Menu
Menu
”Treba tražiti balans – nekome odgovara raditi dvanaest sati dnevno, nekome ne.”
U našem društvu postoji zabluda o tome da kako bi bili uspješni u svom poslu, moramo raditi 24/7. Da kako bi bili ‘priznati’ moramo raditi prekovremeno, potezati noćne smjene, biti dostupni stalno, brži od svih oko nas, reagirati odmah, zadovoljiti, opravdati. Kada vodimo svoj biznis taj pritisak je još viši jer u tom slučaju tempo posla, kao i tempo napretka, u potpunosti je na nama. I mi smo svoj jedini mentor i motivator. Mila je suvlasnica studija Filburg, nagrađivanog studija za dizajn, brending i komunikacije, posljednjih deset godina. Prije toga bila je izvršna producentica INmusic festivala, kao i osnivačica startupa Loccie s kojim je osvojila prestižnu nagradu UK Sign Design Society, a trenutno piše doktorat iz politologije na Fakultetu političkih znanosti. Filburg je sa sigurnošću ime koje mnogi brendovi u Hrvatskoj jako dobro poznaju, a Mila pravi primjer uspješnosti u vođenju posla, bez kompromitiranja na bilo kojem nivou.
N: Što bi izdvojila kao najveći izazov poduzetništva u Hrvatskoj općenito, ali i kao ženskog poduzetništva?
M: Rekla bih da su granice u nama. Jedan dio granica je sigurno i u našem okruženju, i to ne treba negirati. No, kada se radi o poduzetništvu, neovisno kojeg smo spola, mislim da je najveći izazov ustrajnost. Poduzetništvo kao takvo znači da krećemo u nešto što do sada nismo nikada radili, pa čak i ako smo iskusne poduzetnice, opet ulazimo u neke nove pothvate u industriji koja nam možda nije previše poznata tako da će u samom početku vjerojatno izostati rezultati, kao i eksterna validacija, a pojavit će se i hrpa problema. Po meni je utoliko najveći izazov ustrajati, kao i odlučiti hoćemo li odustati ili ne, s time da smatram da je i odustajanje sasvim u redu jer i u tom slučaju bit ćemo bogatiji za novo iskustvo.
Pristalica sam stava ‘keep your eyes on the road’. Uvijek možemo gledati sa strane, razmišljati hoćemo li ispasti, hoćemo li se zaletjeti u neko drvo, ali mislim da je puno bolje jednostavno se fokusirati na cilj i korake koji vode k njemu. Što se tiče ženskog pitanja, u Hrvatskoj je svakako prednost da možemo imati dvanaest mjeseci porodiljnog dopusta, dok primjerice moje prijateljice u Francuskoj, Belgiji ili Nizozemskoj imaju tri ili u Americi čak samo mjesec dana. Osim toga, imamo javne vrtiće koji su subvencionirani, a i školstvo nam je besplatno. Tako da bih ja radije okrenula narativ i pričala o tome što je sve kod nas prednost.
N: Koji su bili, i još uvijek jesu, najveći izazovi od kada postoji Filburg?
M: Filburg je nastao 2016. godine i tu je bila malo drugačija situacija jer kad smo ga pokrenuli već smo imali dosta dobru bazu klijenata i nismo kretali iz nule. Izazov je sigurno to što se radi o kreativnoj industriji i procesima koji su kompleksni, tako da ovdje nema ‘štancanja’ finalnog proizvoda i izostaje skalabilnost. S druge strane, kada pružate ovakvu uslugu, onda imate i priliku izvoza, tj. suradnje s inozemnim tržištima. Mi smo ovdje izuzetno povoljni organizacijama iz zapadne Europe, a nudimo im svjetske kredencijale.
Već smo se navikli da imamo dane i mjesece u godini kada smo na dvjesto posto, a onda po mjesec dana kada se ne moramo ni pojaviti u uredu. Moje radno vrijeme nije od devet do pet, to bi bilo i nerealno očekivati u poduzetništvu, ali isto tako ne radim stalno. Važno mi je prvi dio dana provesti u uredu kako bi dogovorili tko što radi i kakav nam je plan. No, ostatak radnog vremena sastoji se od sastanaka, razgovora, promišljanja, a paralelno radim i na doktoratu. Uz sve to dijete mi je u vrtiću do četiri popodne, što znači da je nakon toga gotovo s poslom. Uz to, ne radim vikendima, osim ako je neka iznimna situacija, i mislim da je najveća vrijednost poduzetništva upravo velika autonomija upravljanja svojim vremenom, kao i biranje klijenata s kojima ćemo raditi. Jako mi je važno tko su nam suradnici i klijenti.
