Prihvaćanje i prisutnost – tako ćete se osloboditi osjećaja straha

Foto: Unsplash/cecile-hournau/kyle-austin

Život bez straha – Helena Šunjić vodi vas kroz vlastito iskustvo, ali i stručne savjete integrativne terapije.

‘Nepodnošljiva lakoća strahovanja’ nije samo još jedna knjiga o napadajima panike i anksioznosti. Ovo je najbolja knjiga u Hrvatskoj na temu, stanje koja pogađa nevjerojatan broj ljudi, a spaja osobno iskustvo autorice i integrativne terapeutkninje Helene Šunjić, stručna objašnjenja i lake vježbe. Zašto o toj temi pričamo u sklopu teme osjećaja slobode? Iz razloga što nas napadaji panike i anksioznost stavljaju u zatvor. Lišavaju nas uživanja u životu, disanja punim plućima, smijeha i punog kapaciteta svakodnevnice.

”Drži se za svoju kičmu – rečenica je koju pamtim još od svoje učiteljice, ali to je točno to. Često smo potpuno izvan kontakta sa samima sobom, izvan vlastitog tijela, pa zato i najviše radim sa svojim klijentima i klijenticama terapiju pokretima, osvještavanja vlastitog tijela. Većina nas danas ni ne hoda s vrstom zahvalnosti što uopće imamo tijelo, nego ili smo mentalno u prošlosti ili se brinemo o budućnosti. Zato najčešće započinjem vježbe s rečenicom – ‘Sjednite nazad u svoje tijelo.’ To je ono na što se uvijek možete osloniti.”, započinje Helena.

.

Kako razlikovati strah ili osjećaj tjeskobe s kojim se danas svi nosimo od napadaja panike ili anksioznosti?

Napadaj panike je nagli osjećaj straha koji dolazi odjednom, kojeg prate snažne fizičke reakcije i navala adrenalina, znojenje, treskavica, osjećaj da ste bez daha, između ostalog. Nekad ga pokreće misao, nekad samo neki osjećaj ili fizički simptom. Anksioznost je više konstantna, sveprisutna zabrinutost i povišeno stanje straha koje je stalno prisutno.

Trenutni osjećaj tjeskobe, ako ga imate, je normalna stvar s obzirom na sve što smo prošli. Ako on ne jenjava, onda možemo govoriti o paničnom poremećaju ili anksioznom poremećaju. Kod traume poput potresa, ako osjećaj traje duže od mjesec, dva možemo sumnjati na PSTP.

No, važno je i dopustiti si da se osjećate i loše ili tužno, prihvatiti to i dati si neke utjehe. Kod potresa je najgore što ima izravan utjecaj na osjećaj straha jer ostajemo bez stabilnog tla pod nogama. Osobito kada nismo mogli van zbog pandemije, pa nismo smjeli unutra zbog potresa – gdje je onda bilo to naše sigurno mjesto? Tako dolazimo do teze da je ono u nama samima te da ga moramo potražiti unutar sebe.

.

Zašto netko proživljava strah intenzivnije od nekog drugog? Koliko je ‘normalno’ bojati se?

To je spoj više čimbenika, no prvenstveno karaktera, koliko smo empatični i jesmo li kao osobe osjetljiviji ili ne. To ne mora značiti da smo slabiji, emotivniji ljudi dolaze na ovaj svijet s kapacitetom za mnoge lijepe stvari. No, ono što je dosta često kod većine je da ne možemo regulirati vlastite emocije, a ne možemo jer nismo to naučili onda kad smo trebali, dok smo još bili mali, i to skroz maleni – u prvih devet mjeseci kojih se ni ne sjećamo.

Naime, u prvih godinu dana razvijanja mozga i živčanog sistema, kao beba se razvijamo na temelju iskustva. Ako nismo bili utješeni, ako smo često i dugo bili napušteni u stanjima nelagode ili tuge, nismo se mogli naučiti smirenju, naučiti regulirati emocije – nismo znali i nismo imali od koga naučiti. Iz tog razloga danas ne znamo sami sebe izregulirati. I to nema veze ni sa spolom, iznenadila bi se koliko muškaraca ima problems s time. Iako smo kao društvo jako napredovali još uvijek vlada ona poznata ‘boys don’t cry’.

.

U knjizi si predložila niz vježbi koje možemo prakticirati i sada, ti ih predlažeš u situacijama napadaja panike, no možemo ih prakticirati i ako se ne nosimo s njime već se samo ne osjećamo dobro?

