Search
Close this search box.

Taktike koje će vam pomoći kada ne možete prestati brinuti

Foto: Unsplash / Pexels
Autor: Noon / Ines Grubišić

”Ovo znači osjećati svoje emocije.”, objašnjava stručnjakinja Ines Grubišić.

Kada se javi briga, krenete li se raspravljati sami sa sobom? Nastojite racionalnim dijelom mozga uvjeriti zabrinuti dio mozga da ne brine? To je prirodno i svi to radimo, no često baš i ne donese rješenje, zar ne? Stručnjakinja Ines Grubišić odgovara zašto je to tako i kako brizi pristupiti uz pomoć mindfulnessa na drugačiji i puno učinkovitiji način.

Biste li, da možete, potpisali da se zauvijek riješite napasti zvane briga? Da, svi bismo. Ovaj tekst je tu za sve one situacije kada svaki naš pokušaj da se u glavi smirimo rečenicama „Neću brinuti“, „Realno – kolike su šanse da se to dogodi“, „Fokusirat ću se na pozitivan ishod“, završe s time da je u glavi puno razgovora, a tijelo i dalje ostaje u grču. Svi iz vlastitog iskustva znamo da kad nam najviše treba – racionaliziranje ne funkcionira, kao ni optimizam. Pokušaji da se smirimo isto, kao ni distrakcije ili išta drugo.

Uz pomoć Ines Grubišić vidjet ćemo zašto je to tako i što bi bila alternativa ovim silnim unutarnjim i vanjskim raspravama sa samima sobom.

Racionalni argumenti ne pale jer je briga po svojoj prirodi iracionalna stvar

Sigurno ste čuli za statistiku da se 99,9 posto stvari o kojima brinemo nikad ne dogode. Dakle, kad bi se pitalo razum – on je debelo na našoj strani. Ali kao što znamo, briga u tome baš i ne nalazi utjehu. Istovremeno, realno postoje puno veće šanse da se dogode neke skroz druge stvari oko kojih uopće ne brinemo. Nije li to sve skupa zanimljivo?

Jedino što može zaustaviti jaku brigu u datom trenutku je konačan ishod koji je pokazao da je sve dobro završilo. Ali dočekati njega ponekad traje, i minute, sati, dani do rješenja mogu biti pravi pakao. No, ako pogledate malo bolje, kada pričamo o problemu brige, niti konačan sretan ishod zapravo nije rješenje za brigu. Konačan sretan ishod je rješenje te konkretne situacije, no briga je tu već odradila svoje. A ako smo skloni brizi, samo je pitanje trenutka kada će naš um naći novi razlog za nju.

Što je ustvari briga?

Briga je kovitlanje teških misli, teških emocija i teških tjelesni smetnji u našem tijelu, sve istovremeno koji prolaze kroz nas kao neka oluja – nekad jača, nekad slabija i sukladno tome ćemo ju nekad lakše, nekad teže zauzdati. Zajedničko im je to da se i misli i emocije, kao i tjelesni osjeti, roje u nama bez naše dozvole i kontrole. Kao da je ta briga nekako jača od nas i ma što mi radili, ona ima svoju vlastitu snagu i putanju.

Misli se roje brzinom svjetlosti i ne štede priliku za iznizati najcrnije od najcrnijih mogućih scenarija. Emocije jure kroz tijelo i tjeraju nas da ovdje, sada, ovog trenutka iznađemo način da se sve te crne misli ne ostvare. Tijelo prati tu oluju grčem u želucu, napetošću u prsima i nervozom.

Evo zašto nam ponekad (ili često) ne uspije izboriti se s brigom.

Kod pokušaja da sami sebe mentalno razuvjerimo od crnih scenarija u glavi, kao i kod pokušaja da “se smirimo”, primijetite jednu stvar – uplićemo se u sadržaj naših misli i emocija; kao da ulazimo u raspravljanje i obračun s njima na njihovom teritoriju, ne bi li svojim argumentima pobijedili njihove i tako zaustavili brigu.

