Je li potreba za odmakom ustvari potreba za bijegom od same sebe

Potreba za odmakom može biti i podsvjesna potreba za bijegom od same sebe. Osjećate li se tako ovih dana?

Bijeg je potpuno prirodna potreba kad nam netko ograniči kretanje. Kao što je i u ljudskoj prirodi da puno više želimo nešto što nam se ne daje ili oduzima. Stil života koji živimo u posljednjih godinu dana oduzeo nam je uistinu puno stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, a ponajviše nam je u nekim segmentima oduzeo slobodu. Slobodu da se maknemo, pobjegnemo u drugu državu ili pobjegnemo u glasnu glazbu i izgubimo se u njoj do jutra – ne razmišljamo, ignoriramo svakodnevnicu, otjeramo probleme. No, čini se da je pandemija imala još jednu ulogu, a to je ta da pogledamo direktno upravo u svoje probleme. U svoje životne odabire, posao, odnose, stres. Pa se pitam – je li nam ustvari svima nedostaje to što već jako dugo ne možemo pobjeći od samih sebe? Na moja pitanja odgovorila je Ksenija Tomović Đukelić, gestalt psihoterapeutica u edukaciji.

.

N: Možemo li svakako reći da je pandemija mnoge natjerala da se suoče sa samima sobom? Sa svojim životima, partnerima, vezama, djecom, poslom?

K: Svakako bih se složila s tim, dok se istovremeno bavimo s poslom, djecom, brinemo za zdravlje, financije, ali i brinemo se oko toga što se zbiva u svijetu, kriza nam je donijela gomilu problema, a između ostalih i obiteljske krize iza zatvorenih vrata. Trenutno se i istražuje je li pandemija povećala i broj razvoda, iako je veća pretpostavka da se u 2020. većina parova ipak nije odlučila na tako radikalan korak jer bi on uistinu bio svima previše kako pojača osjećaj egzistencijalne ugroženosti koji već imamo zbog ove krize. Vidjet ćemo što će sa sobom donijeti 2021. godina, no ono što je sigurno po pitanju partnerskih odnosa je da kriza uvijek pojača postojeću dinamiku u vezi, da ona pokaže ono kako uistinu jest. Pa će tako parovi koji su bili snažni i prije same krize su sada još i snažniji i znaju iskoristiti svoju vezu kao resurs. S druge strane, potpuno je normalno da nervoza i stres utječu na nas, pa tako i na odnos i unose nemir, možda i potrebu za izolacijom. U tom slučaju važna su komunikacija i dogovor i planiranje zajedničkog te odvojenog vremena. U pandemiji, ako smo u paru, smo ustvari stalno zajedno, ali ne osjećamo da jesmo ako to nije kvalitetno provedeno vrijeme, za što je onda rezultat usamljenost. Parovi koji su i prije pandemije imali određene probleme u odnosu, pandemija ih je vjerojatno samo dodatno pojačala. Stvorila se i ta neka atmosfera da smo kao par ili predodređeni za uspjeh, jer smo uspjeli izdržati situaciju koliko god je bilo teško, ili za propast i trenutno se samo međusobno trpimo.

.

N: Znači li to da nas je život kakav smo nekada poznavali svakodnevno odmicao od nas samih ili da nam je samo bilo lakše zaobilaziti pitanja tipa – što ću sa svojim životom ili, je li ovo osoba za mene?

K: U velikoj mjeri da, ne možemo generalizirati, ali ljudi se često u svakodnevnom životu udaljavaju od tema koje su im važne u suštini jer u tom trenutku nemaju kapaciteta da se suoče s njima, svjesno ili nesvjesno. Neki ljudi mogu tako provesti i cijeli svoj život. Jedan od načina je radoholizam ili primjerice perfekcionizam, u oba slučaja pronalazimo opravdanje za to zašto se ne bavimo sobom ili bliskim ljudima. A zanimljivo je da su istraživanja pokazala da kad se zadovolje životni, financijski parametri, sljedeće što je ključno za sreću su odnosi s drugim ljudima. Naravno, ako egzistencija nije zbrinuta, onda to pada u vodu, no ako ste zbrinuti, nije važno zarađujete li prosječno ili više od prosjeka, sreća će vam ovisiti o odnosima s ljudima. A jurimo jer smo usvojili vjerovanje da vrijedimo koliko smo uspješni i često kreiramo jednu paniku koja nije realna i time svime kamufliramo bitno.