Naravno! Sve vježbe iz knjige su umirujuće, ciljano osmišljene da umiruju cijeli živčani sistem. Snizuju adrenalin, usporavaju otkucaje srca, usporavaju disanje. A jedna od vježbi koje možete raditi i više puta dnevno, osobito ako ste napeti je sljedeća:

Duboko udahnite na nos, a zatim izdišite zrak kao da ga izdišete kroz slamčicu, polako i opušteno. I to slobodno ponovite nekoliko puta, osjetit ćete kako vam se cijelo tijelo smiruje.

.

Sve što se dogodilo probudilo je strah od smrti, kao da smo dobili podsjetnik da nismo besmrtni – kako se nositi s njime, s nečim odjednom tako sveprisutnim. Kako nam je tema sloboda, kako u 2021. godini, nakon svega, ponovno prodisati punim plućima? 

Ako u konačnici pogledamo – čega se mi na kraju dana bojimo? Možete se bojati da ćete recimo dobiti infarkt ili da će vam pozliti, no što je zapravo zajedničko svemu tome? Zajednički odgovor za sve strahove je smrt. Bojimo se umrijeti. Umrijeti je za ego, umiranje tijela i svake identifikacije nas kao osobe, nešto najgore. Ego je vezan za odnose, edukaciju, posao, a smrt je nestajanje i potpuni raspad ega. Osjećaj slobode, koji i sami znate povremeno dotaknuti, dolazi u trenutku kad prihvatimo da jesmo smrtni, da je istina da bismo mogli umrijeti svaki tren, kada to prihvatimo. Iz života nema van, smrt je jedini izlaz iz života, pomisao na smrt je težak, bolan, ne želimo ga jer je krajnji.

Zapad općenito jako skriva smrt, dok se vani, primjerice na istoku, smrt slavi. Okuplja se oko umirujućeg, ljudi pjevaju i mole se, umire se u krugu obitelji. Moderan svijet nas je lišio toga, a osjećaj slobode dolazi upravo u suočavanju i prihvaćanju neizbježnog.

.

Što bi poručila onima koji se boje da nema izlaza iz osjećaja straha, spasa od začaranog kruga napadaja panike, anksioznosti. Kako ih možemo utješiti?

Ja sam živi dokaz za to jer sve govorim iz vlastitog iskustva, a ono što bi im poručila je da krenu raditi na sebi na bilo kojem tipu psihoterapije i da potraže pomoć. Naše tijelo je zapamtilo sva loša iskustva, duga bivanja u osjećaju užasa i zato ja osobno naginjem, i provodim, upravo tjelesnu terapiju gdje kroz prisutnost, utjehu i zagrljaj terapeut regulira osobu, doslovce onako kako ga je mama nekad trebala. Nekad davno smatralo se i da između terapeuta i klijenta nema mjesta prisnosti, zatim je taj tabu srušen, a uskoro je srušen i tabu o fizičkom dodiru i zagrljaju. Danas vas terapeut smije zagrliti, pa ja sama ponekad držim svoje klijente kao male bebe jer im je to potrebno.

.

Kako izgledaju tvoje terapije? Možeš li nam ih malo opisati?

Ovisi od osobe do osobe, najčešće sve započinje s razgovorom. Neki ljudi brže, a neki sporije dolaze u doticaj sa svojim tijelom, i to je sasvim u redu. No, trudim se ljudima pomoći da budu prisutni, da budu ovdje i sada. Svakodnevno u životu previše ovisimo o kompjuterima i mobitelima, umjesto da to vrijeme iskoristimo za sebe. Recimo, svakom bi savjetovala da ujutro izdvoji pa i par sati sa prisutnost, radeći nešto u čemu uživa, prije nego što upali mobitel ili kompjuter. Na početku je potrebno malo samokontrole, ali kad uvidite beneficije, nećete ih ni htjeti upaliti.

.

Spomenula si mi da imaš u planu jednu intenzivniju radionicu koja bi se sada kada nastupi toplije vrijeme trebala izvesti negdje na moru ili u prirodi…

Tako je, i tome se iznimno veselim jer dugo nismo mogli ništa s obzirom na pravila stožera oko pandemije. Organizirat ću s kolegicom intenziv radionicu, radnog naziva Užitak, a bavit ćemo se užitkom u vlastitom tijelu, na svim razinama i sa svih pet osjetila. Osim što će naglasak biti na osjećaju sigurnosti u vlastitom tijelu u kojem živimo i osjećaju da smo sigurni na Zemlji, isto tako radit ćemo i s ljudskom seksualnosti čija sloboda stoji kao jedna vrsta preduvjeta da bi uopće uživali u životu i vlastitom tijelu.

VEZANE OBJAVE