Do sada smo valjda već naučili kupovati pametno. Zato upoznajte brend Bulibasha, najljepših hand made rađenih sandala za ljeto.
Divna Colić iz Beograda je otputovala za Bali. I tamo je i ostala. Danas kreira cipele koje je nazvala Bulibasha – hand made modele izradom kojih pridonosi zajednici Balija, zapošljavajući one koji ne mogu pronaći posao, stvarajući polako, ali sigurno brend s pričom, koji su bez premca budućnost mode. Ako smo nešto s ovom pandemijom naučili to je postavljanje novih vrijednosti, a jedna od njih svakako bi trebala biti – što nosimo, odakle ono što nosimo dolazi i koga želimo podržati. Masovnu proizvodnju nekvalitetnih materijala i izrabljivanja ljudi ili male, ručno rađene modele iza kojih stoji educiranost, kreativnost i pridonošenje boljem sutra. Sve iz drugog dijela ove rečenice je Divna, Beograđanka koja živi i stvara na Baliju i čiji modeli cipela izrađeni od organskih materijala, palminog lišća i kokosovih vlakana, apsolutno osvajaju.
N: Možeš li prepričati svoj put od Beograda do Balija? Kako se sve dogodilo, zašto si odlučila ostati na Baliju, koji su bili tvoji planovi prije nego si napustila Beograd – jesi li uvijek osjećala da ćeš jednog dana biti negdje drugdje?
D: Da, oduvijek sam imala osjećaj da ću biti ptica selica. Moja mama se sjeća kad sam kao mala stalno govorila da ću se jednog dana odseliti i živjeti jako daleko. Prvi put kad sam saznala za Bali bila sam klinka i gledala sam neki dokumentarac. Rekla sam samoj sebi kako bih jednog dana voljela posjetiti to magično mjesto, i evo, misli su postale realnost. Još bolje od toga, Bali sada smatram svojim domom.
Studirala sam dizajn tekstila na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Beogradu, a na završnoj godini učili smo o tehnici tekstila koja je vrlo rasprostranjena u Indoneziji. Tako smo imali radionicu Batika (tako se zove tehnika dizajniranja) koju je organizirala Indonezijska ambasada iz Beograda i tada sam upoznala dvije divne žene koje su mi rekle da Indonezija svake godine daje stipendiju za jednu godinu studiranja u njihovoj zemlji. Naravno, odmah sam aplicirala, dobila stipendiju i nakon što sam diplomirala 2013. godine, započela svoju avanturu života u Indoneziji.
Prvo mjesto u kojem sam živjela i studirala zove se Yogyakarta, na Javi, nedaleko od Balija. A prvom sam prilikom sjela u autobus i otišla posjetiti Bali. Taj osjećaj lakoće i divne energije me očarao i sve što sam nakon toga željela je zauvijek biti okružena tom ljepotom.
N: Kako je nastao brend Bulibasha – je li on i preslika tvog pristupa životu, stila života i vrijednosti? Sjećaš li se trenutka kada si brend vizualizirala po prvi put i nekako znala da će se sve razvijati u tom smjeru?
D: Prve modele i samo istraživanje načina pletenja te nabave materijala sam započela 2018. godine. Radila sam po cijele dane i pronalazila načine kako da ih napravim da budu moderne, od prirodnih materijala, a opet čvrste i dugotrajne. Sve se vrlo jednostavno spojilo u mojim mislima jer sam odrasla u maloj sredini gdjee sam uvijek bila povezana s prirodom i način života je bio organski – tako da je cijeli koncept brenda vrlo lako isplivao na površinu. Samim time, Indonezija je zemlja gdje se ručni rad, prirodni materijali i spora produkcija vrednuju. Sve se nekako razvijalo u pravo vrijeme i kad je došlo vrijeme da predstavim Bulibashu i plasiram brend na tržište, ljudi su se zaljubili i interes je krenuo iz cijelog svijeta.
N: Cijela priča o tome kako nastaju Bulibasha modeli je divna, održiva i pridonosi zajednici. Možeš li nam ispričati više o tome? Isto tako, imaš jako zanimljiv, slobodan pristup načinu rada i radnom vremenu?
D: Bali je mjesto gdje se jako vrednuje život u zajednici, tako da je to koncept na koji sam se odlučila ugledati i time priuštiti i drugima da se isto tako osjećaju dok provode svoje vrijeme na poslu. Vrlo su gostoprimljiv narod, vedri i nasmijani te vode računa jedni o drugima. Ovdje se njeguje harmonija života između ljudi, životinja i prirode, i to se zaista reflektira na svemu što se radi.
Jako sam zahvalna na tome kako su me ovdje prihvatili i zauzvrat sam htjela pridonijeti nešto ovoj divnoj zajednici. Jako puno ljudi ne može pronaći posao iz razloga jer su u nekim poznim godinama, nisu imali dovoljno novaca za obrazovanje ili imaju djecu o kojoj moraju brinuti od kuće i još mnogo toga. Mi se fokusiramo na tu grupu ljudi, učimo ih Bulibasha dizajnu i učimo ih kako plesti. To su ljudi koji nikada nisu imali dodir s ikakvim kreativnim radom, ali kroz trening i pažnju oni postaju nevjerojatno talentirani kao zanatlije, a neki od njih već i kao dizajneri jer ih kroz vrijeme obučavamo i za nove poslovne pozicije.