.

N: Manjak putovanja, druženja, koliko je to smanjilo osjećaj slobode? Manje kretanja stavilo nas je u četiri zida. Što bi rekla koja su se pitanja ljudima najviše javljala, je li to nekako i očekivano? I je li uopće vrijeme za bilo kakve introspekcije, donošenje bilo kakvih odluka?

K: Na početku je to usporavanje i ostajanje kod kuće vjerojatno i odgovaralo, ali nitko nije očekivao da će toliko potrajati i u jednom trenutku počelo je biti smetnja i postalo je svima previše. Kao ljudi stvoreni smo da se krećemo i družimo se s drugim ljudima i sad je već i objektivno postalo preteško, sve skupa je trajalo predugo i ništa od toga nije nam prirodno. Uz to javljaju se pitanja hoćemo li preživjeti, hoće li svi iz naše obitelji preživjeti, hoćemo li izgubiti posao, hoćemo li se ikad vratiti u staro normalno i hoće li ono uopće više postojati i u kojem obliku. To su sve prirodna pitanja koja se pak miješaju s osobnim pitanjima poput želimo li ostati na ovakvom poslu, je li ovo odnos za nas, svojevrsnom introspekcijom koja je naravno individualna. Ako je netko spreman na promjene i suočiti se sa samim sobom, onda se može pozabaviti time, ali mnogi ljudi nose se s anksioznošću ili depresijom i u tim situacijama je možda bolje za početak razvrstati pitanja u dvije kategorije problema. Jedna je – što mogu napraviti da promijenim situaciju, a druga – na što ne mogu utjecati. I da se zatim fokusiraju na ono na što mogu utjecati i da ne idu u neke drastične promjene već istraže što je trenutno pod njihovim utjecajem, ali i podijele svoje probleme sa svojim prijateljima i obitelji. Sada je jako važno da uvažimo jedni druge jer za neke ljude stvari se uistinu više nikad neće vratiti na staro i dio ljudi će uistinu imati psihičke posljedice nakon svega. Zato je važno da za početak svatko za sebe uopće odluči što je spreman mijenjati i da se ne prisiljava na ništa, da bude pažljiv prema sebi, kao i drugima.

.

N: Koliko nas je u životu blokirao strah od smrtnosti, smrti od potresa, pa smrti od virusa? Taj jedan vrtlog iz kojeg se teško izvući?

K: Strah od smrti uvijek je bio prisutan, samo su ga nedavna događanja pojačala. Činjenica je da ćemo umrijeti i nama svima ta činjenica teško pada. To su sve prirodna egzistencijalna pitanja koja propitkuju i smisao našeg života. Pandemija je nažalost povećala smrtnost ljudi oko nas i prisutnost smrti, pa time i strah koji ide uz nju. Ja bih savjetovala da se ne odupirete tom strahu nego da prođete kroz njega, istražite malo što se događa ako samo bivate s njim. Jer vjerojatno je da vam se neće dogoditi ništa. Dakle, ostanite neko vrijeme u tom strahu, dopustite tugu, osjećaj gubitka ako ste izgubili nekog, to je sasvim u redu. Tu mislim na ljude koji imaju kapacitet za to i imaju određenu toleranciju jer to će doprinijeti razumijevanju njihovih emocija umjesto da ih izbjegavaju. Kad je netko preplavljen strahom za to su onda tehnike opuštanja, meditacija ili, ako je potrebno lijekovi, u malim dozama, ako nismo sami sposobni smiriti se ili voditi svakodnevni život. Kako bi mogli dobiti na vremenu i da se počnemo osjećati bolje prije bilo kakve introspekcije. Dobra tehnika za smirivanje je tehnika ‘safe place’, sigurno mjesto koje uvijek možemo prizvati kada se osjećamo uznemireno. To može biti vizualizacija sigurnog mjesta, ali još važnije prizivanje fizičkog osjećaja sigurnosti – osvještavanje tijela i senzacija i kakve su one kada se osjećamo sigurno – promatrati što nam se događa s tijelom kada smo opušteni, je li nam trbuh opušten ili u grču, i niz detalja koje onda možemo primijeniti kada nas krenu preplavljivati osjećaji straha.

.

N: Kako bi ti definirala osjećaj slobode u tom nekom unutarnjem, emotivnom smislu? Je li osjećaj slobode koji smo dobivali bijegom – na put, na tulum, od svega.. ustvari bio lažan i jesmo li ustvari na kraju svi primorani pronaći ga sami za sebe?

