Kako su nedavni događaji utjecali na sve nas

Foto: unsplash.com/christian-garcia/@can-serefoglu

Svjesno, podsvjesno, nitko nije ostao imun na pandemiju i potres. Kako je sve utjecalo na nas – objašnjava Ivana Peršin, sistemski gestalt coach.

Ivana Peršin je sistemski gestalt coach i edukantica gestalt psihoterapije (Kapsula komunikacije). Iako se ovo na prvu možda čini uobičajena tema s obzirom na nedavna događanja, kada malo bolje razmislite itekako je još aktualna. Većina nas ne zna što se događa na njihovoj podsvjesnoj razini, neki možda ni ne žele. No, činjenica je da su i pandemija i potres imali svoje utjecaje – na nas, okolinu, život općenito. Jednostavno ništa nije isto kao prije.

”Svatko od nas je kroz ta događanja prošao i prolazi na svoj način, a utjecaj i posljedice ćemo još duže vrijeme osjećati. A pogotovo ako ćemo u javnom prostoru zanemarivati kako ta događanja se manifestiraju na naše mentalno zdravlje. Sad je situacija takva da znamo jedino da ništa nije gotovo i da još uvijek nemamo odgovore. Što je u konačnici dovelo do toga da s jedne strane jenjava interes za ovu temu pandemije, a s druge strane i dalje se krećemo kroz neizvjesnost što dovodi i produljuje osjećaj straha, tjeskobe, anksioznosti i depresije.”

.

Panedmija, potres… Koliko su i kako nedavna događanja stvarno utjecala na nas?

Svatko ima neki svoj ‘background’ zbog kojeg će reagirati na ovaj ili onaj način. Ovisi o fazi života i trenutnim osjećajima. Nema jedinstvenog obrasca. Mi možemo to svesti na paletu emocija – strah, tjeskobu, zbunjenost, neizvjesnost, no svatko je to doživio na svoj način, i to je u redu. Ono što je važnije spomenuti je to da su ljudi tek kasnije, s vremenom, shvatili što se stvarno događa i kako je to utjecalo na njihovu svakodnevnicu. Trebalo je proći neko vrijeme da bi uopće shvatili što se događa. S druge strane, pozitivna strana svega je bila, i još uvijek je, to da svi dijelimo istu situaciju, svi dijelimo isti životni prostor i svi smo zajedno u tome. Tako da, koliko god su nam doživljaji i reakcije različiti, to nam je zajedničko.

.

Kako si ti sve proživljavala kao mama, koliko je teže bilo nekome tko je roditelj, samohrani ili u paru?

Suosjećam se s majkama i očevima koje su u vrijeme lockdowna radili od kuće, bavili se djecom i školom na daljinu te kućanskim poslovima jer sam kao majka prolazila slično, a da ne spominjem ljude koji žive sami ili obitelji gdje se događaju svakodnevna zlostavljanja. Voljela bih da se pisalo i govorilo u javnom prostoru da su ljudi na izmaku snaga fizički i psihički te da se otvoreno pričalo o pružanju podrške kako stručne, tako podrške koji je svatko od nas mogao dati kao ljudsko biće. No, kako sam je vidjela, taj prostor podrške je bio komuniciran samo kroz udruge, institucije i ostale organizacije koje se bave psihičkim zdravljem ljudi, a nije se “prelio” i približio ljudima kroz teme u javnom prostoru. Dakle sama poruka povezivanja sa sobom je pozitivna, ali smo zanemarili adresirati bazične stvari kao što su potreba za sigurnošću i preživljavanjem te oduzimanjem prirodnog uspostavljanja socijalnog kontakta.

.

Danas se smijemo tome, ali da, pojavio se cijeli jedan wellness trend u doba pandemije kakvu ne poznajemo…

Tako je, jedan cijeli veliki prostor koji je bio promašen u početku pandemije je bilo poticanje ljudi da se povežu sa samim sobom, da iskoriste ovo vrijeme na zajedničko vrijeme s obitelji, vrate s k sebi – dok nitko nije pisao o tome kako se nositi s negativnim osjećajima, uopće priznati si ih, da se osjećate tjeskobnim ili zbunjenim, i to je potpuno propušteno. Osobito u situaciji s djecom, kojima je bilo toliko toga oduzeto, u nekim klasičnim obiteljskim strukturama, a da ne govorim o samohranim majkama. To je bio kaos, a i iz medija smo samo slušali kako ispeći još jedan kruh i meditirati. Sama poruka po sebi nije loša, ali nedostaje taj jedan drugi aspekt. Ljudi se još uvijek nisu snašli, još uvijek žive u strahu, neka djeca se i dalje boje i ljudi se nisu do kraja opustili.

