Jedno “ja” nije dovoljno

Možda najupornija iluzija koju nosimo jest ideja da bi naše “pravo ja” trebalo biti jedinstveno, stabilno i jasno definirano. Kao da negdje u nama postoji izvorna verzija sebe, nepromjenjiva i jasna, a sve što se mijenja ili prilagođava samo su maske. No iskustvo, i ono unutarnje i ono u odnosima, rijetko potvrđuje tu jednostavnu sliku.

Psihologija već dugo pokazuje da identitet nije zatvorena jezgra, nego složeni sustav međusobno povezanih uloga, odnosa i unutarnjih stanja. Još su krajem 19. stoljeća neki filozofi pisali o ideji pluralnog sebstva; o ideji da u sebi ne nosimo jedno “ja”, nego mnoštvo koje se drugačije izražava ovisno o tome s kim smo i gdje se nalazimo.

Tu dolazimo do jedne važne, često previđene istine: Da bi netko bio autentičan, ne mora uvijek biti isti. Autentičnost ne znači da smo uvijek isti  nego da smo iskreni prema onome što je u nama, u tom trenutku, u tom odnosu.

Poput ogledala

Ljude koje susrećemo nisu samo promatrači – oni su i ogledala i alati. Svaki odnos nosi mogućnost da nas nečemu nauči, ali i da u nama otvori prostor za nešto što je do tada bilo uspavano.

Ponekad u prisutnosti druge osobe prvi put osvijestimo dio sebe koji nismo navikli viđati. Možda je to smijeh koji nam je nedostajao, misao koju smo prešućivali ili osjećaj kojem nismo znali pristupiti.

Nismo uvijek isti. Pored nekih ljudi u nama se probudi lakoća, postajemo opušteni, duhoviti, gotovo djetinji. Uz druge se, bez jasnog razloga, uozbiljimo i pojavljuje se odgovorna, sabrana verzija nas samih. Netko tko inače lako preuzima riječ možda se u nečijem društvu utiša, dok netko drugi iz nas izvuče toplinu, jasnoću ili sabranost koju rijetko pokazujemo.

Ta promjenjivost ne znači da nismo iskreni. Ona samo pokazuje koliko smo osjetljivi na prostor odnosa i koliko se mijenjamo u kontaktu. Isto tako, to nije gubitak autentičnosti, nego dokaz naše sposobnosti za unutarnje kretanje i razvoj.

Identitet nije sef u koji trebate provaliti da bi pronašli “pravo ja”. On više nalikuje improvizaciji jer ne postoji jedna točna verzija, nego mnogo mogućih koje se pojavljuju ovisno o trenutku, blizini i energiji onoga tko nam je nasuprot.

Različiti ljudi iz nas izvlače različite kvalitete. Uz neke se otvaramo lako, gotovo nesvjesno. Uz druge ostajemo sabrani, distancirani, ponekad i šutljivi. No sve te verzije – one nježne, žive, ozbiljne, zaigrane, nisu izmišljene. One su dio istog unutarnjeg prostora. Nisu dokazi da nismo svoji nego potvrda da naše “ja” nije jedno, fiksno i nepromjenjivo, već bogato i prilagodljivo.

Što to znači za našu autentičnost

U kulturi koja često promovira ideju da “biti svoj” znači ostati dosljedan jednoj slici o sebi, iako nitko zapravo ne zna kako bi ta slika trebala izgledati – lako se uhvatimo u osjećaju krivnje kad primijetimo da se mijenjamo.

No pravo pitanje možda i nije jesam li uvijek isti, nego: ”Jesam li upravo sada – istinit? Jesam li u ovom odnosu, u ovom trenutku, u skladu s onim što se u meni događa?”

Autentičnost nije tvrdokornost niti ponavljanje istog obrasca. Prava autentičnost je sposobnost da budemo prisutni i otvoreni. Prema sebi, prema svijetu i prema onome što još tek postajemo.

Naše “ja” nije statična jezgra, već stil bivanja koji se neprestano razvija.

Biti mnogo, a ostati svoj

Možda više i ne trebamo “pronaći sebe”. Možda je dovoljno da si dopustimo biti radoznali prema vlastitim slojevima; da ne tražimo jednu jasnu definiciju, nego nježno promatramo različite nijanse koje se u nama pojavljuju. Danas i ovdje, a sutra negdje drugdje.

Biti mnogo toga nije konfuzija. To je kapacitet i bogatstvo.

Tako da kada sljedeći put osjetite da ste “drugačija osoba” – ne preispitujte to odmah. Možda to nije znak raspršenosti, nego znak da u sebi nosite više verzija i da ih znate držati zajedno, bez potrebe da odaberete samo jednu.

Više sličnih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.