N: Svjedočimo i jednom novom vremenu u kojem kupci počinju razmišljati odakle dolazi ono što kupuju i nose – misliš li da je to budućnost shoppinga? Smatraš li da ima nade za neke nove postavke i neki novi svijet?
D: Nadam se! Svijet je došao do jako upitnog trenutka i mnogi stručnjaci već dugo prognoziraju gdje nam može biti kraj, koji više nije ni tako daleko – ako se ne osvijestimo i ne krenemo raditi na kolektivnoj promjeni. Jako je važno da se svi na neki način angažiramo. Možda ne mogu svi stvarati slow fashion ili sustainable brend, ali svi mogu pronaći način na koji mogu pridonijeti. Jedan od njih može biti i odluka da jednostavno više ne kupujete od velikih brendova, već podržite misiju malih biznisa prije nego dio svog novca uložite u daljnje uništenje planete. U posljednjih godinu dana smo bili u prilici da stvarno osjetimo kako se ljudi malo po malo osvještavaju na ovu temu, ali to je i dalje dug put kako bi se postiglo globalno iscjeljenje.
Ja sam osobno jako sretna kad nam mušterije pošalju poruku s pitanjima o našoj produkciji, kako bi bili sto posto sigurni da ne doprinosimo šteti za naše okruženje. Jako je dugo brza moda vladala modnom scenom i došlo je vrijeme u kojem sada isti ti nailaze na stalne kritike. No, to nije dovoljno, smatram dok god postoji kupac koji neće mariti za činjenice kojima brza moda doprinosi, ona će biti prisutna na sceni. Nadam se da će nove generacije imati bolje obrazovanje na ovu temu i da ćemo jednog dana u skorije vrijeme pričati o brzoj modi u prošlom vremenu.
N: Kako je osnivanje brenda i sve što radiš utjecalo na tebe samu? Što si naučila do sada, što bi htjela naučiti u budućnosti i koje sve planove imaš za dalje?
D: Mnogo toga. Stvaranje brenda i osnivanje kompanije me naučilo kako da se vratim u neku dječju verziju sebe i krenem rasti ponovno. Imam velikih planova u vidu razvijanja novih kolekcija, tehnika pletenja i primjena novih prirodnih materijala. Puno radim na tome da Bulibasha brend bude prepoznat u cijelom svijetu i sad smo već prisutni na preko trideset lokacija diljem svijeta te se nadam da će se taj broj povećati, na još više novih zanimljivih lokacija. Tvrtka The Basha Ethic ima i veliku viziju za budućnost, želi ponuditi rješenje mnogim drugim brendovima u razvoju koncepta i ponudi prirodnih materijala za upotrebu. Indonezija ima pregršt prirodnih materijala i dosta toga se odbacuje pri žetvi, međutim, ja bih voljela da pronađem primjenu za sav taj prirodni otpad. Trenutno smo u procesu proizvodnje veganske kože od lišća banane i niz drugih materijala koje istražujemo.
N: Je li ti Bali dao osjećaj slobode i kako bi se na Baliju definirao taj osjećaj?
D: Harmonija… Proputovala sam jako puno i živjela na nekoliko adresa, ali ni na jednom mjestu nisam pronašla to čime Bali odiše. Mir, šarenilo, mirisi, boje, balans u svemu, harmonija svega. Ovdje je visok nivo tolerancije prema svemu, na Baliju nije bitno tko si i odakle si, koje ti je boje koža, kojoj religiji pripadaš, svi i sve se poštuje. Nema tenzija, vlada jedan ugodni azijski nered prepun raznovrsnosti, ali opet dovoljno uređen da se zove rajom, sa svim svojim bijelim i crnim vulkanskim pješčanim plažama. Najveći razlog tomu su ljudi, Balinežani su neiskvareni narod koji njeguje svoju tradiciju i svaki dan se uistinu osjećam kao da živim u bajci.
N: Dolaziš li u Beograd i planiraš li možda jednog dana nešto slično kreirati u ovoj regiji ili ostaješ na Baliju zauvijek?
D: Dolazim jednom godišnje, zbog količine posla i cijele situacije s koronom nisam uspjela češće, ali plan mi je početi dolaziti češće. Potrudit ću se i održati uskoro neku radionicu ili izložbu jer ima toliko toga što bih htjela prenijeti i pokazati drugim ljudima. Na Baliju živi mnogo ljudi iz različitih kultura i zemalja, zbog čega svakodnevno razmjenjuješ razne informacije i uistinu pomažemo jedni drugima. Vidim da taj pristup baš i ne vlada ovdje i puno mladih dizajnera nema izvor informacija ili ne može izgraditi veću priču o brendu jer jednostavno nema dovoljno potpore. Voljela bih proširiti tvrtku i na naše prostore jer bi bilo super imati predstavnicu brenda u Europi. Već sam razmatrala te opcije i nadam se da ću uskoro biti u prilici realizirati i tu ideju. Zasad se trudim da imamo čvrsto tlo pod nogama ovdje, a onda planiramo krenuti osvajati svijet.