Menu
Menu
Brutalno nježno o voljenju sebe izvan očekivanja i rezultata.
Sila koja oblikuje planet: kultura. Ne, ne pričam o kulturi odlaska na balet ili gledanja avangardnih umjetničkih djela. Pričam o društvenim standardima koji oblikuju način na koji mislimo i način na koji se ponašamo. Što ako je razlog koji te čini toliko uspješnom isti onaj zbog kojega se osjećaš toliko zarobljeno?
Cijeli svoj život gledam pametne i poduzetne žene kako se gube. Kažem ovo bez pretjerivanja, s velikim razumijevanjem za to da radimo najbolje što možemo s onim što imamo. “Gubljenje” dolazi u različitim izdanjima, a neka od njih društvo ne samo da odobrava, nego objeručke prihvaća i slavi.
Tijekom godina naučila sam da je konzumiranje i prihvaćanje svega što nas otupljuje zapravo posljedica nošenja s bolom koji nastaje iz utišavanja vlastitih, gotovo opipljivih, želja i potreba. S jedne strane, konzumira se seks, droga i alkohol. S druge, konzumiraju se poslovi, promaknuća i uspjesi. Dok ovo prvo društvo osuđuje, drugo nagrađuje. Perfekcionizam je jedina vrsta anksioznosti koju nam kultura kaže da trebamo imati. Time izgrađujemo sustav u kojemu nastaje esencijalna zbunjenost oko toga u kojim odnosima imamo pravo kreirati uvjete po kojima se pojavljujemo, a u kojima se jednostavno trebamo pojaviti.
Kada se oslanjamo na perfekcionizam kao mjeru za prihvaćanje, možemo početi vjerovati da smo vrijedni jedino ako smo u svom najboljem izdanju. Da bi stvari bile gore, ili barem slojevitije, perfekcionističke tendencije idu ruku pod ruku s uspoređivanjem i udovoljavanjem. Jer, kako ćemo znati da smo savršeni ako nemamo ”benchmark”? To je trenutak u kojemu nam se nevjerojatna ljudska sposobnost apsorbiranja i repliciranja ponašanja drugih počne obijati o glavu.
Nemojte me krivo shvatiti, ta ista sposobnost je ono zbog čega rastemo. Ako odlučimo. Zbog čega se promjene događaju. Ako odlučimo. Zbog te sposobnosti postajemo bolji, sretniji, uspješniji po vlastitoj mjeri. Ali odluka je ključ.
Želim biti jasna, svaki odnos, bez obzira je li poslovni ili romantični, zahtijeva određenu “give and take” dinamiku. Nemoguće je biti u odnosu u kojemu baš nikad tuđe potrebe ne stavimo prije svojih. Taj čin itekako može biti način pokazivanja ljubavi i/ili potpore. Problem se pojavljuje kada povremeni čin potpore postane kronični, ponavljani uzorak zanemarivanja vlastitih potreba i otvori Pandorinu kutiju gubljenja sebe u procesu.
U gubljenju osjećaja za vlastite potrebe, naučimo pristati na nelagodu koju osjećamo sad u zamjenu za moguće odobrenje koje dolazi kasnije. Postoji samo jedan problem. Pokušaj da živimo u skladu sa svim (samo)nametnutim očekivanjima je odličan način da vodimo život koji izgleda dobro, a zbog kojeg se osjećamo loše.
Mnogi ignoriraju tu nevidljivu razmjenu koja se događa kad udovoljavanje drugima stavimo ispred udovoljavanja sebi. Upravo je ta razmjena – nelagoda koju osjećamo sad u zamjenu za moguće odobrenje koje dolazi kasnije – polagan, ali siguran put do gubitka vlastitog identiteta.
Što je onda ključ?
Za početak… Ako što god da radiš ne funkcionira, prestani to raditi jače. Problem nije koliko jako radimo na nečemu, nego to da radimo na stvarima koje nisu prave stvari. Bez da znamo što želimo, želimo što znamo. Ako je ono što znamo udovoljiti, prilagoditi se i stisnuti se da bismo se negdje uklopili, točno to ćemo i učiniti. Međutim, uklapanje nije pripadanje. Ili, da iskoristim mudre riječi Mitchella iz The Modern Family: “So what you’re saying is you have a child shaped hole in your heart and you wanna stuff a cat into it.” Što god da je tvoja “mačka,” nikada neće popuniti mjesto “djeteta.”
Kad na trenutak stanemo i iskreno se zapitamo tko smo kad ne udovoljavamo, pojave se mjehurići na površini našeg karaktera jer se nešto u dubini pomakne. Svi “regularni” odgovori postanu teško primjenjivi: iz jednadžbe smo maknuli ono zbog čega nam većina poznatih i prisvojenih titula i uloga paše poput rukavice. Dakle, tko smo onda? Tko smo kada nismo ambiciozne, neovisne, snažne žene? Tko smo kada nismo istovremeno dobre zaposlenice, uspješne poduzetnice, mame kojima na roštiljima nedjeljom govore “Ne znam kako to sve stižeš.”, prijateljice koje se pojavljuju u 2 ujutro, supruge koje balansiraju između kreveta i kuhinje…? Tko smo kada smo… samo mi? Tko smo kada buka tuđih očekivanja zamre, tko smo kada mrmor, govor i šapat tih drugih glasova utihne? Kada smo same sa sobom, na rubu kreveta, s kosom u ručniku, tko smo onda?
Kultura nas putem uvjeri da smo nedovoljne, da ako ne ispunjavamo tuđa očekivanja i ne križamo stvari s to-do liste, onda je nešto s nama pogrešno.
Ali što ako je nešto pogrešno sa svijetom? Što ako smo povjerovale u priču koja je lažna? Pritom, što ako ne samo da ju živimo, nego svojim primjerom pokazujemo da je ta jedina moguća? Tuđa očekivanja oblikuju nas, naš primjer oblikuje druge.
Zato je možda manje stvar toga da želimo promijeniti svijet, a više toga da mijenjamo sebe. Umjesto da idemo u rat protiv kulture koja nas je oblikovala i dižemo revoluciju, što kada bismo išle u pohode na ono što želimo i umjesto revolucije dizale srednji prst? Ponekad ne trebamo osobnu revoluciju, ponekad trebamo osobnu dozvolu. Revolucije mijenjaju, ali su kaotične. Dodatno, one su trenutak u vremenu. Dozvole su postojane i povezuju nas s puno dubljim dijelom sebe, onim koji zna, bez da ikog pita. Uspjeh po našoj mjeri time postane srednji prst sistemu unutar kojeg funkcioniramo.
Tek u tim trenucima kada dignemo srednji prst umjesto bijele zastavice i kada počnemo izražavati sebe – sve one dijelove koji su inače tiho jer se to “tako pristoji” i jer “ne želimo nikoga uzrujati” i jer se bojimo odbačenosti – tada znamo birati sva svoja izdanja. To je istovremeno čin biranja sebe umjesto tuđih očekivanja, kao i čin dozvole za život u cjelovitosti umjesto dupliciteta.
