Manuela Šola

Foto: Mateja Vrčković

”Što uopće znači odustajanje? Odustati možda može značiti i samo promijeniti kurs.”

Nasmijana, pozitivna, direktna – Manuela Šola najpoznatija je poduzetnica u Hrvatskoj. Vlasnica je agencije već osamnaest godina i svakako savršena sugovornica na temu ženskog poduzetništva, kao i svih izazova koje ono donosi. Ako netko može taknuti temu ravnopravnosti u biznisu onda je to ona, baš kao i temu predrasuda te upornosti. Već neko vrijeme znatiželjno na Instagramu gledamo u fotografije njene vikendice koju je tokom pandemije uredila zajedno s Nikolom Žinićem, i ovo je bila idealna prilika da je jednog toplog vikenda posjetimo upravo u njenom utočištu u blizini Zagreba. S Manuelom Šolom pričala sam o svim njezinim izazovima, općenito izazovima biti žena u biznisu u našoj regiji, a najviše me zanimalo tko je bila Manuela Šola prije nego ju je javnost upoznala. Od odrastanja do uspješne karijere, slijedi iskren i inspirativan razgovor koji će vas dići na noge i možda vas čak natjerati da napokon odlučno krenete, ili nastavite, u svom smjeru.

"

Nisam osjećala da imam neku svoju strast ili poziv, već više da uistinu mogu raditi sve.

"

N: Pojam si žene poduzetnice u Hrvatskoj, definitivno si bila jedna od prvih koja je i u javnosti savršeno vladala tom ulogom. Što bi rekla tko je bila Manuela tada, i tko je bila Manuela prije nego je postala Manuela Šola? Jesi li oduvijek znala da ćeš ostvariti sve ono što si do danas ostvarila?

M: Jako mi je zanimljivo primjerice gledati svoje stare fotografije, s početka karijere, kada je agencija postojala tek par godina. Nosila sam vrlo stroge odjevne kombinacije, najviše košulje, kako bih se uklopila u tada muški svijet, pridodala si godine, kako bih više pripadala. Danas je naravno sve puno opuštenije, ali recimo to mi je to neka vrlo očita razlika u smislu ‘nekad i sad’.

A kada se radi uopće o ideji da imam svoj vlastiti biznis, stvar je u tome da sam odrasla u obitelji poduzetnika, mama mi je bila poduzetnica i navikla sam na te radne subote i nedjelje, kao i godišnje odmore i smiješno mi je kako sam ustvari uvijek govorila da ja nikad neću toliko raditi. Tako da ovo stvarno nije bila neka moja želja, no kako sam odrastala bila sam onaj tip osobe koja je uistinu mogla raditi svašta, no ništa me određeno nije previše zanimalo. Nisam osjećala da imam neku svoju strast ili poziv, već više da uistinu mogu raditi sve.

Za vrijeme studiranja radila sam sve vrste studentskih poslova i u toj nekoj neodlučnosti gdje se zaposliti, u manjoj tvrtki gdje možda mogu brže napredovati ili u korporaciji koja pruža veću stabilnost, ali i zahtjeva nešto više strpljenja, otvorila sam agenciju. Krenula sam s event managementom i evo danas agencija postoji već osamnaest godina. Sada znam da je to bio idealan odabir biznisa za mene jer mi jako odgovara raditi s različitim klijentima, iz različitih industrija, i dnevno se prebacujem s deset posve različitih klijenata što mi savršeno odgovara jer mi nikada nije dosadno.

N: Što bi rekla da su najveći izazovi kad je žena poduzetnica u Hrvatskoj, misliš li da Hrvatska je specifično podneblje po tom pitanju?

M: Rekla bih da smo specifično područje jer smo zemlja Balkana, iako možda mnogi od nas to ne vole izgovoriti, ali teoretski jesmo. Mislim da žene u biznisu u našoj regiji prolaze kroz faze. U tridesetima mislimo kako smo ravnopravne i kako nema tu puno razlike, no to nije istina, samo nam je tek trideset i ne osjećamo još to. Vrlo brzo shvatimo da se poslovi među muškarcima najčešće spajaju na ručku uz janjetinu. Još uvijek.

Pandemija nam je osobito pokazala koliko je važno graditi odnose s klijentima jer mi smo primjerice za vrijeme nje dobili puno novih klijenata i nije isto surađivati putem ekrana, kao što je uživo. Potrebno je održavati odnose uživo.

Tako da definitivno mislim da nismo ravnopravne u biznisu, jedino je razlika u tome što bih se ja u svojim tridesetima povukla iz niz situacija u kojima bi muškarci dominirali, a danas ću ući u prostoriju i sjesti na svoje mjesto iako ga je netko zauzeo i reći ‘dečki, malo ste se zabunili.’ Prije deset godina bi mi tako nešto bilo neugodno.

