Menu
Menu
Što kada gripa ili viroza preuzmu dom i iscrpe vas i cijelu obitelj? Evo kako se jedna mama nosi s kaosom.
Što se dogodi kada jedan virus uđe u kuću s malom djecom? Potpuni kolaps sustava.
Jedna vrtićka viroza i sve se preokrene. Prvo se razboli trogodišnjak, zatim devetomjesečna beba, a onda i ja. Stan u neredu, neispavani smo, mijenjamo Frescopade i sirupe, pratimo temperaturu, a svaki kašalj izaziva paniku hoće li beba povraćati. Suprug i ja se pogledavamo s onim neizgovorenim pitanjima: “Kako smo opet završili ovdje? Što je nama ovo trebalo?”
I nije samo bolest ono što nas iscrpljuje. Sve ono što smo dotad držali pod kontrolom – rutine, raspoloženja, mali rituali koji nas drže na okupu sada nestaje. Umor nas čini ranjivima, djeca postaju nemirna, a svaka sitnica prijeti da preraste u pravu buru emocija.
Možda ste i vi doživjeli taj trenutak – onaj kada osjetite kako vam je svaki živac napet, a dijete uporno inzistira na nečem što vama u tom trenutku djeluje potpuno besmisleno. Kod nas, to je bila kockica čokolade. Moj trogodišnjak ju je htio pod svaku cijenu, iako smo rekli „Dobit ćeš čokoladu nakon ručka“. I u sekundi, mali dječak kojeg inače poznajemo pretvara se u “derište”, prelazi u crveno.
Odakle tolika frustracija? Događa li vam se nekada slična situacija? I što radite kad ste preumorni da pronađete idealan roditeljski odgovor?
Stajala sam tako, sva iscrpljena, ispred svog malog “derišta”, misleći kako će situacija završiti u suzama i stresno za sve. Tada mi sine – Crveno. Sjetim se knjige Raznobojno čudovište i priče o emocijama u bojama, nama trenutno najdraže knjige u kojoj malo čudovište ovisno o raspoloženju mijenja boju. Crvena je boja ljutnje. I baš kao da imam zadnju kartu u rukavu, pokušavam:
“Izgleda da te Crveni opet napao! Moramo ga hitno otjerati!”
Zbunjeno me gleda, ali prihvaća igru i samo tako, od skoro-erupcije emocija dolazimo do smijeha, škakljanja i dogovaranja što ćemo učiniti sljedeći put kad nas Crveni napadne. U međuvremenu, potpuno neočekivano, ali više nego dobrodošlo, počeli smo i moja čudovišta zajedno prepoznavati i “tjerati”.
Biti roditelj često znači nositi tu nevidljivu težinu – podizati druge čak i kada sami jedva stojimo. No dok se borimo da izdržimo, ponekad zaboravimo da i nama treba podrška.
Možda ste i vi uvjereni da morate biti uvijek smireni, strpljivi i spremni riješiti svaki kaos? Da morate radi djece uvijek biti najbolja verzija sebe? No, što ako bismo si dopustili priznati da je ponekad previše? Što ako bismo si dopustili biti umorni, frustrirani i reći naglas: „Ne mogu više“?
Možda nam ne trebaju još bolji organizacijski trikovi ili nova metoda smirivanja djece. Možda nam treba jednostavno – dozvola da budemo ljudi.
Imaš pravo biti umorna.
Dijete ima pravo biti frustrirano.
Priznaj kada ti je teško – sebi, djetetu, partneru.
Dozvoli drugima da ti pomognu – ne moraš sve sama.
I možda, samo možda, sljedeći put kada osjetimo kako nas sve stišće, možemo pronaći vlastiti način da „potjeramo Crvenog“.
Možda nećemo uvijek uspjeti, ali vrijedi pokušati.
Jer doći će opet “10 dana kod kuće” period, bolesti, i ovo će nam se događati svaki dan. Ali sada znamo kako hendlat Crvenog. Pronalaziti načine da nam vrijeme čim kvalitetnije prođe – slagalice, izrada njoka, pranje suđa, vješanje veša, poneki crtić – bez previše divljanja. Svjesni da je i to samo faza, da će proći, da imamo jedni druge i da smo zapravo jako sretni.
Na kraju, nije poanta u tome da budemo savršeni roditelji. Već da budemo tu – za njih, za sebe, jedni za druge. I možda je baš u toj nesavršenosti najveća ljepota obitelji.
Više ovakvih tema pronađite u našoj rubrici WELL-BEING.
