Menu
Menu
”Sa glinom nema prečaca jer čim pokušaš ubrzati ili skratiti put, glina te nauči lekciju.”
Keramika je uvijek fascinirala. Ako ste se ikad okušali u njoj onda znate kako ima nevjerojatnu moć smirivanja uma, stišavanja misli i pružanja odmora od svakodnevnice. Odabrati keramiku kao poziv zvuči idealno, no kao svaki, i on donosi svoje izazove. U Zagreb se nedavno vratila Mateja. Nakon višegodišnjeg života u Danskoj, Norveškoj i Engleskoj, otvorila je svoj Beshland Studio (@beshland_official), kreativni prostor i studio keramike koji ne izgleda poput nijednog u Hrvatskoj. Mateju mogu opisati kao pravu umjetničku dušu koja zazire od tehnologije i medija, želi biti potpuno prepuštena svom stvaranju i onome što voli, žena koja ne voli otkrivati puno o sebi, samozatajna je i jedva sam je nagovorila na ovaj razgovor. Zato mi je posebno drago što ćete za nju prvi put čuti upravo ovdje na Noonu. Znam da je već pomalo dosadno napisati kako ćete se instant zaljubiti, ali stvarno – Mateja je ljubav na prvi pogled. A zatim i sve ostalo što je dotakla svojim rukama.
N: Što je za tebe kreativnost, biti kreativna? Kada si se prvi put susrela sa svojom kreativnošću, a onda i izradom keramike?
M: Mislim da smo svi kreativni i da se kreativnost ne događa samo kad stvaramo svojim rukama. Priroda nam je svima podarila nešto i tu nema greške, i priroda je sama po sebi najveći izvor kreativnosti. Kad imam radionice u studiju ljudi uvijek prvo kažu nešto u stilu ‘kako oni nisu kreativni tip’, pa sami sebe iznenade. Ja bih rekla da je to zato što su svi kreativni kad su prisutni u trenutku jer onda kreativnost dolazi sama od sebe. Ona je veza između inspiracije i same izrade, a može biti u svemu – pisanju, rješavanju zadataka, meditaciji. Za mene je ona i odbacivanje uvjerenja koja smo stvorili kroz život.
Općenito mislim da nas većina shvaća život preozbiljno i često nas blokira emocija straha od tog krajnjeg crnog scenarija kojeg se svi toliko bojimo. Ono čemu su me glina i sam proces izrade keramike naučili je da kada nastupe takve naizgled bezizlazne situacije s negativnim ishodom, moram napraviti korak unatrag i izazov pokušati sagledati iz druge perspektive. Rješenje se uglavnom nalazi na drugoj strani, a ne na onoj strani na kojoj je problem nastao. I to je ono što pokušavam primjeniti u svakodnevnim situacijama.
Oduvijek sam, još dok sam bila dijete, nešto radila s rukama – crtala, stvarala nešto, no moji roditelji su smatrali da moram upisati školu od koje ću moći živjeti i nisu vjerovali da ću to moći od nekog umjetničkog usmjerenja, tako da nisam otišla u nekom tom smjeru. Kada smo živjeli u Norveškoj bila sam na jednom kreativnom projektu koji je okupljao žene i pomagao im u tome da otkriju čime se žele baviti i bolje upoznaju sebe i tamo sam se posvetila slikarstvu. Kako sam kroz taj projekt učila o različitim materijalima zainteresirala me glina. Ali da, ustvari oduvijek sam voljela raditi rukotvorine, biti prisutna u trenutku, a zazirala od tehnologije i sličnih stvari. Tako da se sad osjećam da sam napokon na pravom mjestu i da volim, i radim ono što želim.
N: Nedavno si otvorila Beshland Studio, kako si ga zamislila?
M: Studio je dobio ime Beshland jer me svi zovu Besh, a ideja prostora nije samo da bude izložbeni studio u koji možete doći i kupiti ili razgledati keramiku, već sam htjela stvoriti ugodno mjesto, pomalo ‘organic’, gdje se svi osjećaju dobro i opušteno. Htjela sam da ima umirujući učinak. Uređivala sam sve sama, a u centru studija je veliki stol na kojem se odvijaju radionice. Sam dizajn je pomalo neobičan tako da potražuje možda specifičniju publiku, a pri stvaranju sam uvijek nadahnuta prirodom i nekim neobičnim detaljima i oblicima. Kod keramike je najizazovnije to što kod njene izrade nema puno kontrole, od oblikovanja same gline, do pečenja koje je uvijek izazovno. Kako se radi o prirodnom materijalu i četiri osnovna elementa – zemlja, voda, zrak i vatra, sve je proces. Nema naglih odluka ili pokreta i do zadnjeg trenutka se ne zna kako će nešto ispasti.
N: Radiš li i na kolu ili?
M: Znam raditi i na kolu, no trenutno najviše uživam u ručnom modeliranju uporabne i dekorativne keramike. Od dekorativne keramike posljednjih nekoliko mjeseci posebno me opušta i inspirira izrada skulptura. Ono što mi je posebno fascinantno kod skulptura je to što svaka osoba vidi nešto drugačije u njima, i to mi je jako zanimljivo za promatrati, jer to što ljudi vide u njima je na neki način refleksija njih samih, pa ih tako imam priliku upoznati kroz jednu drugačiju, rekla bih možda čak intimniju prizmu. Vjerojatno mi je taj cijeli proces toliko inspirativan jer sam i sama tip osobe koji je oduvijek vidio nešto drugačije u stvarima, imala sam neki svoj kut gledanja na njih.
N: Kad te toliko privlači glina i priroda sama po sebi, trudiš li se i sama živjeti više samoodrživo?