Ravnopravnost je svakako kompleksna tema, osobito jer kada se i javno priča o tome, u publici su najčešće upravo žene. A ne možemo se mijenjati kao društvo dok svi nismo uključeni u te promjene. Za početak možemo samo uzeti primjer porodiljnog dopusta koji nije obavezan za muškarce, i dok god ćemo samo mi isključivo ići na porodiljni, a oni po izboru (ako nađete takvog partnera), mi nećemo biti u ravnopravnoj poziciji. Mislim da je to od iznimne važnosti i zbog osnaživanja muškaraca u njihovim očinskim ulogama, osnaživanje obitelji, ali i da mi imamo ravnopravne pozicije na svojim poslovima.

N:  Kako si se nosila s nesigurnošću i krivim odlukama kroz svoju karijeru? Vjerujem sve lakše s godinama iskustva, no bi li rekla da kao žene možda ponekad provedemo previše vremena analizirajući što smo mogle ili trebale, ili ti nisi taj tip žene?

M: Mi sigurno generalno puno više promišljamo od naših muških kolega ili partnera. Oni su možda brži u donošenju odluka, ali i jedno i drugo ima svoje mane i nedostatke. Žene poduzetnice na početku karijere često misle da moraju sve raditi na muški način, tako da je najveći izazov naučiti da možemo voditi ljude na svoj, ženski način. Bez primjerice povišenog tona na koji smo navikli kod muškaraca koji su često sve glasniji kada žele poslati neku poruku. Važnije je pronaći svoj način izražavanja.

Sjećam se početka svoje karijere kada sam krenula biti pozivana da držim predavanja, a prije mene bi ih držali moji muški kolege. Mislila sam ‘pa ja nikada neću moći ovako govoriti’. A onda sam naučila da ni ne trebam, da ja govorim na svoj način i to sam ja. Puno pričam s klijentima o javnom nastupu i svaki put kažem jako je važnije govoriti iz svoje osobnosti, a ne po uzoru na nekoga.

Što se tiče analiziranja, moram priznati da nisam nikad bila tip od previše analiziranja. Imam odlično pamćenje, ali kad neki projekt završi, on završi i u mojoj glavi. Tako je i s analizom, za vrijeme projekta ili eventa, uvijek ću zapisivati što je moglo bolje, ali nikad kasnije neću gledati unatrag i pitati se. Već ću znati što možemo bolje sljedeći put. Svi griješimo, ali važno je ići dalje.

N:  Kad gledaš unazad koji su ti bili neki prvi znakovi da si na pravom putu, a što te motiviralo u trenucima u kojima si htjela posustati?

M: Puno puta sam htjela posustati, to je sastavni dio poduzetništva. No, zanimljivo je to kad kreneš razmišljati o tome onda shvatiš da i ne možeš samo tako odustati i maknuti se od svega jer naprosto previše toga ovisi o toj tvojoj odluci. Kad si poduzetnica to nije kao ‘samo dati otkaz’. Kako ne bih posustala uvijek sam si ne neki način stvarala nove izazove, osobito kad bi mi nedostajalo motivacije. Pokrenula bih novi projekt koji bi sa sobom donio i novu energiju.

Naravno da bi se ponekad pojavila panika, ali to svi prolaze, to je potpuno normalno i samo možda ne pričamo dovoljno o tom izazovu poduzetništva. Kada shvatimo da ono što je danas ne mora biti i za šest mjeseci, da prolazi i dobro i loše, te da se ne moramo vezati ni za jedno i ni za drugo, puno je lakše. Stabilnost je zabluda života, baš kao i sigurnost, to je nešto što moramo sami sebi pružiti iznutra. Upravo sve što se nedavno izdogađalo oko nas pravi je pokazatelj toga.

"

Stabilnost je zabluda života, baš kao i sigurnost, to je nešto što moramo sami sebi pružiti iznutra.

"

N: Danas vlada atmosfera ‘neodustajanja’, puno se priča o tome kako smo moramo biti ustrajne u onome što želimo i kad tad će se stvari dogoditi. Slažeš li se s time ili ipak misliš da je ponekad puno pametnije procjeniti ima li uopće smisla ono u čemu ustrajemo?

M: Što uopće znači odustajanje? Odustati možda može značiti i samo promijeniti kurs. Na zapadu ljudi mijenjaju karijere u svojim pedestima – i zašto bi cijeli život radili isti posao?

Meni je kriterij da radim ono što radim dok me to čini sretnom i dok to ima financijski benefit jer taj financijski benefit je isto tako važan. I treba ga imati, baš kao i zadovoljstvo s poslom koji radimo. Kod nas se možda još uvijek gleda čudno na te promjene, no one su sasvim normalne. Pa i kada propadne biznis – pa što? Ljudi idu dalje.

