N: I sama si nedavno postala mama, koliko je to dodatno izazovno na činjenicu da vodiš vlastiti biznis koji ovisi o tvojoj publici, klijenticama? Dosta je promjenjiv te zahtjeva pripreme i prilagodbe iz dana u dan.

M: Obrt sam otvorila prije četiri godine kada smo još živjeli u Njemačkoj. Tada sam radila i sa stranim klijenticama, no s vremenom mi se ispostavilo da je puno prirodnije surađivati i savjetovati žene koje govore isti jezik kao ja. Ne samo zbog jezika koji govorimo, već i podneblja u kojem smo odgojene, kulturološki gledano puno smo si sličnije i mogu ih više razumjeti. Prije nego sam se samozaposlila bila sam stalno zaposlena kao rukovoditeljica u državnoj tvrtci, točnije u KBC-u, u velikom kolektivu, gdje sam imala radno vrijeme od sedam do tri. No, i tada sam stalno radila, neovisno o svom radnom vremenu – tako da sam shvatila da je to očito način na koji ja funkcioniram i pretpostavila da ću jednog dana biti poduzetnica.

Počela sam to svjesno planirati kada sam predosjetila da ću postati mama, ne mogu to točno objasniti, ali sjećam se da je to bilo dosta jasno i iako nisam znala kada će se točno dogoditi, krenula sam organizirati svoj život u tom smjeru. Jedino u čemu nisam uspjela je imati tih prvih godinu dana nakon poroda samo za sebe i bebu, to se ipak odigralo drugačije, no opet točno onako kako je i trebalo. Naime, imala sam jako traumatično iskustvo poroda i već sam u prvim mjesecima bježala u posao. Kako sam na kraju morala roditi carskim putem, imala sam osjećaj da je masa energije koju sam trebala otpustiti porodom ostala u meni. Onda sam ju kanalizirala kroz plač i bijes s jedne strane, a kroz posao s druge strane. Objavila sam u toj fazi neke od svojih najvažnijih knjižica – za neplodnost, pcos i endometriozu te osmislila niz novih projekata. Koliko god se fokus na posao u tom periodu ne čini kao najbolja ideja, kod mene je to očito završilo tako, a na kraju mi je i drago jer je ipak otišao na nešto novo i kreativno, nešto što pomaže drugim ženama, a ne mržnju i krivnju naspram doktora i bolnice u kojoj su me porađali. Tako da je poduzetništvo bilo neki moj svojevrsni proces. Uz to, moram reći da imam jako podržavajućeg supruga, ali i dvije bake na raspolaganju.

N: Bi li se mijenjala za stalno zaposlenje i ‘vraćanje na staro’ i jesi li razmišljala o tome od kada si pokrenula vlastiti posao? Kako si se nosila s danima kada bi sumnjala u sebe, ako si ih imala naravno.

M: Do sada sam se dovoljno upoznala da znam da sam zaposlena za nekog poslodavca da bih davala najviše i najbolje od sebe, isto kao što i sada dajem za vlastiti posao. Tako da i kada mi dođe neka dilema, ne postavljam si pitanje u smjeru da se vraćam na staro, već ‘kako mogu promijeniti način na koji radim da i dalje stvaram nešto što će mene ispunjavati, drugima pomagati, a da pritom ne pati moje tijelo i moja obitelj.’ Uvjerena sam da takav modus postoji, samo što je za svaku od nas poduzetnica individualan i treba ga svaka za sebe pronaći.

S financijske strane, još od tinejdžerskih dana uvijek sam bila osoba koja je nešto radila i zarađivala. I onda kada bih dolazila do nule, taj isti dan bi mi se dogodila neka prekretnica i ponovno bih krenula raditi. Tako da nemam taj strah od ne imanja i to mi onda jako pomaže da se osjećam slobodnije. Ima ponekad anksioznosti, no ona nikad ne traje dulje od par dana. Mislim da ona nije ni nužno loša jer će nas najčešće potjerati izvan nekih naših okvira i ‘pogurati’ da razmišljamo o raznim, novim opcijama.

N: Kao nutricionistica puno educiraš o ženskom principu, stilu života i načinu prehrane koji je podrška ženama. Rekla bih da je danas to skoro pa imperativ, no na kraju dana koliko je izvedivo u svakodnevnom životu? Sigurna sam da puno žena zazire od promjena i savjeta općenito ako vode jako naporan poslovni život ili su primjerice majke?

