Martina Štritof

Foto: Mateja Vrčković

”Očekivanja nam mogu istovremeno biti izvor užitka i napretka, ali jednako tako i izvor frustracije.”

Posebno je intimno kada vas netko pusti u svoj dom, kada vam otvori vrata soba u kojima živi svoju svakodnevicu, spava i budi se sa svojom obitelji, kuha, živi ono najljepše i najteže. Interijeri su oduvijek nešto što fascinira, golica maštu, pomalo bude onaj osjećaj voajerizma i znatiželju vidjeti kako živi netko drugi. Kako izgleda njegov dnevni boravak, gdje spava ili pije kavu. Martina Štritof odrasla je uz pradjeda koji ju je od malena ‘zarazio’ s ljubavlju prema namještaju i restauraciji, a danas je uređenje interijera njena strast i 24/7 posao. Svakome od njih uistinu daje neku posebnu dušu, čini ih toplima, šarenima, antiknima, no opet ‘clean’ i udobnima. Njen studio MS Studio + Bottega mnogima je utočište inspiracije, a tek njena kuća…

Danas vas vodimo upravo tamo. Martina nas je premijerno počastila s uvidom u svoj dom koji je uredila zajedno sa svojom obitelji, a naš posjet prati i novi iskreni Noon razgovor o životu, poslu i odnosima.

N: Kad bi u istu rečenicu trebala staviti užitak i posao – što bi rekla? Kako bi sve opisala?

M: Ja bih čak rekla da ovo nije moj posao, već da su interijeri moj poziv. Od malena sam stremila tom načinu izražavanja. Moj pradjed je bio stolar i još tada sam uz njega pokazivala interes za sve vezano uz namještaj. Kasnije u teen godinama počela sam sama sve uređivati, a glavna riječ mom tati je bila ‘opet si donijela staru kramu’.

Naravno da je ovo posao, ali teško mi je odvojiti ga od svog života jer se on jednostavno prelijeva u svakodnevni život. Da nisam u interijerima, vjerojatno bih opet bila u nečemu sličnome. Dok sam bila u srednjoj školi užasno me zanimala povijest umjetnosti i restauracija. Da sam to završila vjerojatno bi me dovelo na isto mjesto na kojem sam i sada. Ustvari, restauracija je nešto u čemu ja i dan danas uživam i maštam o tome kako ću jednog dana imati svoju radionicu. Posao s rukama me užasno opušta. To je moja najveća terapija, strast i način života.

N: Koji je dio posla u kojem apsolutno uživaš i danas nakon toliko godina?

M: Uživam u samom projektiranju i projektima koje radimo, jer oni uvijek nose nove izazove. Uvijek tražiš da stvari sjednu na svoje mjesto, nova rješenja i način da projekt učiniš osobnim za onoga koga radiš. Kad se taj trenutak dogodi, kada pogledamo što smo napravili, osjetim ushićenje i kažemo ‘kako je ovo dobro!’. Osim toga, volim pronaći i otkriti nešto novo, svi neki vizualni inputi koji me pokreću na koje jako instinktivno reagiram. Ima baš puno toga u čemu još uvijek uživam.

N: Bi li rekla da ‘žene danas mogu sve’, što misliš o tome? Osobito nakon što si postala mama? 

M: To da žene danas mogu sve jako ‘je tricky’. Možeš naravno sve, ako imaš dovoljno kapaciteta u sebi, ali ja iskreno bez svog muža ne bih mogla. Imamo iznimno partnerski odnos, on je odlučio biti posvećen roditeljstvu i to može jer ima dvokratno radno vrijeme, dok sam ja s druge strane svaki dan na poslu do 18 sati. Da nema njega, ne bih ‘sve’ mogla. Kao žene smo sigurno sposobne puno toga same, kao i muškarci, ali stvari se preklapaju u životu i potrebno nam je imati nekoga s kime koračamo. Potrebna nam je podrška zajednice između ostaloga.

No, ja mislim tu još nešto, a to je da su nama najveći problem naša očekivanja. Ona nam mogu biti istovremeno izvor užitka i napretka. ali jednako tako ponekad i izvor frustracije. Mislim da je najvažnije upitati se što nam je doista važno u životu, što ćemo staviti kao prioritet i tek onda možemo sami sebi ‘podnijeti račune’.