.

U kojoj smo mentalnoj fazi realno sada, što misliš?

U fazi smo daljnjeg razvoja neizvjesnosti, ne znamo potencijalne ishode situacije. Mjere su se ublažile, nema lockdowna, ali nitko ne zna kako će se stvari dalje razvijati i koje će posljedice biti. A biti u neznanju je poprilično izazovno, na površinu izlaze frustracije, briga i strah. I da, strah može biti funkcionalan, jer je svojevrsni alarm ako moramo bježati od nečega ili nekoga  ili pak boriti se protiv toga, no mi ne znamo s kime ili čime se borimo ili bježimo. U toj neizvjesnosti i neznanju svjedočimo krhkosti nas kao ljudskih bića. Moje je viđenje da je možda to put kojim bismo trebali krenuti, vidjeti se u ranjivosti.

.

Zašto nam je tako nešto ne očekivati i ne znati ništa?

Zbog toga što je ljudima u prirodi da na problem traže rješenje, odgovor, a ovdje ga nema jer nemamo niti jasno definirani problem. I onda nije čudno što svjedočimo pojavom kontroverza i teorija zavjere. Nejasnim i promjenjivim informacijama stvorili smo plodno tlo da ljudi sami kreiraju odgovore i pretpostavke na ovu situaciju.

Do sada su se dogodile tri faze. Prva u kojoj kreće pandemija, događa se i potres jer smo i po tom specifično područje. Druga faza je popuštanje mjera i odlazak na godišnje odmore, svima je to nužno bilo potrebno. I sad se događa povratak u stvarnost gdje se još uvijek ne zna što se događa.

Ogromna je neizvjesnost u kojoj se i dalje ne zna što će biti za tjedan dana ili mjesec dana. Uz to, mi živimo u svijetu koji podržava muške principe, općenito živimo u stalnom kretanju i aktivnosti i moment samog bivanja nije nam toliko poznat. Bivanje je ženski princip, samo biti.

.

Možemo li pronaći ljepotu u svemu i činjenici da su se ljudi počeli okretati sebi i baviti se više sa sobom?

Ja bih voljela da je tako, ali nisam sigurna, vidjet ćemo s odmakom što smo kao društvo izrodili kroz ove situacije. Vjerujem da postoje pojedinci koji su se okrenuli sebi i svom razvoju. Ne mogu se ne vratiti na ljudsku ranjivost koja je tako snažno postala vidljiva u društvu i koja nas poziva na preispitivanje temeljnih vrijednosti nas kao živih bića. Ovaj dio „baviti se više sa sobom“ bi trebalo istražiti što znači za svakog od nas, mnogi se bave sa sobom samo je pitanje na koji način i kako se ono odražava na naš razvoj, društvo.

.

Što možemo napraviti, kako si možemo pomoći?

Ne postoji recept, to je proces. Za početak možemo biti prisutni i priznati si kako se osjećamo i što nam je potrebno u ovakvim situacijama, ako je potrebno potražiti i stručnu pomoć. Ali ne zaboravimo biti nježni prema sebi, jer tako često to nismo i postavljamo si visoka očekivanja. Sada kada su se tehnologija i znanost pokazale neučinkovitima, a uvjeravali su nas u suprotno, na vidjelo je izašla naša ranjivost i krhkost koje sam već spomenula. I to je ono što nas je i povezalo, u tom prostoru smo se negdje međusobno čuli i prepoznali.

.

Susreli smo se sa smrtnošću dosta direktno… Kako se dalje nositi sa strahom?

Smrt i smrtnost su još uvijek tabu teme društva, kako da govorimo o tome dok štujemo kult vječne mladosti i neprestane aktivnosti. Razmišljanje o smrti nas dovodi u stanje preispitivanja života i načina na koji ga živimo. A to zahtjeva da se, kako si ranije spomenula, bavimo sa sobom.

Tijekom proljeća i prve kulminacije pandemijske krize na dnevnoj bazi smo bili bombardirani statističkim podacima o smrtnosti ljudi zaraženih virusom. Na portalima, čim bi ih otvorili, na naslovnicama tiskovina ili televizijskim ekranima to su bile prve vijesti, koliko je zaraženih i mrtvih. Ali konstantno izlaganje brojkama smrtnosti je samo dovelo do još većeg straha među ljudima.

