Menu
Menu
O kojem god da se tipu usamljenosti radi, ona nam je svima zajednička.
“Prije svega je spoznaja da smo sami – otvaranje neopipljive, prozirne stijene, naše svijesti, između svijeta i nas samih.” napisao je pjesnik Octavio Paz.
Usamljenost često dolazi u obmanjujućem pakiranju. Neke od nas uvijek su u pokretu i ne žele usporiti zbog straha od suočavanja s nelagodom usamljenosti. Ili možda imamo aktivan društveni život i u ozbiljnoj smo vezi, ali ipak osjećamo bockanje usamljenosti. Tu su i one od nas koji se osjećaju usamljeno na najočitiji način; izolirane od ljudi i one koje se nose s nekim gubitkom ili boli koji nikada nisu zacijelili. O kojem god da se tipu usamljenosti radi, svima nam je u početku zajedničko to da tog stanja ponekad nismo svjesne već ga češće interpretiramo kao tugu i bol.
Osobe koje traže konstantno prihvaćanje od svijeta oko sebe, obično to prihvaćanje ne znaju pružiti sami sebi. Vjeruju da odobravanje treba biti zasluženo, a čak i kada uspiju, vlastita im je vrijednost nesigurna – ranjiva pred silama izvan njihove kontrole. Takvi su ljudi, kažu psiholozi, i skloniji osjećaju usamljenosti. Kao da zapravo nedostajemo sami sebi.
Usamljenost je emocija koja signalizira neispunjenu potrebu i ne bi je trebalo ignorirati, a kronična usamljenost je povezana s povećanim stresom, anksioznošću i različitim zdravstvenim problemima. Istraživanja sugeriraju da društvena izolacija može doprinijeti stanjima poput depresije, kardiovaskularnih problema i oslabljenog imunološkog sustava. No danas prečesto zanemarujemo pitanje usamljenosti i njezinu povezanost sa zdravljem. Rijetko se postavlja pitanje “Hej, osjećaš li se danas usamljeno?” Umjesto toga, većinom komuniciramo s drugima kroz površne interakcije i ljubaznosti dok nižemo svoje užurbane dane.
Kronična usamljenost je unutarnji osjećaj, a ne vanjska okolnost. Psiholozi zapravo naglašavaju da je usamljenost često osjećaj kada mislimo da nismo vidljivi ili voljeni od strane drugih, a zapravo nam nedostaje nježnosti prema samima sebi. Biti sam po sebi nije bolno.
Činjenica je da sve više prolazimo kroz ovaj svijet otuđeni jedni od drugih – čak i s našim maksimalnim empatijskim razumijevanjem, provalija između nas i drugih ponekad se čini ogromnom. Često međutim sve što želimo je da nam ljudi oko nas pružaju utjehu i razumijevanje, baš kao što to Nina Simone pjeva u svojoj pjesmi – “da samo znaš što znači biti ja”.
Korijen usamljenosti, kažu stručnjaci, rijetko leži u odsutnosti drugih ljudi. Usamljenost, pogotovo ona kronična, često je nedostatak povezanosti sa samima sobom. Za neke je biti sam nešto nužno da bolje funkcioniraju, dok se neki osjećaju usamljeno čak i u gužvi. Iako su nam prijatelji često udaljeni samo par minuta ili su tu preko whatsapp poruke, čini se kao da zapravo nikada nismo bili udaljeniji jedni od drugih.
Razlika između uživanja u samoći i osjećaja izolacije ustvari se temelji na tome kako se odnosite prema sebi. Zanimljivo, zar ne? Poštujete li tko ste – ili vam je važnije kako vas vide drugi?
Mučila sam se da ovaj tekst ne započnem rečenicom “usamljenost je danas sveprisutna” jer s njom se dižemo ujutro, s njom odlazimo na posao, na druženja, s njom smo kada skrolamo i s njom idemo spavati. Iako su nam prijatelji često udaljeni samo par minuta, tu su preko whatsapp poruke ili Instagram profila, te nam se čini da o njima sve znamo; komunikacija nikad nije bila dostupnija, a zapravo nikada nismo bili udaljeniji jedni od drugih.
Kao što se čini da i kada sjedimo jedni pored drugih i razgovaramo, moguće je da samo sjedimo u vlastitim otuđenim svijetovima i vlastitim emocijama o kojima, iako danas pričamo više nego ikad, zapravo rijetko potpuno iskreno razgovaramo.
Kada sagledamo realnost društvenih mreža nailazimo na ogromnu količinu performansa s čudnim stapanjem prijateljstva i marketinga. Društvene mreže, iako nam omogućuju trenutačnu komunikaciju, često postaju platforme za izolaciju. Performans solo oblika komunikacije na tim platformama stvara lažnu sliku prijateljstva, gdje smo sami u sobi, izvodeći sebe pred publikom s podtekstom želje za odobravanjem.
Ne postoji više mjesto na kojem se okupljamo i raspravljamo o danu sa susjedima, a čak i kad se sretnemo i izmijenimo koju rečenicu često nismo zaista prisutni u razgovoru već u nekoj budućoj obavezi koja nas u nedostatku vremena guši.
Iako puno pišemo o tome, vjerujemo da uvijek treba naglasiti kako su društvene mreže samo “sličice” iz naših života. Često nam se desi da pregledavajući tuđe profile osuđujemo vlastiti život kao nedovoljno zabavan, uspješan, zanimljiv, ispunjen. Takve nas misli često dovode u još veću izolaciju i jačaju osjećaj usamljenosti.
Umjesto da tražimo odobravanje putem društvenih mreža, trebali bismo težiti pravim, dubokim odnosima gdje smo dovoljni sami sebi. Ali to često, iako je jedini put uvijek bude i onaj najteži. Prestanak performansa u virtualnom svijetu može označiti početak iskrenih i ispunjavajućih veza u stvarnom životu.
Isto tako umjesto da se oslanjamo na fizičku prisutnost, trebamo se posvetiti razvijanju dubljih veza, a rekli bismo da to isto dolazi tek kada napustimo ovisnost uspoređivanja sa drugima i voajerizma u tuđe fotografije scenski postavljenog života. Smatramo da usamljenost nije nužno toliko rezultat udaljenosti, već često proizlazi iz emocionalne distanciranosti – bilo da smo okruženi tisućama ljudi ili smo sami. I zato treba početi od sebe – pružimo najprije najbolje društvo samima sebi. Nakon toga dolaze i svi drugi.
