N: Priča o novom početku nekako mi se činila idealnom za tebe jer si se nakon niz godina posla u novinarskoj redakciji odlučila za rad od kuće, kao vanjski suradnik. Kako si došla do te odluke, koliko dugo si razmišljala o njoj i zašto misliš da je baš sada bilo vrijeme za nju?

N: Iskreno, ideja o fleksibilnom radu kako po pitanju radnog vremena tako i lokacije, oduvijek mi se činila idealnom za mene. Novinarski posao ionako nije isključivo uredski i uvijek sam si priželjkivala način rada koji sada imam, ali je trebalo nekoliko godina da dođem do faze u kojoj se osjećam dovoljno sigurno za tu stepenicu. Pod time mislim na financijsku sigurnost, na sigurnost u sebe, u znanje koje sam kroz rad u redakcijama usvojila, i to da ću, ako se i nešto izjalovi, moći to podnijeti i ići dalje. Dosta sam ziheraški tome pristupila, a opet su me mučili strahovi oko toga hoće li poslodavci imati razumijevanja za to što ja zapravo želim od svoje karijere, što ako se ponovno dogodi lockdown pa više ne budem potrebna kao vanjska suradnica i slično.

No, strahova će uvijek biti, i ne znam je li baš sada bilo pravo vrijeme za promjenu načina zaposlenja, ali odlučila sam da više nemam što čekati. Uostalom, zbilja mislim da kroz ovakav način i organizaciju rada mogu puno više ponuditi. Ne odgovara nam svima lifestyle od devet do pet, niti rad u velikim kolektivima, i to je sasvim ok.

N: Svi nekako polufantaziramo o preseljenju na selo, volimo maštati o svakodnevici bez stresa, no sigurna sam da i ona ima svoje izazove. Što te najviše, ugodno, ali i neugodno iznenadilo kod ove promjene stila života. Mislim da i svojevrsno ‘otuđenje’ nosi svoje po pitanju emocija, očekivanja… Kako si se nosila s time?

N: Mislim da danas svatko tko ima pametni telefon, stabilnu internetsku vezu i slobodu da je koristi, nije otuđen gdje god se na svijetu nalazio. Osjećam se puno mirnije i slobodnije otkad sam se nakon desetak godina u Zagrebu vratila u Zagorje. Nema tog gradskog kaosa, zagušenosti, svjetlosnog zagađenja. Doduše, nema ni onih dobrih strana grada kao što su tržnice, specijalizirane trgovine ili kazališta. Ali zato imam svoj vrt, trgovine imaju dostave, a do Zagreba mi treba četrdesetak minuta vožnje – tako da do svega što poželim mogu poprilično brzo doći. Definitivno se ne radi o svakodnevici bez stresa. I dalje radimo, nosimo se s vezama i obiteljskim odnosima, ali je u svemu puno manje histerije. Barem u mom iskustvu.

Najneugodnije u toj promjeni stila života, odnosno najnapornije, bilo mi je putovati svako jutro, kroz ‘rush hour’, na posao u Zagreb. Trošila sam nekad i do tri sata na put do posla i natrag, ovisno o gužvi i to je bilo dosta frustrirajuće. Nekima bi neugodna potencijalno bila i količina posla koju sa sobom nosi okućnica, no u tome za sada još uvijek uživam. Predstavlja mi svojevrsnu terapiju.

N: Zadnje si bila zaposlena kao urednica na portalu Super1, no ipak si se odlučila vratiti modi i modnom uredništvu. Jako mi je zanimljivo čuti da moda nekoga toliko inspirira i danas, s novinarskog aspekta – što te i dalje privlači tim temama, kako gledaš danas na modno novinarstvo?

N: Moda je odraz vremena, političkih zbivanja, klimatskih prilika, svijesti u društvu. U javnosti se često percipira kao nešto površno, ali ona je puno više od vizualnog izgleda koji postižemo kad nešto nosimo. I to je ono što me i dalje k njoj vuče i što me tjera da pišem tekstove kroz koje pokušavam objelodaniti tu njezinu stranu. U digitalnim su medijima publika i klikovi koje ona donosi najvažniji pa me ne čudi da se modno novinarstvo svelo na to što se nosi na crvenom tepihu ili na Instagramu. I to je ok, oduvijek se pisalo o tome što se nosi na britanskom dvoru ili na dodjeli Oscara.

Ipak, trudim se zagrebati dublje i pokušati predstaviti i mlade dizajnere, inovativne dizajnerske projekte na kojima rade, prokomentirati zbivanja u industriji i fenomene kao što je cancel kultura s kojom se modna industrija stvarno teško nosi, digitalnu modu… Unatoč tome što imam generalni dojam da publiku stvarno nije briga. No, ne možemo publici servirati samo ono što ona želi. U tom trenutku postajemo nepotrebni.

N: Zašto misliš da nas toliko ovih dana na neki način želi krenuti ispočetka? Ja bih rekla da je pandemija djelomično učinila svoje – bi li rekla da je utjecala i na tvoje odluke ili ipak ne?

N: Ja sam svoju odluku donijela i prije pandemije, ali me ona sigurno pogurala da je realiziram. U tom sam periodu shvatila da je rad od kuće s odlascima na teren kad je potrebno, sasvim izvediv, a i cijeli se svijet preko noći priviknuo na online komunikaciju tako da je sve, kad je moja odluka o promjeni stila života i posla u pitanju, nekako sjelo na svoje mjesto.

Pandemija je mnogima donijela toliko teških stvari od gubitka posla do gubitka dragih ljudi, a sretnijima (i svjesnijima) među nama je, iz moje perspektive, otvorila oči. U konstantnom smo stresu oko vlastitih poslova, odgoja djece, klimatskih promjena, potresa, ratova. Pandemija nam je pokazala da se stvari mogu promijeniti preko noći i da se trebamo fokusirati na ono što nam je stvarno vrijedno.