N: Koliko dugo ti je trebalo da postaviš neke svoje granice kako i s kime, te na koji način želiš raditi i voditi svoj posao?
Moji klijenti s vremenom su naučili da se vikendom ne javljam na mobitel. Osim ako je drugačije dogovoreno unaprijed. Naravno da postoje oni koji će me kontaktirati unatoč tome, kao i unatoč primjerice godišnjem odmoru, i njima se svima javim kada za to dođe vrijeme. Jednostavno mislim da je gaziti sebe isto kao i gaziti druge. Ne možemo ni od drugih očekivati da prelaze svoje granice, zašto bi onda to očekivali od sebe?
N: Koje su po tebi prednosti bivanja vlastitim šefom, jesi li od kada postoji Filburg ikad pomislila da bi radije bila nečiji zaposlenik, je li ti je ponekad financijska nedostatnost (ako je postojala) davala na razmišljanje da odustaneš?
M: Naravno, to je sve dio poduzetništva – uvijek moraš upravljati resursima. Potrebna ti je oprema, pa zatim moraš platiti ljude, ima tu puno izazova, oni samo ovise o tome kojom vrstom posla se baviš. Ono što se dogodi s vremenom je da stekneš povjerenje u svoju tvrtku, stekneš povjerenje u ono što radiš i kad se osvrneš unazad i sagledaš koliko si toga postigao, taj osjećaj vjere u sebe i ono čime se baviš samo raste.
S druge strane, ako jednog dana i ne bude sve kako je planiramo, i to je ok. Ne mora sve uspjeti, neke stvari ni neće uspjeti, ali i to je sasvim u redu. Mislim da naše tržište nije ništa izazvonije od drugih slične veličine i razine ekonomskog razvoja. Mi jesmo malo, specifično tržište, ali poput niza ostalih u svijetu. Imamo specifičan jezik i kulturu, baš kao i niz drugih zemalja ovog tipa. Postoje neke zakonitosti koje prihvatiš i s kojima radiš.
N: Kako se nosiš sa stresom, možda je bolje pitanje, kako se nosiš sa zahtjevnim klijentima, što je po tebi uopće definicija zahtjevnog klijenta danas?
M: Sportom i meditacijom. Meditiram već deset godina, trudim se raditi to svaki dan, a odlazim povremeno i na meditacijska povlačenja u prirodu, radim yogu i jako mi je važno da neko vrijeme nemam doticaj s internetom. Stres je stres, ponekad ga ima, ponekad ne, ali zato je važno da imamo mehanizme s kojima se nosimo s njime. Naprosto živimo u takvom svijetu u kojem smo svi digitalno povezani i to je tako. Kako mi, tako i naša djeca i buduće generacije. To je jako velika razlika s obzirom na to kako su primjerice naši roditelji provodili ove naše srednje godine, mi smo danas nešto sasvim drugačije.
Po pitanju klijenata s vremenom smo stekli neko iskustvo u radu, tako da danas već u početku uglavnom znamo prepoznati zahtjevne klijente ili ‘red flags’ na koje onda možemo pravovremeno reagirati. U tom slučaju ne idemo u projekt, i tu se poštedimo problema koji zapravo proizlaze iz toga što nismo s nekime “fit”. S druge strane, kada uđemo u projekt, ne odustajemo. Ne sjećam se situacije da smo izašli ili prekinuli neku suradnju, kad počnemo raditi na nekom projektu, nastojimo ići do kraja bez obzira na probleme.
N: Koja je tvoja politika uspješnog poslovanja, ispunjenog poduzetništva uopće?
M: Gledam na to kao na proces koji traje, proces u kojem težim za izvrsnošću, da dosegnem neku razinu koju nisam do sada. Trudim se pronaći u tome zadovoljstvo. Ne mislim da je poduzetništvo akumulacija profita ili reinvestiranje pod cijenu da gazimo okoliš, kao i ljude, pa i vlastito tijelo. Treba tražiti balans – nekome odgovara raditi dvanaest sati dnevno, nekome ne, važno je znati što odgovara kome. Meni je užasno važno što radimo, kao i taj balans. Sadržaj i čime mi je ispunjen dan, kao i ljudi s kojima mi je ispunjen taj dan.