N: Kako si se svih ovih godina nosila sa stresom? Danas mi se činiš jako mirnom i spokojnom, je li ipak trebalo da dođeš do toga ili si oduvijek bila osoba koja se dobro nosila sa stresom?

M: Moram priznati da ne osjećam da sam pod stresom previše i da se dobro nosim s njim. Puno radim, a shvatila sam da je ključ mog života, da mogu držati tempo koji moram, dobro se naspavati i kvalitetno jesti. Onda imam energije i fokus. Najvažnije što sam naučila je da kad izađem iz ureda više ne razmišljam o poslu i mogu se brzo isključiti. Nisam osoba koja navečer neće moći zaspati od brige i to me spašava. Jer problema ima uvijek, u svim fazama života. A ako uz to sve još vježbam i brinem o sebi, uistinu se nosim odlično sa stresom. Sjećam se naravno nekih kriza kroz karijeru, ali iskustvo i godine su učinile svoje.

N: Je li se promijenio tvoj način rada od kada si postala mama? Misliš li da se stvari općenito mijenjaju i da je na prvom mjestu zaposlenicima danas atmosfera, poslodavac koji ih cijeni, više nego novac?

M: Svašta mi se promijenilo, a najviše se promijenio moj pristup prema ljudima koji imaju djecu. Moram priznati da nisam razumjela, ni imala dovoljno iskustva da bi razumjela, zašto recimo netko ne može obaviti nešto jer ima dječju priredbu. To te nitko ne nauči, o tome se puno ne priča, i očito mi je trebalo osobno iskustvo da se naučim voditi ljude s obzirom na njihove obveze kod kuće, porodiljne i slično. Jedna od poslovnih pogrešaka bila mi je i ta da sam kolegicu koja je tek stigla s porodiljnog stavila na višu poziciju ne znajući da je to nakon tako osjetljivog perioda preveliki izazov, i ona je zatim doživjela ‘burnout’. Sada već znam izbalansirati i pomoći svojim ljudima. Osim toga, manje volim gubiti vrijeme, ne volim sjediti na sastancima reda radi, volim odraditi posao i ići kući ili na sljedeći zadatak.

Kaže se da ljudi dolaze raditi u neku kompaniju zbog posla i izazova koji vide za svoju karijeru, a odlaze zbog menadžera. Stvari se sigurno mijenjaju. Puno je tu parametara koji su utjecali na to, no Covid je osobito imao utjecaja i to nije klišej. Zbog niza događaja, bolesti, ljudi su počeli više razmišljati o svojoj kvaliteti života. Što je očekivano. Tu je i nova generacija i mi na tržištu rada ustvari imamo ogroman disbalans, menadžere od četrdesetak godina i zaposlenike od dvadeset i nešto. Novim generacijama iznimno su važne vrijednosti općenito, kao i vrijednosti tvrtke za koju rade. Tako da će tu morati doći do nekog usklađivanja. Mi smo primjerice u poslovnom modu 3 + 2, dakle radimo tri dana u uredu, a dva od kuće. I sve više ljudi danas i traži takve poslove.

N: Otkrij nam nešto o ovoj kući, vikendici u kojoj se nalazimo. Koliko često uspijevate pobjeći iz grada i koliko ti to znači?

M: Tu nas je svakako pandemija promijenila jer živimo u centru grada, bez terase i bez balkona. Kako posljednje dvije godine nismo mogli puno putovati, a navikli smo, zapitali smo se kako to da nemamo neku vikendicu. Istina je da nismo nijedan ni drugi bili nešto tip od vikendica, no kako su se stvari promijenile, poželjeli smo nešto blizu grada gdje možemo otići vikendom. Ja uživam ovdje u kuhanju i čitanju, Nikola pokušava uzgojiti vrt, a Tija kao i svako dijete – uživa u slobodi igranja.

N: Kako vidiš budućnost Komunikacijskog laboratorija i kako vidiš sebe u budućnosti?

M: Pa i dalje se vidim u agenciji i u komunikacijskom biznisu. Imamo neke planove s kojima želimo proširiti usluge, s nekima smo veći krenuli. Već dugo nisam tip od mikromenadženta, tako da je svakako ideja i dalje zapošljavati stručnjake te educirati  i ulagati u vlastite zaposlenike. Vidim li se sa šezdeset godina na poziciji direktorice agencije? Ne baš, vjerujem da će tada neki mlađi ljudi voditi agenciju. Opet, nikad ne znaš. Kako većina ljudi u godinama kaže – ‘Ali ja se ne osjećam niti izgledam kao da imam te godine…’ Tako da tko zna, možda i ja budem jedna od njih.

 

VEZANE OBJAVE