Search
Close this search box.

Kada umjetnost za posljedicu ima šok i introspekciju

Foto: PR
Autor: Petra Horvatović

Neke instalacije nisu tu da vam se svide nego da vas prekinu i zaustave i pitaju.

Znate onaj osjećaj kada uđete u prostoriju, pogledate djelo i ne znate biste li se udaljili ili prišli još bliže? Kada vas nešto neobjašnjivo zadrži, zaintrigira, čak i pomakne iznutra , ali ne na način koji biste lako opisali.

Možda se ne osjećate ugodno; možda se ne osjećate sigurno, ali se osjećate budno.

Umjetnost ima tu rijetku moć da nas destabilizira i time zapravo vrati sebi. Ne kao udoban zagrljaj, već kao izazov. Kao pitanje koje dugo lebdi u zraku i ne traži brzi odgovor.

Upravo tu počinje nešto dragocjeno – kritičko promišljanje, introspekcija, pa i pomicanje vlastitih granica percepcije.

"

Instalacija vas ne uvjerava ni u što, samo suptilno provocira. Daje prostora da sami sebi postavite pitanja koja inače vješto izbjegavate.

"

Na jednoj izložbi, u kutu gotovo obične prostorije, postavljeno je svjetlo. Neonska poruka: Private Space. Djeluje jednostavno, estetski uglađeno, gotovo minimalistički. Ipak, ne da vam mira. Što točno znači imati svoj prostor? Od koga ga skrivamo? Kome ga pokazujemo? Gdje završava vanjski svijet, a počinje ono naše najosobnije?

Instalacija vas ne uvjerava ni u što, samo suptilno provocira. Daje prostora da sami sebi postavite pitanja koja inače vješto izbjegavate.

Takve intervencije u prostor nisu tek vizualni doživljaji. One su mentalni pejzaži, mjesta u koja ulazimo ne nogama, već mislima. Postaju ogledala koja ne reflektiraju površinu, već dubinu.

Neonska svjetla ne trepere da bi nas zabavila, nego da bi nas usporila, dala ritam drugačijem, tišem, promišljenijem pogledu na svakodnevicu. Kad jednom izađete iz tog svjetlosnog okvira, nešto u vama ostaje upaljeno.

Vrijedi zato obratiti pažnju na radove poput onih iz ciklusa Home Enlightenment, kiparice Ane ELIZABET. Ne samo zbog preciznosti forme i sofisticirane estetike, već zbog osjećaja da vas nešto iznutra tiho preispituje – o prostoru, o intimi, o vama.

Tišina koja govori

U drugom kontekstu, drugačiji materijal, ali jednako snažan efekt – instalacija koja ne svijetli, već zrači tišinom. Naslov joj je jednostavan – Hvala, kiparice Darije Žmak Kunić.

Riječ toliko svakodnevna, da je gotovo ne primjećujemo. Kada se pretoči u umjetnički objekt koji govori o gubitku majke, riječ prestaje biti samo riječ. Ona postaje prostor za tugu, zahvalnost, memoriju. Postaje mjesto tihe meditacije.

Umjetnost ovdje ne vrišti, ne šokira površinski  već ulazi duboko, gdje emocije nemaju artikulirane rečenice, nego samo prisutnost. U toj tišini nastaje najglasniji dijalog, onaj koji vodimo sa sobom. Takvi radovi ne donose gotova rješenja, ali nam pokazuju kako je stvaranje moguće i u najdelikatnijim emocionalnim stanjima. Možda čak upravo tada i najnužnije.

U vremenu koje nas svakodnevno zatrpava sadržajem, umjetnost koja ne nudi gotove poruke, već prostor za pitanje, djeluje gotovo subverzivno.

Ona nije „konzumeristička“, ne troši se, ne prelazi u idući feed swipe. Ona nas zaustavlja – što nije greška. To je poanta.

Kad umjetnost izađe iz galerije

U tom smislu, posebno su zanimljivi primjeri u kojima je umjetnost neodvojiv dio svakodnevnog rada, komunikacije i stvaranja. Ured agencije Bruketa&Žinić&Grey već je godinama primjer prostora gdje umjetnost živi u simbiozi s kreativnim procesom.

Nije tu radi dojma, već radi mentalnog pomaka, kao stalni izazov komfornoj rutini. Zidovi su često poligon za kolaboracije s umjetnicima, radovi su privremeni, izmjenjivi, provokativni. To je prostor gdje je umjetnost prisutna kao suroga ideja, ne kao dekor – što i jest njezina najmoćnija funkcija.

Čak i prostori gdje bismo je najmanje očekivali – poput privatnih poliklinika i ordinacija, sve češće uključuju umjetnost kao sugestivni element prostora, onaj koji mijenja doživljaj boravka, usporava ritam i uvodi suptilnu emocionalnu dinamiku. Ponekad je to igra svjetla, refleksije ili taktilnih materijala, ponekad apstraktna forma bez jednoznačnog značenja, ali s jasnom prisutnošću.

Takvi primjeri pokazuju da suvremena umjetnost, pogotovo ona koja preispituje, smiruje ili uznemiruje, itekako može imati mjesto izvan institucija.

U svakodnevnim prostorima gdje postoji volja za dubljom prisutnošću jer ponekad je dovoljno da pogled s ekrana skrene na objekt koji ne razumijemo sasvim, ali nas zadrži. A to je već početak nečeg važnog.

Ne treba nam uvijek umjetnost koja nam se sviđa. Ponekad nam više koristi ona koja nas zbuni, isprovocira ili čak uznemiri. Jer iz te nelagode može proizaći nešto vrijedno: propitivanje uvjerenja, emocija, odnosa koje uzimamo zdravo za gotovo.

Instalacije koje progovaraju tiho, ali duboko, poziv su na odgovornost prema vlastitoj unutarnjoj stvarnosti. A to je možda i najvažniji oblik well-beinga –  onaj koji dolazi iznutra, a ne izvana.

Umjetnost koja nas prodrma nije neprijatelj. Ona je saveznik. Ne kaže nam što misliti, ali nas tjera da uopće počnemo misliti i osjećati.

Više ovakvih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.

VEZANE OBJAVE