Često smo bombardirani informacijama kako još uvijek postoji jako puno zanimanja u kojima muškarci dominiraju i zarađuju više, ali ja osobno u svom poslu nemam takvo iskustvo. S druge strane mi smo htjele emancipaciju, i sad se od nas i očekuje puno, puno više. To ne znači da samo zato što možemo da i moramo, a poanta je partnerstva da se događaju situacije u kojima jedan partner biva više podrška drugom i obratno.

Partnerstva danas nažalost traju puno kraće jer smo postali jako razmaženi, i zaboravili smo na požrtvovnost i kompromis, zaboravili smo da nitko od nas nije savršen. Zaboravili smo da možemo imati sve, ali ako to nemamo s kime dijeliti, onda se bojim da nemamo ništa. Tu ne mislim samo na partnera kao muškarca, mislim na dijeljenje s ljudima koji su nam bliski i koji nas okružuju.

Nismo stvorene da budemo same, nitko ne bi trebao biti sam. Nije pandemija ta koja nas je otuđila jedne od drugih, već smo  u tom trenutku postali selektivniji i počeli davati prednost kvaliteti, a ne kvantiteti odnosa.

N: Kako se nosiš s perfekcionizmom nakon toliko godina? Koje su neke najveće životne i poslovne lekcije koje bi mogla podijeliti s drugim ženama? 

M: Perfekcionistica sam koja perfekcionizam definitivno smatra manom. Kontinuirano radim na tome da ja upravljam njime, a ne da on upravlja mojim životom. Mislim da ljudi zbog perfekcionizma često previše toga propuste ili ne ostvare, jer već u startu vide potencijalne probleme. Trudim se da me to ne sputava, i moram priznati da sam se puno promijenila ponajviše zbog Ratka. Možda zvuči smiješno ali  vježbam biti opuštena. Kad sam primijetila da Greta ide u sličnom smjeru, počela sam još više raditi na tome da se opustim.

U mom poslu teško je ne biti perfekcionist, jer je to jako tehnički posao i to se očekuje od mene. S druge strane, postala sam puno tolerantnija prema pogreškama drugih ljudi jer svi griješimo. Iako su sada svi već navikli na moja visoka očekivanja, više ne reagiram na greške kao prije.

Svatko tko pokreće ili ima svoj biznis, ovo je možda čak više neki životni savjet nego poslovni, mislim da bi trebao isključivo pronaći svoj biznis model, a ne gledati što rade drugi. Tu ne mislim na kopiranje drugih već općenito uopće ne zamarati se s time što drugi rade i kako. U redu je pratiti što se događa oko nas, ali svi smo toliko različiti i ima prostora za sve. Ljudi imaju toliko različita očekivanja i to je ono što je najbitnije jer naposljetku uvijek prepoznaju ustrajnost i iskrenost u onome što radite.

N: Kako si se nosila s vlastitim poslom u periodima kad ti se život događao i kad si imala izazove u privatnom životu, osobito trudnoća i majčinstvo?

M: Radila sam dan prije poroda, a samo pet dana nakon već sam bila na kompjuteru, paralelno dok sam dojila Gretu. To je naravno bilo izazovno, ali ja nisam znala ni htjela drugačije. Nisam išla raditi u studio svaki dan, ali sam išla na sastanke, pomagala sam Morani koja je tek počela raditi kada sam ja zatrudnjela, i onda se nekako sve počelo slagati.

Nisam to doživljavala kao nešto stravično ili da mi je bilo užasno teško. Radila sam od doma, jako sam predan roditelj. Realno moj se život sastoji od mog posla i moje obitelji. Prijateljske odnose koje imam u sličnom su tempu, tako da se ne osjećam da sam nešto propustila ili da nešto propuštamo. Ljeta, blagdani i rođendani su trenuci kada to dijelim sa svojim najbližim krugom prijatelja i kada živimo puno aktivnije u tom društvenom ozračju.

N: Bi li rekla da je teško ostvariti luksuzni i dizajnerski izgled interijera, tj. može li kreativnost kompenzirati novac i opet – znači li novac išta bez kreativnosti?

M: Kreativnost je glavni pokretač. Novac je naravno velika sloboda u ovom poslu da si prilikom uređenja možete priuštiti neke komade koji garantiraju stabilnost i kvalitetu ili pak nešto stvarno posebno.