Nisu nas izlagali brojkama ljudi umrli od kardiovaskularnih bolesti koje su još uvijek vodeći uzročnik smrti u svijetu. A to je recimo bolest nad kojom možemo imati više utjecaja.

Tema smrti će nas intrigirati dokle god postojimo kao ljudska bića, ali bilo bi korisno vidjeti što ona za nas znači. No, evo čak i ja sad imam potrebu reći – okrenimo se životu.

Svakako preporučam savjetovanje ako vas on sprječava u svakodnevnim aktivnostima. Možda se nosite sa strahom koji nije nužno vezan uz nedavna događanja, možda su ih ona dodatno probudila.

.

Znam da jedan od savjeta koji ćeš sigurno dati je meditacija, vježba disanja. Zašto nam je to toliko bitno?

Tijelo je naš osnovni instrument, u školi djeca uče napraviti zvijezdu, ali ne uče kako pravilno disati. Disanjem se možemo umiriti, vratiti se sada i ovdje, podići svjesnost. Tako slušamo svoje tijelo, a naše tijelo brže će prepoznati što mu odgovara, a što ne. Za pravilno disanje danas potrebna su praksa i disciplina, a živimo u svijetu u kojem je još uvijek većini neugodno recimo, meditirati. Odlazi se u posebne prostore za to, a možemo to raditi bilo gdje. Zašto u gradu ne otvoriti oaze sa disanje i meditiranje, za stišavanje uma? Park za meditaciju? Zašto ne ukomponirati pravilno disanje u svakodnevnicu, a ne da se ljudi srame? Vježbama disanja i pravilnim disanjem gradimo vlastiti sustav samopodrške, sami smo sebi oslonac kada je potrebno.

.

Što je s onima koji se bore s time da uključe vježbe disanja ili meditaciju? Je li i to svojevrsna nespremnost na promjenu?

Osjetite li potrebu za vježbama disanja ili meditacijom, pokušajte izdvojiti vrijeme za to. Ako je fokus na borbi, onda razmislite da li je to ono što vam je potrebno i zašto disanje i meditaciju vidite kao borbu. Nisam stručnjak za meditativne tehnike ili tehnike disanja, iako sama meditiram i tehnike disanja koristim u radu, ali ono što zna predstavljati izazov u meditaciji je pretjerana aktivnost koja se odvija u našim glavama.  Kako bi umirili pretjeranu aktivnost misli najbolje će vam pomoći stavljanje fokusa na disanje, kao što sam ranije rekla, disanjem smo prisutniji, tu i sada.

Promjena dolazi tek kada se prihvatimo takvi kakvi jesmo i kada osvijestimo tko smo i što nam je potrebno. Onda možemo preuzeti odgovornost za sebe jer samo za sebe i jesmo odgovorni (naravno i malo dijete ako ga imamo).

.

Jesi li primjetila koliko su svi postali javno glasniji? Jesmo li se promijenili kao društvo?

Kako i ne bi! Sve što se dogodilo direktno je utjecalo na nas, utjecalo je na nas kao ljude, oduzelo nam sigurnost i prirodno uspostavljanje kontakta. Zato se javio revolt. A mediji i društvene mreže samo su katalizator komunikacije. I to nije nužno loše, došlo je do promjene na društvenoj razini i ljudi su reagirali. Mi smo bića koja ne gube nadu i ostaju pozitivna. Sad je vrijeme da i pojačamo svoju svjesnost, da pokušamo biti i ostati povezani. Negdje su putem nastale i dobre stvari. Nakon potresa ljudi su se napokon međusobno pitali sa stvarnim interesom ‘kako si?’.

.

Možemo li na kraju reći da sve što se odvija i nije tako dramatično? Kroz povijest smo oduvijek prolazili promjene.

Ja bih bila pažljiva, jer za mnoge je zaista bilo dramatično. Trebat će nam još jedno vrijeme da dobijemo širi uvid, puno je nepoznanica. Mi smo stalno u promjeni, a na društvenoj razini ona je nužna. Morat ćemo preispitati svoj suživot s prirodom i ponovno se zapitati kakvu budućnost želimo kao društvo.

Hoće li nam ekonomski interesi biti primarni ili ćemo se usmjeriti na socijalnu jednakost i pravdu. To su promjene o kojima bi trebali više razgovarati i međusobno i javno – takav razgovor otvara prostor za empatiju i bolje društvo. Želim vjerovati da smo sposobni iznijeti kroz te promjene i nešto dobro.

VEZANE OBJAVE