Postmaterijalizam je uzeo maha i meni je također blizak. Neki dan sam vidjela billboard na kojem je pisalo nešto u smislu: ‘Što je luksuz danas – kupiti si pametni sat ili otići u prirodu i provesti tjedan dana bez kompjutera i pametnog sata?’. I to je to – poduzetništvo danas ne bi trebalo biti samo utrka za profitom pod bilo koju cijenu nego ozbiljno bavljenje nekim poslom. Težnja da se on napravi izvrsno, što zahtjeva kontinuirani rad i učenje, a da pritom ako već ne oplemenjujemo sebe i okolinu, onda da ju barem ne uništavamo – moralno, estetski, fizički.
N: Koliko si imala najviše zaposlenih, a koliko imaš danas? Kakvo je tvoje iskustvo sa zapošljavanjem ljudi i što bih danas možda napravila drugačije po tom pitanju?
M: Najviše smo imali oko četrnaest zaposlenih i ono što sam naučila je da je upravljanje ljudima vještina svoje vrste. Kad upravljaš ljudima to je nešto s čime se kontinuirano treba baviti, ponajviše s njihovom motivacijom. Na brojki iznad deset zaposlenika već se grupiraju i razni ‘kružoki’, oblikuju se različita mišljenja. Tako da to mora biti užasno homogen ili jako tolerantan tim kako bi sve dobro funkcioniralo.
Osobno mi je ljepše raditi u manjim timovima, iako je nas trenutno malo ovdje u uredu, surađujemo u velikim timovima na raznim projektima. Mislim da ako netko kreće u zapošljavanje ljudi, puno je važnije vidjeti kako ta osoba radi, uklapa li se u postojeći tim, više se usredotočiti na to, a manje u analizu njegove edukacije i kvalifikacija. A na kraju dana je najvažnija motivacija ljudi, što danas više nije novac. Najveća vrijednost ljudima danas je fleksibilnost, u vremenu, zadacima i fizičkom prostoru. Ipak, timski rad za mene je i fizička prisutnost tako da ja svakako na važnosti dajem i redovitoj komunikaciji uživo.
N: Kako razvijaš Filburg, imaš li plan i program za napredovanje, izdvajaš li vrijeme koje posvećujem planovima i promišljanju o poslu ili više dopuštaš da se stvari razvijaju same od sebe?
M: Nije dobro ne planirati, ne vjerujem da tvrtke koje ne planiraju posluju dobro. Mi ovdje imamo kratkoročne ciljeve, ali i srednjoročne koje prolazimo na kraju svake godine. Tako se svakih par mjeseci osvrnemo na te svoje planove, a tu čak vjerujem u neki magnetizam, da privlačiš ono što si si zacrtao. Zato je važno imati jasnu viziju, postavljene realne ciljeve a ne plutati. Osobno mi veliko zadovoljstvo pruža kad klijent za kojeg smo osmislili strategiju i vizualnu komunikaciju ima poslovnog uspjeha. Osim toga, koliko su zadovoljni naši suradnici i zaposlenici – kada vidim da dobro funkcioniraju u timu, kada su prisutni i aktivno sudjeluju. To me baš čini sretnom, kad se i oni osjećaju kao dio Filburga i kada zajedno na neki način oplemenjujemo okolinu.
N: Misliš li da smo izazovno tržište po pitanju sklapanja i održavanja poslovnih odnosa?
M: Mi smo imali ured u Americi; radili smo s Kinezima, Australcima; raznim europskim zemljama i rekla bih da je Hrvatska u tom smislu izazovna koliko i druge. Svaka kultura ima neke svoje vrijednosti i kodeks ponašanja koji treba upoznati i u kojem treba naučiti plivati. Naš posao se bazira na odnosima, kao i preporukama, i to su najčešći razlozi zašto nas ljudi angažiraju, kao i naš portfolio. Ako ste nekome korisni i komunikacija funkcionira, onda se klijenti vraćaju.
N: Kako danas usklađuješ posao i majčinstvo, koje su neke najvažnije lekcije koje su naučila kroz to?
M: Majčinstvo je za mene vrhunac osobnog razvoja, ne mislim da svaka žena treba imati djecu, ali za neke žene ono je uistinu veliki rast i razvoj. Sretna sam što sam mogla prvih godinu dana biti sa svojim djetetom i to je prekrasno. Tu je mnogo vrijednih uvida, prvo kroz trudnoću, a kasnije i majčinstvo, no najveća lekcija svakako mi je povjerenje, ono koje sam dobila u sebe, a s vremenom i u svoje dijete. I cijeli taj proces odrastanja živog bića, koje u prvih godinu dana ima ogromne pomake u razvoju, od okretanja na trbuh, sjedenja, puzanja do dizanja na noge, do hodanja – što me naučilo da se sve odvija u svoje vrijeme. Kako u privatnom životu, tako i u poslu.
VEZANE OBJAVE
