A sad, da te priupitam – kako u prirodi izgleda ‘budala’? Kako u prirodi izgleda ‘debil’? Kako u prirodi izgleda ‘glupača’? Vidi, znam da su to teške riječi, ali… 

Kad bi nam netko rekao da smo bandera, ili kada bi nam netko rekao da smo cipela, pa čak i da smo ruža, kakvu reakciju bi dobio? U mojoj glavi, trepćem na svake tri milisekunde, s oba oka, i pitam se što je pisac htio reći. Ti pojmovi su mi dobro znani, njihovo značenje je jasno, pa čak i uz nešto navlačenja, i dalje propuštam poantu.

No, kada nam netko kaže da smo ‘budale, debili ili glupače’, uvrijedimo se. Uvreda dolazi iz našeg prihvaćanja značenja koju ta osoba određenoj riječi pripisuje. U prijevodu, vrijeđa nas manje riječ, a mnogo više ono što mi mislimo da ta riječ znači. Zašto je ta sitna razlika važna? 

Jer se iza značenja riječi krije naša interpretacija. Naše preispitivanje vlastitog postupka, pa čak i misli. Kada smo sigurni u sebe i svoj postupak, imamo unutrašnji mir kojeg rijetko preispitujemo (a možda i nikada) jer volimo kako djelujemo. Ispravnost koju osjećamo sprječava emotivne ožiljke koji nastaju iz opetovanog šibanja time da smo nekoga povrijedili, uvrijedili i učinili da se osjeća loše. Moguće je nekoga razumjeti, ali i dalje odbiti prihvatiti njihovo ponašanje. Ne samo da je moguće, nužno je, jer je to ljubav prema sebi.

Kada osjećamo krivnju zbog zrele i zdrave granice koju smo postavili, naš fokus je na tuđem doživljaju svijeta, umjesto na vlastitom. Odgovornost za vlastiti doživljaj smo time izvezli (otprilike onako kako države izvoze pšenicu i mesne prerađevine) nekom drugom. Ili, ako ćemo još plastičnije, nekom drugom smo povjerili moć da odluči kako se mi osjećamo.

Ispod tog otpora, ispod tog fokusa na tuđe iskustvo, ispod našeg preispitivanja, ispod silnog truda da uvijek učinimo ‘kako treba’ za druge, krije se rudnik informacija koji vrijedi istražiti. Što bi se dogodilo kada bi umjesto otpora i srama, znatiželjno zakopali po onome što se ispod njih skriva?

Pitanja koja su na tom putovanju korisna: Što mi ovo znači? Koji dio mene ovo želi? Koji dio mene ovo želi otpustiti? Zašto imam osjećaj da ovo trebam željeti? Što želim umjesto toga? Što više vremena provedemo u razgovoru s ovim dijelom sebe, lakše ćemo mu vjerovati. 

Lako je pronaći načine na koje smo stvari trebali drugačije i bolje. Lako je pronaći načine gdje smo pogriješili. Lako je sebe grditi, i prema sebi biti strog. Ljubav prema sebi – cijeloj sebi – zahtijeva izgradnju odnosa. Zahtijeva praksu. Zahtijeva znatiželju. Zahtijeva dobrojutarnje ‘Hej, hajmo se podružiti, a onda ćemo lako.’

Upravo zbog toga je važno, s vremena na vrijeme, zastati i udahnuti. Možda uz kavu, možda uz čaj, možda uz dnevnik. Udahni, i napravi inventar. Tko sam? Tko mislim da jesam? Opipljivo? Karakterno? Kako bih se opisala? Što je trenutno u mom životu? Što me od toga žulja? Zašto?

Kada samo djelujemo, bez prilike da zastanemo, teško je promotriti i uočiti trenutke gdje naša energija curi, gdje odnosi prestaju funkcionirati, gdje sebi uskraćujemo nježnost. Ponekad, i priče koje si pričamo prestanu nam služiti i jednostavno moramo odlučiti da se tijek mijenja.

A znaš kako se tijek priče mijenja? Najčešće, kada glavni lik to odluči. Budi glavni lik, ovo ionako nikada nije bila generalna proba.