Kako dalje u trenutnim okolnostima i kako donijeti odluke? Odgovara: Ana Staničić Kožul

”Iako imamo potpuno razumljivu potrebu za povratak sigurnosti, korisnije je spoznati da nikad nije ni bilo u potpunosti sigurno.”

Uvijek mi je izazovno napraviti intervju s osobom koju već dobro poznajem. Ana Staničić Kožul, psihologica kognitivno-biheviroalne terapije, moja je višegodišnja terapeutica i sigurna adresa kojoj se uvijek vraćam u svim životnim nedoumicama, kao i fazama straha ili anksioznosti. Osobno, kognitivno-bihevioralna terapija jako mi odgovara jer mi je logična, lako mi je primjenjivati ju, razumijem ju i brzo osjetim olakšanje. Osim toga, ono što me Ana naučila, i još uvijek me uči, sada skoro da primjenjujem već i bez puno razmišljanja.

Ako je neka struka dobila na popularnosti zahvaljujući pandemiji onda je to svakako psihologija. Ukoliko ste se u posljednje vrijeme našli u situaciji da ste zvali za termin, sigurna sam da ste na vlastitoj koži osjetili koliko su psihoterapeuti prebukirani. Sve što smo nedavno proživjeli, i proživljavamo, ostavilo je traga.

S Anom sam zato odlučila ‘raskopati’ trenutno aktualnu Noon temu o novim početcima. Jer znam koliko nove odluke nose sa sobom nemira i strahova, a opet svima nam povremeno trebaju. No, s Anom, što ćete shvatiti i sami čim krenete čitati ovaj intervju, to uopće ne mora biti tako dramatično.

"

''Potrebno je krenuti od malih koraka. Ljudi si najčešće postave preveliki cilj, što je onda i zamka jer ga ne ostvare i onda odustanu.''

"

N: Je li uopće moguće donijeti odluke kojih ćemo se striktno držati ili tu više treba pričati o nečemu dugoročnom, radu na sebi i praksi?

A: Ovisno o vrsti i težini odluke koju želimo donijeti, ali zapravo najčešće pričamo o dugoročnom procesu, koji traje. Ponekad stavljamo i preveliku težinu i važnost na jednu odluku, misleći da će ona promijeniti sve. Zato je važno znati zašto uopće želimo nešto mijenjati i koju to funkciju ima u našem životu – što očekujemo da će se dogoditi tom promjenom. Nekad je uistinu moguće da ukoliko promijenite posao, preselite se, prekinete vezu ili smršavite deset kila, da ćete biti sretniji, no pametno je priupitati se je li to cijela slika. Ako smo nezadovoljni s nečim i to je za nas destruktivno, promjena našeg ponašanja, doživljavanja ili promjena cijele situacije može biti zdrava i korisna. No, ponekad to nije potpuna slika.

Često je slučaj ako ne provjerimo značaj situacija s pitanjima ‘zašto smo se u njima našli’ i ‘što smo iz njih naučili’, proces promjene neće biti potpun i ponekad si postavljamo krivi cilj. Netko može misliti da ima višak kila, ali ispod toga je nezadovoljstvo sa samim sobom i nedostatak ljubavi prema samom sebi. Tako da je ispravnije istražiti što nas zapravo muči, što stvarno trebamo promijeniti, suočiti se s problemom i mijenjati dio koji možemo. Jer za dio koji ne možemo mijenjati (a on uvijek postoji) razvijamo nove zdrave mehanizme kojima zamjenjujemo one nezdrave, tipa – potraga za socijalnom podrškom, tjelesna aktivnost ili boravak u prirodi.

N: Je li normalno ako se netko i dalje, unatoč što možda možemo reći da su potresi i šok od pandemije iza nas, i dalje osjeća anksiozno. Ja bih rekla da nas ustvari tek sad strahovi mogu preplaviti jer znamo koliko naglo nam život može izmaknuti kontroli?