M: Ja bih još uz ženski princip rekla i ‘živjeti prisutno’ ili ‘živjeti u trenutku’. Kad uistinu živimo prisutno i svjesno, nema te podjele na muško ili žensko, onda jednostavno nema potrebe za akcijom, moranjem, nema estrogenske (testosteronske) dominacije. Primjerice, žena koja ima sindrom policističnih jajnika je u hipoandrogenizmu i nju će to gurati u muški princip, dok žena koja ima endometriozu, nju će dominacija estrogena gurati u ambiciju. Zatim u lutealnoj fazi budu potpuno iscrpljene. Zato bi se sve mi trebale naučiti živjeti na devedeset, a ne na sto posto, i ostaviti tih deset posto za lutealnu fazu ciklusa, za sebe.

Mislim da se može živjeti po ženskom principu, no treba uložiti u takav život, još važnije donijeti odluku. Kako kad ljudi primjerice u Korizmi donesu odluku da neće jesti slatko – većina ih uspije u tome. Znači mi možemo mijenjati svoje navike, možemo živjeti prisutno i živjeti u trenutku, samo moramo donijeti odluku za to. Važno je jedino da ta odluka ne bude nerealna. Danas smo zatrpani s jako puno savjeta i sve može biti previše, ali odabirite ono što vama odgovara, a nemojte kretati s petnaest odluka odjednom, već recimo s tri koje možete uklopiti u svoj život. I znajte da ih uvijek možete modificirati po svojim potrebama.

N: Vjerojatno si puno puta čula komentare žena o drugim ženama poput ‘lako njoj kad radi od doma’ ili ‘lako njoj kad ima čistačicu i dadilju’. Jesu li to uistinu dovoljni izgovori da svoje fizičko i mentalno zdravlje stavljamo na zadnje mjesto? 

M: Uvijek ima ljudi kojima je bolje nego nama, kao i ljudi kojima je gore nego nama. A koliko smo tek puta svjedočili jako uspješnim ljudima kojima je bilo grozno ili ljudima koji su iz ničega stvorili jako puno. Gledajući sebe, koja sam imala sve predispozicije da hrabro krenem u samostalni život, danas možda ne posjedujem nekretninu ili veliku ušteđevinu, ali ja sam odlučila ulagati u svoju edukaciju. S druge strane i odustati od doktorata na koji sam potrošila novac. Netko drugi možda ima svoju nekretninu, ali odgaja djecu sam i nema podršku okoline, netko je pak napravio top uspješan biznis, ali nema nešto drugo. Tako da nema smisla gledati tako. Krećemo od sebe, zato je jako važno poznavati sebe i znati što mi želimo. Jer kad nešto uistinu želimo, ali ne da smo na pola odluke, nego uistinu znamo da želimo, neće nas ništa zaustaviti. Kad upoznamo svoje ciljeve, bitno je samo kretati se prema njima. A ako ste u tome same – pitajte! Tražite potrebnu podršku.

Uspoređivanje je najveća kočnica, kako osobnom rastu, tako i drugoj osobi da raste. I ja osobno imam sjećanja na faze kad bih i sama zapela u uspoređivanju. Primjerice sumnjala bih u svoje načine poslovanja kad bih vidjela da nekome ide bolje ili uspijeva više u nečemu u čemu se ja borim. Potrošila bi energiju analizirajući postupke te osobe. A onda je jednom ispalo da je ta osoba prolazila takvu dramu, da sam joj ja još na kraju poželjela pomoći da se izvuče. Ne trebamo se nikad stavljati u tuđe cipele jer ne znamo što se sve događa u životu te osobe. Tako da – samo biti zahvalna na svemu što mi imamo tu i sada. I biti sretna zbog toga. Ovo je posebno izazovno u vremenu u kojem živimo, zbog društvenih mreža, osobito Instagrama.

N: Kako se ti sama nosiš s majčinstvom i brigom o samoj sebi, jesi li imala trenutke da si izgubila konce u rukama i imaš li kakve savjete za mame koje možda ‘pucaju po šavovima’, nemaju dovoljnu potporu partnera i okoline? Možemo li i tada ne stavljati sebe, i svoje zdravlje, mentalno i fizičko, na zadnje mjesto?

