica koja kaže da ‘prestanemo tražiti odgovore u svojoj glavi već da ih potražimo u tijelu’…

K: Jako se slažem s time, iz više razloga. Odgovor je naravno na više razina, ali načelno zapadni svijet se odvojio od tijela. U istočnjačkim i šamanskim praksama uči se kako duh odvojiti iz tijela jer je povezanost toliko snažna, dok se mi učimo kako vratiti duhovnost, kako vratiti duh u naše tijelo. Cijela naša kultura orijentirana je prema tome da se stisnemo, od same činjenice da smo kao djeca satima morali sjediti u školskim klupama satima, od samog poroda nakon kojeg se beba stisne, pa sve do niza situacija u odrastanju u kojima ne znamo propustiti emocije.

Tijelo pamti i tijelo zadržava što je bilo, a mi ga pokretom otvaramo, učimo se prepoznati što treba našem tijelu i kad dajemo prednost tome, otpuštamo i dopuštamo više.

N: Koliko pokret i ples utječu na nas kao žene, što bi rekla da najviše zatomljujemo?

K: U ženskoj prirodi je senzualnost, kao i bivanje u tijelu. Žene su receptivna bića, ženska intuicija je receptivnost onoga što se događa oko nje. A ako nije prisutna i ako nije svom tijelu, nema pažnju na to. Čim napravimo fokus na tijelo, tijelo će se htjeti pomaknuti.

Iako, mi u sebi imamo i žensku i mušku energiju, no ovisi kojoj smo više naklonjene. Ženski arhetip je taj koji je više otvoren, usmjeren na primanje, na osjećanje i na bivanje, dok je muški tip arhetip usmjeren, aktivan, prodoran i direktan, no na kraju svega jedno ne funkcionira bez drugog. Svi imamo i muški i ženski princip u sebi i potrebni su nam oboje. No, ako nismo u ugodi s vlastitim tijelom, kako da imamo taj osjećaj ugode prema nekome drugome ili u životu?

N: Zašto nam je tako teško opustiti se, kad sam bila na tvom ‘Movement Medicine’ ustvari tek nakon nekih sat, sat i pol kreće pravo opuštanje i pokreti tijela za koje ne brinem kako izgledaju.

K: Treba nam vremena da maknemo tuđu percepciju koja nam je nametnuta i utkana u tijelo, uopće da se suočimo s onime što je svjesno, a što nesvjesno. Zatim prolazimo kroz proces da se pitamo je li ovo glupo ili nije, pa gledamo oko sebe, promatramo druge. Onda pak shvatimo da smo u sigurnoj zajednici u kojoj je svatko fokusiran na sebe, i da je sve u redu, da je okruženje podržavajuće.

Tako raste naša opuštenost, ali i osjećaj samovrijednosti, prihvaćenosti. Kroz ples dolazi niz prilika da van izađu naše povrede i rane, možemo ih jednostavno otplesati drugačije. Svačiji ples je takav kakav je, premda samo sjedili na podu i ljuljali se, i ne postoji pravi ili krivi pokret. Mi smo ‘not enough culture’, nikada ništa nije dovoljno, pa se to precrta i u sam ples. Kroz ples možemo učiti tko smo, jer kad promislimo, tek kad su nam bazične stvari posložene, onda možemo pričati što dalje, kako ćemo inače? Dok god se bavimo egzistencijom, bazom, ne možemo se baviti svojom kreativnošću.

Ako se dio naše energije stalno bori s time jesmo li dovoljno dobri, to užasno iscrpljuje. Što češće se susrećemo sa sobom kroz tijelo, to ne mora biti samo ples, može biti bilo što, može biti i sport, ako mičemo tijelo, pratimo misli i pomičemo granice, dajemo si sve više slobode u životu. Dajemo si da tečemo i da naša suština dođe na vidjelo. Ta točka u kojoj je svatko od nas potpuno drugačiji od drugog.

N: Koliko je terapija tijelom tebi pomogla, i koja je ustvari ‘problematika’ koju možemo rješavati takvom terapijom?

