N: Za početak zanima me kako si završila u sferi umjetnosti “s druge strane zastora”? Da li si još kao djevojčica maštala o tome da jednoga dana postaneš kustosica? Kakvo je bilo obiteljsko okruženje u kojem si odrastala i koliko je ono utjecalo na odluku da odabereš umjetnost kao svoje područje djelovanja?

V: Moji prvi koraci u svijetu umjetnosti oblikovani su kroz obiteljsku povijest i okruženje, u kojem su moji baka i djed igrali ključne uloge. Moja baka, po kojoj sam dobila ime, Vanja Žanko, bila je priznata umjetnica tapiseristica. Počela se baviti tapiserijom tijekom 1960-ih godina i kroz tu umjetničku formu najčešće je predstavljala sebe i svoju obitelj, evocirajući i čuvajući sjećanje na žene majke koje su, uz mnogo samoodricanja podnijele najveći teret u Drugom svjetskom ratu.

Moj djed, Miloš Žanko, bio je ministar kulture i prosvjete u Narodnoj Republici Hrvatskoj, unutar Jugoslavije. U njihovom domu, koji sam doživljavala kao “kabinet čuda,” djela umjetnika poput Zoe Borelli, Otona Glihe, Ljube Ivančića, Mile Kumbatović, Ede Murtića, Miljenka Stančića i Vanje Žanko krasila su svaki kutak.

Njihov dom bio je bogat ne samo umjetničkim djelima već i knjigama iz cijelog svijeta na francuskom, talijanskom, njemačkom i našem jeziku, koje su me nadahnjivale u svakom pogledu.

.

”Odrastanje u ovakvom okruženju nije samo utjecalo na moj profesionalni put nego je bilo presudno za odluku da posvetim život umjetnosti i kulturi. U muzejima se osjećam kao kod kuće.”

.

N: Na otvorenju izložbe Peter Lösch, direktor Maistrinog luksuznog sektora, nadahnuto je govorio o tome koliko njemu, kao poslovnom čovjeku koji većinu vremena provodi u excel tablicama, znači suradnja s Nomadom u smislu inspiracije i otvaranja nekih novih perspektiva. Noon upravo zanimaju teme koje život čine ljepšim i kvalitetnijim. Kako nam u tome umjetnost može pomoći i što za tebe znači njeno prisustvo u svakodnevici?

V: Umjetnost ima snagu povezati nas s onim što često previđamo u užurbanom ritmu svakodnevice, pružajući prostor za introspekciju i nove perspektive. Kao što je Olafur Eliasson rekao – umjetnost može povezati ljude i potaknuti ih da prošire pojam ‘mi’, što znači da je ona više od estetskog iskustva, ona stvara osjećaj zajedništva i potiče na promišljanje.

On uvijek naglašava da umjetnost ne pokazuje ljudima što da rade, već ih potiče da se povežu sa svojim osjetilima, tijelom i umom. Ta povezanost može imati dalekosežan učinak, izazivajući promišljanje koje nadilazi okvire svakodnevice i vodi prema djelovanju, osobnom rastu i usvajanju novih perspektiva​.

Za Nomad, umjetnost je važan alat za otvaranje svijeta novih mogućnosti i za jačanje međusobnih veza. Nomad nastoji povećati vrijednost vizualne umjetnosti iz Hrvatske i regije, povezujući umjetnike sa privatnim, javnim i korporativnim kolekcijama te predstavljajući ih u europskim centrima umjetnosti.

Suradnjom s korporacijama poput Maistra Collection i podrškom naših Prijatelja Nomada, želimo da naši umjetnici postanu najbolje verzije sebe, kako na domaćoj sceni, tako i u širem europskom kontekstu. Svakim zajedničkim projektom nastojimo stvoriti vrijednost koja obogaćuje i inspirira svakoga tko se nađe u njezinoj blizini.

Na ovogodišnjoj izložbi koja ostaje otvorena do 10. studenoga u Grand Park Hotelu izloženi su novi radovi slikarica Ivone Šimunović “Jesam li ti rekla” u dijalogu sa skulpturom “Kozo jedna” Marije Ujević-Galetović u lobbyu hotela te rad “Popucali horizonti” Jelene Bando u začudnom ambijentu Trezora.

Postav u lobbyu probudio mi je sjećanje na Marijine priče o nadahnjujućim izložbama njene mladosti gdje se na zajedničkim izložbama slika i skulptura stvarala fina simfonija postava i poticao razgovor između kiparstva i slikarstva. Upravo je pitanje dijaloga, u ovom slučaju naglašenog izlaganjem dva umjetnička djela, bilo ključno u procesu nastajanja Ivoninog ulja na platnu.