Stvar je u tome da zabrinuti dio našeg mozga ne može čuti ovaj racionalni. Oni ne pričaju istim jezikom i zato ovaj zabrinuti na svaki pokušaj uzvraća udarac s nekim “da, ali…”. Razuvjeravanje sebe, pogotovo kad je briga jaka, je uzaludno.

Što je onda rješenje?

Rješenje je ne baviti se olujom. Rješenje je ostati u njenom središtu. Baciti sidro i držati se za njega dok oluja ne prođe.

To radimo tako da naučimo neutralno promatrati svoje misli, emocije i fizičke smetnje. Njihov sadržaj promatramo, ali se njime ne bavimo – misli vidimo kao film u glavi, ne nastojimo razriješiti radnju. Emocije i fizičke smetnje osjećamo kao valove u tijelu, ne nastojimo ih istjerati, ubrzati ili se natjerati da osjećamo nešto lijepo. Svemu što je u nama prisutno samo “držimo prostor”.

Ovo može zvučati jako apstraktno, ali postaje opipljivije i jasnije kada redovito prakticiramo mindfulness meditaciju jer je to mjesto gdje vježbamo ovu sposobnost. A ona je uistinu jedini način za zadržati glavu iznad vode u trenucima brige jer nam omogućuje da se ne zapetljavamo u oluju u nama.

Zapamtite, rješenje brige nije isto što i pronaći rješenje za zamišljenu situaciju iz našeg uma. Rješenje brige je imati sposobnost da dopuštate svim svojim mislima, emocijama i smetnjama u tijelu da budu takve kakve jesu i znati naći svoj centar neovisno o njima.

Mindfulness praksa vas nauči da se sa svojim mislima, emocijama i stanjima u tijelu ophodite kao s pojavama u vašem unutarnjem svijetu, bez da se bavite njihovim sadržajem. Ako su misli kao balončići s različitim slikama, mindfulness vas nauči kako da se ophodite s balončićima. A jednom kad znate kako s balončićima, postaje nebitno koja konkretna slika je u svakom od njih.

Stoga, umjesto da se bavite mentalnim raspetljavanjem teme u svojoj glavi, naučite se nositi sa svojim mislima, emocijama i smetnjama u tijelu kao pojavama i steći ćete supermoć.

Mindfulness pristup i primjer razgovora sa sobom u trenutku brige:

Evo me u trenutku brige.
Vidim da mi mozak radi sto na sat, tijelo prati.
Ne mogu u ovom trenutku riješiti to što bih voljeo/la riješiti da briga prođe.
U ovom trenutku neću se nastojati osjećati bolje, nastojati ću se samo podržati dok ovo traje – kako bih to mogao/la?
Bi li bi mi godilo nešto utopliti ili nešto rashladiti?
Mogu na komad papira fizički ispisati sve što mi je trenutno na umu.
Mogu napraviti jedan dublji udah i izdah.
Ovo znači osjećati svoje emocije.
Nije nimalo lako ni ugodno, ali tu sam, dišem s njima.
Ok je da nisam sada u svom punom sjaju.
Ovo kroz što ja sada prolazim iskusilo je svako ljudsko biće na ovoj planeti.
Mnogi od njih upravo sada prolaze kroz isto što i ja.
Ovo što trenutno radim možda nije dovoljno da me potpuno umiri, ali poznajem prirodu ljudskih emocija. I misli. Sve su prolazne.
Misli kao slike koje se brzo izmjenjuju.
Neka rade ono što moraju, ja ću se za to vrijeme držati.
Za dah.
Za kontakt mog tijela s podlogom.
Za nekoga.
Za sadašnji trenutak.
Za vjeru.
Za što god.
Naći ću svoje sidro i svaki sljedeći put kad krene briga, znat ću da je moj jedini zadatak da odmah bacim sidro.
Da, to je od sada moje rješenje za brigu.

Za mindfulness edukacije sa znanstveno dokazanim rezultatima posjetite lar-mindfulness.hr.

Više ovakvih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.

VEZANE OBJAVE