A: Ovo je sve skupa zapravo normalno, pandemija traje već dvije godine i nitko od nas ne zna kada će završiti. Tako da se mi zapravo moramo prilagoditi situaciji, a ne čekati. Mi još uvijek jesmo u stresu, mi još uvijek jesmo nervozni i nesigurni, ali život mora ići, i ide dalje. Postoje ugroze koje su više unutar naše kontrole, no ove koje su naš snašle u zadnje vrijeme nisu u potpunosti, ili nisu uopće. Iako imamo potpuno razumljivu potrebu za povratak sigurnosti, korisnije je, u početku možda malo i teže, spoznati da nikad ni nije bilo u potpunosti sigurno, ali smo sve to nekako prolazili i funkcionirali. Neizvjesnost je uvijek bila tu, ali mi smo ju dugo vremena mogli ignorirati jer je naš život bio poprilično siguran. Ipak sada je ta neizvjesnost bačena u prvi plan i moramo se s njom naučiti nositi – i ovo je dobra prilika da učinimo upravo to.

Anksioznost je normalna emocija koja nam pomaže nositi se sa stresnim i opasnim situacijama, a kako je u posljednje dvije godine tih situacija bilo mnogo, normalno je da je ona još uvijek prisutna. Dolazimo do problema ako je anksioznost preintenzivna – kada se bojimo naše anksioznosti, kada se ona javlja i nakon što je situacija završila, kada utječe na naše funkcioniranje ili nešto izbjegavamo. Tada je važno naučiti ju regulirati i potražiti stručnu pomoć. Ali ne možemo je izbrisati.

Previše smo stresova prošli u posljednje dvije godine, i možemo na to gledati kao na pokazatelj da život može izmaknuti kontroli. Ali možemo na to gledati i kao na situaciju koja nam je pokazala da smo prilagodljivi, izdržljivi, da jedni drugima pomažemo, da smo osvjestili važnost brige o sebi, o svom tjelesnom i mentalnom zdravlju, o važnosti socijalnih odnosa, da smo osvjestili svoje prioritete. Ovo su teške godine, ali mnogo smo iz njih naučili.

N: Kako se nositi s time, znam da je ovisno od osobe do osobe i tipu problema, ali kako si možemo barem malo pomoći da se uhvatimo u koštac s vlastitim strahovima?

A: Ovisno o kojem strahu pričamo i koje značenje on ima za nekog pojedinca. Za početak je svakako važno poraditi na sveopćem zdravlju jer što smo u boljoj kondiciji, bolje ćemo se nositi s izazovima života. Zdrava prehrana, tjelesna aktivnost, uravnoteženi hormoni, boravak u prirodi, kvalitetni socijalni odnosi – sve to izravno utječe na nečije sveukupno stanje i rekla bih da je to preduvjet. I to je nešto na čemu moramo poraditi kako bi uopće imali bazu za mentalno zdravlje. Kad se radi o strahu, moramo ga razumjeti. Dakle koju funkciju ima taj strah, odakle je krenuo, što ga održava. Odgovori na ta pitanja pomažu nam nositi se s određenim strahom.

Neki strahovi su jednostavni, ali neki su komplicirani i ustvari maskiraju određeni problem. Na primjer, ako se bojite da će vas partner prevariti i nosite se s visokom anksioznošću oko toga, često je podloga ta da se bojite da ćete ostati sami, posljedica, i da nećete nikog više pronaći. To ne govori o vašem partneru već govori o tome kakvu sliku imate sami o sebi. I tu je zapravo problem, na tom strahu je potrebno raditi. Tako da pravo pitanje nije koji je moj strah već – koji je moj pravi strah.

N: O čemu sve ovisi kako ćemo se nositi sa situacijama izvana i koje su riječi utjehe ako smo među ekstra senzibilnim tipovima?