K: Iskustvo koje pamtim je kada sam imala dvadeset i pet, šest godina i kada sam svoj osjećaj doma napokon, nakon niza godina rada, pronašla u sebi. I nijedan posao, veza ili partner, potvrda izvana od tada mi nije bila potrebna. Sve je to super, to ne znači da toga nema ili da nešto od toga ne trebam ili želim, ali nemam onu kompulzivnu potrebu da nešto moram.

Mi svi zapravo tražimo sebe, točku u kojoj se možemo smiriti, a za svakog je ona u nečemu drugom. Za mene to znači biti opuštena u koži u kojoj jesam, da si priznam i osjećam kakva jesam i što mi treba, i da pratim svoj put i zašto sam ovdje. To sve znači i prihvatiti, ali i osvijestiti da neke dijelove sebe koje možda još ne mogu prihvatiti, ali ih ne odbacujem. To ne znači da nećemo imati potrebu da budemo voljeni ili za stvarima izvana, naravno da hoćemo, ali ne iz tog kompulzivnog osjećaja.

Kada govorimo o problematici, najviše se trenutno bavim treninzima za napadaje panike i anksioznost. Radi se o fizičkom i emocionalnom treningu na kojem učimo da su naša snaga i naša svijest jači od napadaja panike. Zatim plesnim radionicama koje su savršene za istraživanje sebe i otvaranje kreativne sile, ali i za stanje depresije jer depresija općenito zamrzava i ne da da se pokrenemo, a kroz pokret sve to izlazi van. Kroz mentorstvo i radionice radim sa specifičnim projektima ljudi koji su u radu sa mnom, različitim odnosima i obrascima koji se javljaju najviše u partnerskim i bliskim odnosima, te sa životnom svrhom.

Općenito nam svima nedostaje kapaciteta samo da smo tu i da uživamo u životu. Jer samo bivanje najčešće izvlači osjećaje na površinu. A nažalost nitko nas nije naučio nositi se ili samo biti s njima i kao društvo nismo naviknuti jednostavno biti dobro.

N: Kako možemo svjesnost o tijelu uvesti u svoju svakodnevicu?

K: Nema univerzalnog odgovora, osim da pronađete svoju praksu i svoj ritual. Za mene je to svakodnevna praksa, jutarnje istezanje, trening i šetnja sa psom, zatim meditacija da čujem vlastite misli. To vrijeme ujutro koje imam za sebe, ne bih mijenjala ni za što.

N: Kome bi preporučila da posjeti tvoju plesnu ceremoniju?

K: Svakome tko je znatiželjan, tko želi okusiti svoj ples kada je vođen iz dubine tijela i tvog bića umjesto iz glave i ega. Onome tko traži način da se utjelovljeno poveže s nećim većim od sebe štoga podržava, tko traži praksu u kojoj autoritet ne predaje nekom vanjskom velikom učitelju nego, uz podršku vanjskog vodstva otkriva svoju snagu, svoju intuiciju i povjerenje u vlastito vodstvo. Ma, i bez puno filozofije, svakome tko želi dobrano zaružiti, isplesati dušu satima u sigurnom prostoru, bez ikakvog posebnog razloga osim samog plesa – to je i onako i više nego dovoljan razlog.

N: Što je na programu sljedeće i gdje pozivaš posebice žene da ti se pridruže ove jeseni?

K: Ove jeseni možete me redovno pronaći svakoga četvrtka na plesnom podiju u Zagrebu dok vodim DANCE IT OUT! – redovni večernji Movement Medicine sat koji služi upravo tome – doći i isplesati dušu, bez puno filozofije i bez nekog (nužno) dubljeg rada. Uz to, radim i niz online predavanja, ali i dvije jednodnevne radionice – jednu u krajem 11. mjeseca, na temu sabotaže,  a drugu u 12. mjesecu – rad sa vlastitom sjenom i svjetlom. Oni koji me prate znaju da uvijek nešto krčka u meni, da radim na sto strana, pa tako i ove jeseni. Možda najbolje da posjetite www.movewithkaya.com, ili se prijavite na newsletter, tamo su uvijek sve novosti.