Sasvim suprotno otvorenom svijetlom prostoru lobbya Jelena Bando izložila je, ili skrila, svoj rad u mračnom i mističnom izložbenom prostoru Trezora do kojeg vodi dugački, crni, tek minimalno osvjetljen hodnik. Kada se iz tog uskog dramatičnog prolaza pred vama otvori crni volumen Trezora s čijeg se stropa ovješen podom prelijeva Jelenin rad istog trenutka shvatite moć koju umjetnost nosi u sebi.

N: Zašto vam je bilo važno da ovo bude vikend posvećen ženskim umjetnicama? Koja je njihova pozicija u umjetničkom svijetu danas i imaju li one neku specifičnost u odnosu na muške umjetnike?

V: Bilo nam je važno posvetiti ovaj vikend ženskim umjetnicama kako bismo naglasili njihove jedinstvene pozicije i izazove s kojima se susreću u svijetu umjetnosti. Naš fokus je rad s vrhunskim talentima iz Hrvatske i susjednih zemalja te njihova promocija u europskim kulturnim centrima. Danas imamo priliku širiti pojam talenta i obuhvatiti glasove i umjetničke izraze koji su dugo bili zanemareni. Ženske umjetnice su svakako dio ove priče.

Umjetnice u 20. i 21.stoljeću susreću se s velikim preprekama kada je riječ o vidljivosti i zastupljenosti, kako u muzejima, tako i u javnim prostorima, u zapadnoj Europi i šire. Iako sve više žena danas stvara u kiparstvu, njihov rad često ostaje na marginama, a nedostatak arhiva i dokumentacije dodatno umanjuje njihovu prisutnost u povijesti umjetnosti. Za mnoge umjetnice dominantan biografski pristup odvraća pažnju s njihovih umjetničkih doprinosa, kao što je slučaj s izložbom “Fantastische Frauen” iz 2020., gdje su nadrealističke umjetnice predstavljene kroz prizmu osobnih priča, a ne kroz analizu djela.

N: Poznavajući i privatno Mariju Ujević-Galetović zanimljivo mi je kako ona u javnom prostoru nije bila percipirana kao feministica, niti se ikada sama takvom predstavljala, ali je duboko vjerovala u žensku snagu. I to ne u kolektivni “girl power” nego “power of a woman”.

V: Marija Ujević-Galetović, iako se nije smatrala feministkinjom, bila je snažna zagovornica moći žene, one istinske, unutarnje snage. Kao pionirka monumentalne skulpture, dala je izniman doprinos rodnoj ravnopravnosti u kiparstvu. Njezina prisutnost u javnom prostoru i danas simbolizira tu snagu. Kao umjetnica, bila je svjesna svoje uloge i dosljedno je dokumentirala, izlagala i ostvarivala projekte u suradnji s muzejima i kroz javne natječaje.

Institucije poput Henry Moore Foundation nastoje ispraviti taj nedostatak dokumentacije i priznanja, no jaz u zastupljenosti žena i muškaraca u zbirkama i dalje je velik. Tradicionalni fokus na muške autore ostaje prisutan, što dodatno otežava prepoznavanje ženskog doprinosa kiparstvu.

”U Nomadu osjećamo odgovornost da očuvamo njezino naslijeđe i predstavimo ga u dijalogu s radovima umjetnica novih generacija, poput Ivone Šimunović i Jelene Bando. U tom duhu s ponosom najavljujemo izložbu Jelene Bando i Marije Ujević-Galetović koja će se održati od 11.-17.studenog u Galerie Frank Wien u Beču, kao i u Galeriji Josip Račić u Zagrebu u siječnju 2025. godine, u suradnji s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti u Zagrebu.”

N: Platforma Nomad u 10 godina djelovanja profilirala se kao hrvatski ured za suvremenu umjetnost koji je kroz izložbe u Hrvatskoj i Austriji promovirao mnoge umjetnike mlađe generacije. Što je sljedeći veliki korak za Nomad?

.

”Nomad je kroz godine omogućio samostalne izložbe naših umjetnika u najvažnijim muzejima Hrvatske i ta vidljivost na domaćem terenu ključna je za kredibilitet naših umjetnika u međunarodnim okvirima.”

.