A: To ovisi o jako puno faktora, neke nas stvari čine ranjivijima, a neke nas štite. Može se raditi i o genetskoj predispoziciji, ranije proživljenom iskustvu ili nekoj traumatskoj situaciji. Opet ne znači ako je netko u obitelji bio depresivan da ćete sigurno onda biti i vi, puno je faktora koji utječu na jednu osobu. Tu je svakako važno istaknuti i ovaj dio da nas puno toga može i zaštititi, kao što smo spomenuli u prethodnom pitanju, a to je briga o svom zdravlju, tjelesna aktivnost, boravak u prirodi, zdravi socijalni odnosi, da možemo podijeliti svoj problem, da se znamo nositi se sa stresom na adekvatan način, sagledati situaciju. Ljudi mogu biti jako senzibilni, ali istovremeno imati sve potrebne faktore koji ih štite. Kao i ljudi koji nisu uopće senzibilni, no zanemaruju sebe, svoje zdravlje i to ih onda više uvuče u problem.

Kako je pandemija utjecala na sve što nam je donosilo zadovoljstvo i bilo nam je često oduzeto, tu je sve postalo kompliciranije i izazovnije, što je razvilo dodatne poteškoće. Mi smo svi sada već zapravo iscrpljeni i umorni. No, važno je ne osuđivati se već imati razumijevanja prema sebi i dopustiti si odmor ili bilo što drugo što nas umiruje i usrećuje, poslušati svoje tijelo. To što je netko senzibilniji ne znači da je ranjiviji, samo je potrebno da bolje posluša sebe.

N: Možemo li ostati u istom okruženju, a funkcionirati drugačije, onako kako nama više odgovara – i odakle krenuti?

A: Potrebno je krenuti od malih koraka. Ponovno – razumjeti zašto nam je nešto važno, zašto želimo neku promjenu. Ljudi si najčešće postave preveliki cilj, što je onda i zamka jer ga ne ostvare i onda odustanu. Postoji i niz tehnika koje se ovdje mogu primijeniti, kao primjerice vježbati zahvalnost. Imenovanje je jako važna stvar, postoji onaj popularni izraz ‘name it to tame it’. U smislu imenuj nešto kako bi to mogao regulirati. Kad imenujete emociju koja vam se događa, onda možete i mijenjati svoj odnos prema toj emociji. A ljudi često bježe od tih stvari ili ih krivo imenuju.

Pozitivna psihologija svakako tu puno može koristiti i ona je znanstveno dokazana, za razliku od popularne psihologije, primjerice afirmacija. Pozitivna psihologija istražuje kako nešto poboljšati, dok klinička psihologija istražuje kako nešto izliječiti. Jedna od tehnika koja je dokazana znanstvenim istraživanjem je zapisivanje pet pozitivnih stvari u danu. Napisati nekome pismo zahvalnosti. Prisjetiti se kada je netko bio zahvalan nama (to je posebno efikasno). Sam čin pisanja je izuzetno koristan za naše mentalno zdravlje. Jedno od najduljih istraživanja u povijesti psihologije traje preko osamdeset godina (istraživanje ljudskog razvoja na Harvardu) i ono što se pokazalo na kraju života ljudi koji su u njemu sudjelovali, faktori zbog kojih su oni bili zadovoljni i sretni, nije bio ni uspjeh, ni novac, već koliko su kvalitetne socijalne odnose ti ljudi imali.

Kad donosimo neku odluku jer želimo promjenu tu je isto tako važno za reći da se ne oslanjate samo na snagu volje. ‘Želim izgubiti pet kila’ zamijenite s ‘želim se zdravije hraniti’. Time mijenjate stav o sebi i postajete osoba koja brine o tome što unosi u svoje tijelo te promjena postaje motivirajuća. Isto je s bilo kojom drugom odlukom jer snaga volje je slaba svima nama. Ako želite smanjiti vrijeme koje provodite na društvenim mrežama, ne možete onda stalno imati mobitel pored sebe, cijela industrija je protiv vas. Morate se odmaknuti ili staviti mobitel u drugu sobu. Znači pomoći si na razne načine, a ne osloniti se na to da ćete se oduprijeti, to nitko na kraju ne može.