M: Iako ne živim na vrhu planine daleko od civilizacije i užurbanog ritma modernog života, smatram da sam u svakodnevnom doticaju s prirodom, jer naposljetku medij s kojim radim i jest priroda, jer dolazi iz prirode. Prostora za napredak ima uvijek, pa bih voljela još više živjeti u kontaktu s prirodom, no kao i na svakom polju u životu, nastojim donositi odluke koje su bolje za prirodu i nas same. I to ne mora nužno biti velika promjena, koja je možda dugoročno neodrživa, nego već i odluka da kupujemo samo organsko voće i povrće ili da jedemo manje mesa može uzrokovati pozitivnu promjenu.
N: Trenutno na Noonu pričamo o samoprihvaćanju, kako je izgledao tvoj proces otkrivanja i samoprihvaćanja da radiš ono što voliš?
M: Od kada sam pokrenula Beshland Studio puno sam mirnija, a u cijelom mom procesu samoprihvaćanja, i uopće otkrivanja čime bih se htjela baviti, važnu ulogu imalo je i majčinstvo.
Imam kćer od dvije i pol godine i s njom jako uživam u svemu i nekako veselije i pozitivnije pristupam situacijama. Ne shvaćam više sve preozbiljno, vjerujem da će se uvijek stvari razviti onako kako trebaju.
Biti mama nauči te jako dobro kako biti u trenutku, tako da sam se s godinama svakako više naučila i o tome. Jednostavno sam puno prisutnija, a taj osjećaj pruža mi i keramika. To ne znači da još uvijek ne radim na osobnim izazovima, ali sada imam neko svoje utočište u kojem provodim vrijeme.
N: Kakvo ti je bilo iskustvo života u Danskoj, Norveškoj i Engleskoj?
M: Danska je jedna jako dobra kombinacija koja spaja neke balkanske navike i skandinavski stil, poput ispijanja kava, izlazaka, opuštenijeg i otvorenijeg pristupa životu, dok su Šveđani i Norvežani nešto zatvoreniji i više posvećeni prirodi, jako im je važna ta povezanost s prirodom i provode puno slobodnog vremena u njoj. No ono što moram iskreno priznati je da mi se od svih zemalja u kojima sam imala priliku živjeti, Engleska najviše svidjela. Tko bi rekao da će mi zemlja koja statistički ima najviše kišnih dana u godini, ostati u najljepšem sjećanju.
N: Koliko je kompleksno baviti se keramikom, svojevrsnom umjetnošću, kod nas? Je li ti bilo komplicirano posložiti sve u studiju?
M: Baviti se keramikom za mene je osobno jedan dosta izazovan i neizvjestan proces. Izazovno, neizvjesno i kompleksno je iz razloga zato što je glina prirodan, neobrađen materijal i ne znaš kako će reagirati, pa u pravilu do samog kraja, do trenutka dok ne otvorim vrata peći nakon završnog pečenja, ako je predmet uopće ‘preživio’ sušenje i glaziranje, i dalje ne mogu biti sto posto sigurna i nemam garanciju da ću predmet moći staviti u prodaju. U takvim situacijama nemam drugog izbora nego ju prihvatiti takva kakva je i krenuti dalje. Ono što dodatno tu neizvjesnost čini još neizvjesnijom je što u izradi predmeta težim toj nekoj pravilnoj nepravilnosti, i s obzirom da predmeti nisu napravljeni po kalupu, rizik je uvijek veći.
N: Koliko misliš da je važno živjeti neki slow lifestyle ili barem pronaći vrijeme za njega?
M: Mislim da je od presudne važnosti, pogotovo danas kada svi jurimo na sve strane i pokušavamo što više toga ugurati u 24 sata. Ono na čemu sam još glini beskrajno zahvalna jest da me naučila upravo tome, kako usporiti. S glinom nema brzo, nema prečaca, jer čim pokušaš ubrzati ili skratiti put, glina te nauči lekciju kroz pukotinu, udubinu i na kraju ti je zapravo treba duže vremena umjesto da si poštovao glinin tempo. I upravo to pokušvam primjeniti u svim sferama života, da je sporije uglavnom brže.
N: Misliš li da se uistinu vraćamo tom nekom usporavanju i važnosti kvalitete života, bi li rekla da nas je upravo tome pandemija naučila?
M: Iskreno nadam se da da, i da će se ljudi više posvetiti sebi i onome u čemu oni uživaju. Mislim da je ovo doba donijelo i neka nova pravila, a to je da sada imamo svoja pravila. Prije smo se svi prilagođavali poslu, a ne posao sebi, i nismo gledali širu sliku. S obzirom da sve nedavne promjene, a i promjene koje svatko od nas prolazi za sebe, uvele su neke nove postavke. Došli smo do neke granice da više ne možemo i mijenjamo stvari za sebe.
N: Kako se osjećaš kao žena poduzetnica u Hrvatskoj?
M: Najvažnije mi je da se ne osjećam usamljeno, okružila sam se sa ženama, prijateljicama, koje imaju iskustva u tome ili prolaze sve ono što i sama prolazim, tako da sam jako zahvalna na tome. Imam i veliku podršku bližnjih što mi je isto jako bitno i općenito sam okružena ljudima koji jako vjeruju u mene što mi pomaže da i sama vjerujem više. Tako da dobivam baš dobar ‘push’ od svih oko sebe zbog čega se osjećam dobro. Zato i volim organizirati druženja u Beshland ateljeu jer onda pričamo o svemu, izmjenjujemo iskustva i pozivam sve da nam se pridruže u tome!