Ipak, novac nije primarna stvar koja garantira uspjeh, i to uistinu vidim, jer uređujemo kuće, stanove, vikendice, stanove i kuće na moru, stanove u kojima se ne boravi cijelu godinu i tako dalje. Ono što nekad kreiramo uz Ikeu, mainstream brendove, uz našu intervenciju, na kraju ispadne fenomenalno. Jedno ne isključuje drugo, jer sam vidjela jako puno skupih interijera koji nisu bili atraktivni ni lijepi, tako da sam najviše sklona kombinaciji i miksanju. Uvijek se vodim time kako se netko osjeća u prostoru, pa makar uređivala ordinaciju, ili nečiji dom.

U ovom poslu je super što ljudi žele i rade drugačije stvari, jer ima toliko različitih osobnosti i na kraju dana je samo pitanje što je to što nekoga privlači. Pri uređenju prostora je jako puno razgovora, dajem čak i domaću zadaću klijentima. To je cijeli proces osluškivanja onoga što ljudima treba i što žele. Danas jako puno boravimo na poslu, pa kod kuće trebamo imati svoju sigurnu i opuštajuću oazu.

N: Kada se radi o interijerima, koji grad ili državu bi odabrala?

M: Sad si me uhvatila! Rekla bih da je grad mog života zasigurno Firenca. Nakon toga bih odmah izdvojila Englesku koju obožavam, pa čak jednako kao i Firencu. Engleska je oduvijek bila moja velika inspiracija.

Zatim bih svakako rekla da volim skandinavske i flamanske zemlje – Švedsku, Dansku i Belgiju, gradove poput Stockholma i Kopenhagena. E sad, kada bi to sve stavili u jedan vrtlog, vidjeli bi da zapravo oni svi imaju jednu poveznicu, a to je da vole koketirati međusobno. Firenca je savršen primjer urbanističkog grada koji živi u okvirima višestoljetne tradicije i okvira, a Engleski shaker namještaj će uvijek biti dio mog identiteta. Dok Stockholm i Kopenhagen ima neku fuziju tog dvoje. Svi istovremeno imaju jako puno utjecaja na mene.

N: Bi li rekla da u našem podneblju je ili nije međusobna podrška među ženama? Jesi li okružena ‘svojim ženama’?

M: Rekla bih da tu ima svega, no za sebe mogu reći da osjećam podršku žena oko sebe. Žena s kojima sam radila, žena koje su moja publika, moje prijateljice – osjećam to. Mene iskreno veseli njihov uspjeh. To jesu na neki način moji istomišljenici, ali moram reći da imam dosta muških prijatelja i također imam tu podršku i to vidim kad primjerice napravim nešto novo, poput ‘tote’ torbe koju smo kreirali za ovo ljeto.

Iskreno, na kraju dana to nije nešto s čime se opterećujem i pomalo me živcira taj ‘girl power’ jer mislim da je ipak najvažnije kretati od sebe kao osobe. Stanje zdravog duha i veselje  zbog drugih obogaćuje naš život. Osobno se ne osjećam zakinuto kao žena, i bilo bi jako ne fer od mene reći da sam zakinuta od muškaraca u ovom biznisu. Imam s njima jako dobre odnose i jako rijetko sam imala neugodna iskustva. Svi oni prema meni imaju poštovanja i mislim da to kreće od nas samih, te kako se mi ponašamo i postavljamo u odnosima.

Stvari nisu crno bijele. Osobno poznajem puno žena na visokim pozicijama koje zarađuju više od muškaraca. Naravno ne podržavam šikaniranje žena, no ne pričam sada o Hollywoodu. Više sam u ovom podneblju osjetila nepotizam, ili da se neke stvari drže u određenim krugovima, no nisam odgojena tako da bih ikada pomislila da u nečemu neću uspjeti zato što sam žena.

Smatram da svi možemo kreirati život onako kako želimo, a ako nam nešto ne odgovara uvijek možemo otići negdje drugdje, te tamo kreirati stvari kako želimo. Daleko od toga da je to jednostavno, ali imamo hrpu primjera ljudi koji su okrenuli kurs i otišli raditi nešto drugo. Nešto je gubitak, nešto je učenje, a sve na kraju životna mudrost.

VEZANE OBJAVE