Sljedeći veliki korak za Nomad uključuje uspostavu redovitih izložbi u vodećim muzejima u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj, što zahtijeva pažljivu pripremu i dugoročnu posvećenost naših umjetnika i našeg tima. Put ka tim velikim izložbama uključuje organizaciju manjih izložbi u galerijama i koprodukciju knjiga s međunarodnim izdavačima kao što su Verlag für Moderne Kunst iz Beča i Distanz iz Berlina. Zahvaljujući suradnjama s galerijama poput Galerie DIT. i Galerie Frank Wien, u posljednje tri godine uspjele smo osigurati vidljivost našim umjetnicima.

N: Jedan od ključnih trenutaka u začecima djelovanja platforme bilo je kuriranje zbirke rovinjskog Hotela Adriatic 2015.godine na poziv Studija 3LHD, a koje je preraslo u dugogodišnje partnerstvo s Maistra Collection. Koliko vam danas znači suradnja s korporativnim zakladama i njihovim kolekcijama?

V: Mi smo imale sreću učiti kroz deset godina rada s Maistra Collection u Hrvatskoj, kako bismo danas bile u dijalogu sa Uniqa SEE Future Foundation koja djeluje u sedam zemalja srednje i jugoistočne Europe, sa Strabag Kunstforum u Austriji i s Kolekcijom Nove Ljubljanske banke u Sloveniji. Što opet dokazuje koliko je važan uspjeh i učenje na domaćem terenu.

Kroz suradnju s korporativnim zakladama i kolekcijama, Nomad gradi temelje za kulturni kapital. Zaklade poput Uniqa SEE Future Foundation i Strabag Kunstforuma djeluju s misijom podrške umjetnicima i kulturnim projektima koji obogaćuju zajednice. Uniqa SEE Future Foundation, kroz geslo “živimo bolje zajedno,” prepoznaje umjetnost kao sredstvo za društvenu transformaciju, ulažući u projekte mladih talenata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Rumunjskoj. Strabag Kunstforum u Austriji, kroz svoj STRABAG Artaward International, podržava mlade umjetnike kroz nagrade i izlaganja, integrirajući umjetnost u poslovni svijet i potičući kreativno okruženje.

Nova Ljubljanska banka također posjeduje značajnu kolekciju suvremene umjetnosti koja obuhvaća djela iz Slovenije i susjednih zemalja te vide svoju kolekciju kao važan kulturni kapital i doprinos slovenskoj kulturnoj baštini, podržavajući umjetnike i prikazujući djela u poslovnicama kako bi povećala svijest o regionalnoj umjetničkoj sceni.

N: S druge strane imam dojam da je privatno kolekcionarstvo kod nas prisutno uglavnom kao generacijsko nasljeđe. Kako otvoriti vrata novim kupcima, što od Nomada može dobiti netko koga ova tema zanima ali kreće od nule?

V: Naša sinergija u Nomadu osigurala je stabilnost i uspjeh, omogućujući proširenje mog osobnog djelovanja na društveno odgovornu prodaju umjetnina. Kombinacija neprofitnog i profitnog rada omogućuje dublju, etičku podršku umjetnicima. Zastupanjem i smještajem pravih radova u kvalitetne kolekcije, gradimo mostove između privatnog kolekcionarstva, korporativnog svijeta i muzeja. Ovaj pristup povezan je s načelima Doughnut ekonomije koju je skovala Kate Raworth, koja naglašava odgovorno poslovanje kroz održive prakse.

Ovo činimo jer osjećamo da kolekcionarstvo u suvremenoj umjetnosti postaje svojevrsna “valuta” – ulaganje u kulturnu baštinu i kulturni kapital.

.

”Nomad vodi svoje kolekcionare na vrhunske umjetničke izložbe u Zagrebu, Ljubljani i Beču, na umjetničke sajmove poput Art Basela i Vienna Contemporary, gdje se zajedno educiramo i učimo o globalnim umjetničkim trendovima.”

.

Statistike Art Basela pokazuju kako mlađe generacije sve više ulažu u suvremenu umjetnost, prepoznajući je kao kulturnu i ekonomsku vrijednost. K tome, upravo je objavljeno istraživanje prema kojemu je udio umjetnica u kolekcijama anketiranih kolekcionara na Art Baselu, koji su do sada u 2024. godini potrošili preko 10 milijuna dolara, porastao na 44%, što je najviša razina u posljednjih sedam godina te da je udio ukupne potrošnje na umjetnice također bio 44%.

Za Nomad su to vrlo optimistične vijesti koje nam daju poticaj za daljni rad na razumijevanju i ravnopravnom sudjelovanju na europskom tržištu umjetnina.