M: Svakako je izazovno, ali opet vjerujem da kad želiš – možeš. Za početak priznati si da nemamo potporu i da nam je teško. Od te točke možemo krenuti dalje tražiti rješenje i  vjerovati da ima sigurno nekog načina, rješenja koje nam može pomoći. Ali to će se dogoditi tek kada mi počnemo vjerovati da je to rješenje moguće, kad mi povjerujemo u neko malo čudo za sebe, onda će nam se neka, prvo mala, vrata otvoriti. Poznajem puno hrabrih žena koje su se za početak odlučile samo pitati za pomoć, i dobile su što im je trebalo. Krenite malo po malo, krenite od onoga što vam je primjerice besplatno dostupno, nazovite prijateljicu da vam pričuva dijete, upišite besplatnu edukaciju… Uvijek ima načina kako doći do znanja ili podrške.

 N: Pripremaš novu konferenciju izuzetno važne i zanimljive tematike koja sama po sebi nosi veliki broj pitanja. Kako si se odlučila na temu o kontracepcijskoj piluli i što je možda najvažnije za znati?

M: Kako ja najviše radim sa ženama i problemima neplodnosti, a najčešći uzrok neplodnosti su upravo pcos i endometrioza, znam da je većina tih žena upravo na kontracepcijskim pilulama. I nažalost, većina njih ne zna kako one djeluju, nisu prije korištenja bile upoznate s nuspojavama i nije im ni napravljena pravilna anamneza prije nego su ih uopće krenule koristiti. Svjedočila sam nekim nevjerojatnim situacijama gdje su žene s endometriozom i dominacijom estrogena išle na stimulaciju za potpomognutu oplodnju, zatim neznanjem o tome da žene koje imaju migrene i česte glavobolje uopće ne bi smjele uzimati pilule, i to je samo dio problema. Kontracepcijske pilule se daju bez prethodnih pretraga hormona, tlaka i slično. Onda žene iste plaćaju i rade to samoinicijativno u privatnim klinikama zatrpani su s takvim pretragama jer ih žene ne dobivaju mimo svojih liječnika.

Žene ne dobivaju prave informacije, kao ni u mojim studentskim danima, tako ni danas. Do žena uopće ne dolazi informacija da pilula blokira ovulaciju, a da je ona ključna za žensko zdravlje. A kad i dođe do nekih nuspojava i kada se one prijave liječniku, liječnici često odmahuju rukom. Zato sam odlučila posvetiti konferenciju upravo tome, s jedne strane jako popularnoj temi, o kojoj s druge strane žene uopće nemaju dovoljno informacija. Važno je pričati i o lijepoj i o ružnoj strani pilula, pa da žene znaju same za sebe donijeti odgovarajuću odluku, a ne da uzimaju kontracepciju i jedino na što se mogu osloniti je ‘ma neće valjda baš mene ta nuspojava potrefiti.

Kada bi kroz reproduktivne godine, kao i porod, imale adekvatnu potporu, mi ne bi ni trebale bježati u brza rješenja – pilule, tablete protiv bolova, epiduralnu. Ne bi trebale bježati od samih sebe. Pričat ćemo naravno i o procesu skidanja s pilula, što je isto velika tema s bezbroj pitanja.

N:  Koji su po tebi, što misliš, najveći izazovi mama poduzetnica u Hrvatskoj?

M: Ja se primjerice već mjesecima pripremam unaprijed za to kako će izgledati moji radni dani nakon porodiljnog i prvi put sam si u raspored stavila ‘vrijeme za sebe’ i ‘vrijeme za zaostatke’. Prvi izazov mi je ne ubacivati termine za savjetovanja upravo u te termine. Tako da, moramo se naučiti organizirati. Ako ne znate same, zamolite nekog da vas nauči, upišite besplatnu edukciju, ali naučite se organizaciji. I moramo se naučiti da ne moramo sve same, naučiti se deligirati i naučiti se da neke stvari uopće nisu za raspravu, poput ranijeg odlaska na spavanje ili vremena za sebe. Uvijek će vas kao poduzetnicu nešto vuči na još i još (još jedan mail, još ovo samo da završim brzo), ali ako imate par ‘non-negotiable’ prioriteta, moći ćete ih se držati. Ako znate da vam je esencijalno održati stabilan raspored obroka i rani počinak, onda je to prioritet, a sve drugo se podređuje tome. Bitno je da budete dosljedni u ustrajanju, čak i ako jedan ili dva dana pokleknete. To je sasvim u redu!