K: Nema univerzalne definicije slobode, a pokušali su je definirati mnogi veliki mislioci. Ciceron je tako definirao slobodu kao mogućnost življenja kako želiš, a Camus kao ništa drugi no šansu da budeš bolji. Meni se primjerice sviđa što je rekao Camus, ali na to bih dodala ako nije uvjetovano jer onda se nameće neki zadatak. Osjećaj slobode koji su nam pružale brojne mogućnosti koje su nam s pandemijom djelomično oduzete nije bio lažan – nova iskustva, upoznavanje novih ljudi, uzbuđenja koja dolaze s nečim novim, to je prirodni dio života. Kada pričamo o unutarnjoj slobodi, definirala bi ju kroz upoznavanje s vlastitim emocijama i proživljavanje istih. To je onaj osjećaj kad ne moram bježati od sebe, kada sam svjestan svoje snage i kapaciteta, kada ne moram biti uplašen i imam osjećaj zdravog samopouzdanja. Zdravo samopouzdanje nije egoizam već pouzdanje da sam dovoljno dobar da ću se već nekako snaći, da imam dovoljno resursa u sebi da ću se snaći u bilo kakvim neprilikama, povjerenje u sebe. To je osjećaj koji pruža slobodu i ohrabrenje, snagu za ići dalje.

.

N: Zavladala je i atmosfera na temu kako materijalno više nije važno, kako imamo i previše toga, kako propada luksuz, a živjeli zdravlje i ekologija. No, je li to istina? Jesmo li uistinu lošiji ljudi ako venemo za onim što nas je prije usrećivalo – ili nas još uvijek usrećuje?

K: Mi realno živimo u materijalnom svijetu, tako da nije u redu da tu realnost ignoriramo. Ne možemo i ne moramo ignorirati materijalne dobrobiti današnjeg vremena, ali možemo pronaći mjeru – koju svatko treba pronaći za sebe. Alarmantno je ako uistinu venemo za nečim, osobito ako je to kupovina. Ljudi često nakon shoppinga postanu sretni, čak i ako kupe nešto što nikad neće koristiti. Ali onda osjećaj ispunjenosti brzo zamijeni nezadovoljstvo i stid, zbog nepotrebnog trošenja. Nažalost, to stanje shoppingholičari riješavaju novom kupovinom i ulaze u začarani krug iz kojeg ne mogu izaći. Ono što uglavnom stoji iza takvih kupnji je najčešće neka druga nezadovoljena potreba koje u tom trenutku iz nekog razloga nismo svjesni i pretačemo ju materijalne stvari. To može biti nedostatak osjećaja sigurnosti, nedostatak pažnje, ljubavi, uvažavanja ili empatije. Nešto na tu temu je jače i skriva se iza potrebe za stalnim shoppingom. Druga krajnost bi naravno bila da vas ne zanima ništa materijalno i da se u potpunosti isključite iz ovog svijeta. Prema tome, trebamo prihvatiti materijalno kad se radi o zadovoljavanju naših osnovnih potreba, no kada to prijeđe u neku nužnost, kada intenzitet toga nadilazi neke okvire, onda možemo pričati o tome da se iza te potrebe skriva nešto drugo.

.

N: Ako jesmo spremni za neku introspekciju svojeg emotivnog stanja, unutarnje sreće, slobode – odakle krenuti?

K: Vrijeme pandemije svakako može biti prilika da se susretnemo sa samima sobom, sa svojim bolovima, strahovima i osjećajima krivice, kao i potragom za smislom. Tu se vraćamo na pitanje gore u kojem smo rekli koliko je važno da dopustimo da osjetimo sve te emocije. Kada ostajemo s emocijama onda ispitujemo koliko možemo biti sa samima sobom i sa svojim strahovima i vidjet ćemo da možemo izaći jači iz toga, da nema straha od raspadanja ili ludosti. To je svojevrsno proširivanje kapaciteta, suočavanje s unutarnjim ja, da bi sutra mogli živjeti život sigurniji i slobodniji bez misli da se moramo skrivati, sramiti, bez da se moramo plašiti ili izbjegavati sami sebe.

.