N: Svaka želja za promjenom ili nečim novim nosi i niz nesigurnosti, pa nas iz tog razloga puno ostaje u istom. Gdje je ključ smjelosti za napraviti neki zaokret – poslovni ili privatni?

A: Nema najboljeg trenutka i nekad možemo samo napraviti mali korak. To je puno bolje od velikog cilja koji će vas obeshrabriti. Ako se upitate ‘što će meni sve pomoći da dođem do željenog cilja’, onda možete napraviti popis, niz malih koraka i raditi s time. Jedan po jedan vode vas u smjeru koji želite, i najmanja stvar, trud je ono što vas vodi prema vašem cilju i on se isplati. Ovo iskustvo koje svi proživljavamo mnogima je zapravo pokazalo koliko smo svi prilagodljivi. Da se možemo nositi sa stresom života koliko god teško bilo. Prilagodba je osnova našeg funkcioniranja, s njom stalno živimo i s njom imamo jako puno iskustva. Stalno se mijenjamo i uvijek ćemo se mijenjati, samo je dobro usmjeriti se. Svi se mi znamo nositi s promjenom, a sami biramo u kojem smjeru želimo ići.

N: Kad pričamo o kognitivno bihevioralnoj terapiji, zašto si se odlučila upravo za nju – što najviše voliš kod nje?

A: KBT je konkretna, primjenjiva, efikasna i znanstveno utemeljenja. Pomaže nam bolje razumjeti vlastito stanje, kako i zašto se osjećamo na određen način, što i zašto mislimo, koje obrasce ponašanja imamo. Osnažuje pojedinca da pomogne sebi. Usmjerena je na razumijevanje, i po potrebi mijenanje, načina na koji razmišljamo i kako se ponašamo, sami prijevod je misaono-ponašajna terapija. I sve promjene koje kroz nju radimo zapravo radimo kako bi se osjećali i funkcionirali bolje. To je najčešće i najintenzivnije istražena psihoterapija koja se stalno provjerava i potvrđena je s ogromnim brojem istraživanje. Ona omogućava da vodite dug i obogaćen život, i nakon terapije puno toga ostaje u sjećanju, ostaje puno stečenih vještina i može se zauvijek koristiti za samopomoć.

N: Za koju problematiku bi rekla da je sve namijenjena?

A: Efikasnost ove vrste psihoterapije potvrđena je za veliki broj psihičkih problema i poremećaja i za svaki od njih istražen je i oformljen poseban protokol i posebne tehnike. Tretira razne anksiozne probleme, napad panike, fobije, socijalne anksioznosti, strah od javnog nastupa, hipohondrije, opsesivno kompulzivni poremećaj, depresiju, poremećaj hranjenja i razne vrste ovisnosti, seksualne i partnerske probleme, nošenje s raznim emocijama, ljutnjom ili sramom, poremećajem ličnosti, probleme sa spavanje. Isto tako, KBT terapija korisna je u razvoju samopoštovanja, razvijanju karijere, kod akademskih poteškoćama, komunikacijskih poteškoća.

Koristi se niz alata i uče se mnoge vještine. Puno je toga jer se terapija još dodatno grana u odnosu na niz novih problema koji se javljaju. Ja naravno ne radim sve. A volim ju i odlučila sam se za nju jer je logična i smislena. Vidim da funkcionira i odgovara mojoj ličnosti. KBT, baš kao i druge vrste terapije, mora vam odgovarati, ona nije za svakoga i ne bi odgovarala svakome. Netko možda treba nešto posredniji pristup ili rad s tijelom. Netko će reći da više voli analizirati prošlost. I sve ima svojih beneficija. No, najvažnije od svega je da imate dobrog terapeuta s kojim se razumijete i u kojeg imate povjerenja. KBT je vrlo jasna, vrlo strukturirana i logična. Ipak, i s njom možemo analizirati jako duboko. Sve ovisi koji od ovih pristupa odgovara vama.

VEZANE OBJAVE