N: Volimo li kao ljudska bića pripadati u određene okvire, pa se gubimo kad su nam ih izbrisali. Možemo reći da je u posljednjih godinu dana došlo i do pojedinačnih nestajanja ega, pandemija nas je sve stavila u trenirke i odjednom smo svi postali isti…

K: Svakako, osobito kod onih ljudi koji su u zavisnom odnosu s okruženjem  – ako je neumjerena ta potreba da sam uvijek negdje, da sam viđena, da mi je potrebno priznanje drugih. Kako to nije bilo moguće u posljednje vrijeme, stvorio se jedan prostor za razmišljanje tko smo kad nas ne gledaju drugi, kad nismo ‘na pozornici’, kad smo sami sa sobom. Što se s nama događa? Po pravilu ljudi kad nešto razumiju i odnos prema tome im se mijenja. Tako da – ako poznajem sebe, manje se plašim jer znam što mogu da podnesem, što mi je ok, koje su moje potrebe ustvari i ne moram više pripisivati okruženju neke svoje osobine koje ne prihvaćam ili ih se plašim. Nego mogu da ih vratim sebi, da ih integriram i onda da realnije doživljavam sebe i svijet oko sebe i da idem dalje. Potrebna nam je struktura jednako kao i sloboda, što se očituje još u djetinjstvu kad nam je potrebno da istražujemo, ali i da se osjećamo dovoljno sigurnima da se uvijek imamo gdje vratiti na sigurno – isto možemo primijeniti i na odraslu dob. Da bi se osjećali slobodnima i da istražujemo tu svoju slobodu, moramo imati i tu neku svoju sigurnu bazu, koju kad smo odrasli i nismo više dijete, si jedino možemo pružiti sami.

.

N: Što nas danas najviše definira kao ljude, kroz što se najlakše definiramo i je li pravi put prema osjećaju slobode sloboda od očekivanja drugih, pa možda čak i nas samih?

K: Ego danas koristimo u negativnom kontekstu, ali on ima jako zahtjevan posao i možemo mu biti zahvalni. Ego je dio ličnosti putem kojeg upoznajemo i sebe i svijet te radimo razliku između sebe i drugih. On zapravo kontrolira dva druga dijela ličnosti. Iz jednog idu naše potrebe, koje nemaju veze s društvenim normama, naši instinkti i impulsi, a iz drugog idu određena pravila koja smo naslijedili od roditelja i ‘idealno ja’, kao neka moralna vertikala osobnosti. A to smo sve mi i to sve čini nas i ego te obje strane balansira jer ne bi bilo dobro da prevagnemo na jednu od tih dviju strana. On je svojevrsni kontrolor da sve ostane pod kontrolom i ono što se najčešće radi na terapijama je upravo osnaživanje ega. Pravi put k oslobođenju bio bi redefiniranje vlastitih vrijednosti i uvjerenja, kao i očekivanja od sebe, doći do onoga što bi mi stvarno. Ipak, nemoguće je potpuno odvojiti se od onog što nam društvo nameće, no veća je ideja dozvoliti si prostor za istraživanje i možda odstupiti od slike koju smo ranije stvorili o sebi. Kada si to dozvolimo i prihvatimo sebe, u svakome od nas javit će se – kreativnost. Pronalaženje nekih novih ideja i razmišljanje u smjeru – kako ću ja kreirati dalje svoj život. A to će se dogoditi kad malo pustimo tu idealnu sliku o sebi i zapitamo se što ja stvarno želim.

.

N: Pretpostavljam da smo svi u nekoj ‘I want to break free’ fazi – misliš li da će se prestankom pandemije tako nešto uistinu dogoditi? Hoće li ljudi krenuti davati otkaze, napuštati veze, započinjati svoje poslove iz snova…

K: Ovisi o individualnim procesima, jesmo li nešto novo saznali, prepoznali, uvidjeli. Jesmo li donijeli neke nove odluke za sebe ili smo nažalost samo preživljavali ovaj cijeli period. Zavisi ulazimo li s nekom novom snagom u vrijeme koje je pred nama ili samo s osjećajem olakšanja što je sve napokon prošlo. Po meni je sloboda u samom tome da si uopće postavljamo ta pitanja, a ostalo zavisi o individualnoj percepciji. E sad – je li iza tog ‘I want to break free’ osjećaja samo neki izdržaj ili neki autentičniji doživljaj davanja sebi mogućnosti za susret sa sobom. Iz nekog realnijeg mjesta da ste uistinu spremni za nešto novo.

VEZANE OBJAVE