N: Što je za tebe novi početak? Jesi li ikada razmišljala o tome i razmišljaš li o tome kad se bliži kraj godine i pripremamo se za novu?

M: Mislim da u životu možemo imati puno novih početaka i vjerujem da ih se ne treba bojati. Svaka velika odluka, ali i sve što doista vrijedi u životu, je rizik na neki način. Ljubav, djeca, brak, putovanja, nova prijateljstva, napuštanje posla da bi slijedili snove i radili nešto što volimo. Sve doista vrijedno u životu je rizik, ali nosi i najveću sreću i ispunjenje. Često se uljuljkamo u zonu komfora i bojimo se ili ne želimo iz nje izaći, čak i ako nismo sretni jer ‘može biti i gore’, no ja sam pobornica stava ‘bolje probati pa makar i pogriješiti’ nego zauvijek se pitati što bi bilo da je bilo i žaliti što nismo bar probali. Svaki napredak je učenje, pa tako i novi počeci zahtijevaju jednu dozu hrabrosti koju vjerujem da svi imamo u sebi. Samo je trebamo osvijestiti. Previše ljudi se boji živjeti i na taj način propuštaju prilike koje im mogu donijeti nešto najbolje i najljepše u životu.

N: Pamtiš li neki trenutak u životu kad si se osjećala da krećeš iznova i kako si se nosila s izazovima? Što te motiviralo na promjenu?

M: Moj najveći novi početak svakako je bio kad sam izašla iz veze i braka nakon dvadeset i pet godina. U vezu sam ušla jako rano, s devetnaest godina i Hrvoje i ja smo sazreli zajedno. Bili smo sretni i za ničim ne žalim, ali se i veselim svom novom životu. Sretna sam s tim tko sam i gdje sam u životu. Hrvoje i ja smo i dalje prijatelji i obitelj, jedno drugom najveća podrška. Imamo divno dijete, Klaru, sad već mladu ženu i želimo oboje i dalje biti obitelj bez obzira što više nismo partneri. Oboje stvaramo svoje nove živote. Rastati se je bila moja najteža odluka u životu. Nisam znala kako živjeti bez Hrvoja i njegove ljubavi, bila sam prestravljena od pomisli na samostalan život, imala sam osjećaj neuspjeha i poraza, čak i osjećaj manje vrijednosti. Nisam znala kako biti sama niti što me sve čeka. Ali znala sam da trebam tu promjenu, da postoji drugačiji život kakav želim za sebe.

Sad kad je to iza mene znam da sam dovoljno jaka za sve izazove i nove početke. Što god se dogodilo, koliko god bilo teško, znam da ću moći ići dalje. Nekad to znači i mjesece plakanja, tugovanja i sumnji, ali nakon toga treba ustati, otresti se i ići dalje. Jer život je najveće čudo koje nam je dano. Kad mi je teško samo se prisjetim za što sam sve zahvalna – od toga da sam živa i zdrava, za sve ljude koje volim, za svoj posao, prijatelje, za život u gradu koji volim, šetnje na suncu, druženja. A sad i svoju Nalu, psića kojeg smo upravo uzeli.

Vjerujem da nam ljudi ulaze u život da bi nas nešto naučili, ponekad su to bolne lekcije, a ponekad su oni tu da bi bili blagoslov i sreća. Treba prihvatiti i jedno i drugo kao priliku za rast, učenje i sreću. Što smo mi pozitivniji i otvoreniji, život će nam donositi više divnih stvari i divnih ljudi. Živim u konstantnom ‘čuđenju’ koliko su ljudi divni i koliko je život lijep.

N: Osobno mi je nevjerojatno da si uz tip posla kojim se baviš balansirala, i još uvijek balansiraš, kvalitetnu prehranu i cjelovite namirnice. Iskreno, koliko puta si pogriješila u naumu, bila razočarana u sebe ili posustala u namjeri da se svaki dan i stalno hraniš zdravo?

M: Uh, vjeruj mi da nije lako baš uvijek balansirano jesti! I bilo je puno izazova. Mislim da je važno ne biti perfekcionist i jednostavno se truditi napraviti najbolje što u danom trenutku i situaciji možemo. Upravo zato da ne bismo posustali. Jer ako smo u svakoj situaciji u stanju prilagoditi se i uzeti najbolje od onog što nam se nudi, na dobrom smo putu biti dosljedni. Naravno, organizacija jako pomaže, tako da ja uvijek imam nekog asa u rukavu, tj. u hladnjaku i smočnici. Recimo, skuhanu rižu ili kvinoju, konzervirani grah, slanutak i leću, osnovno povrće i tofu, tahini, kvalitetne tjestenine i začine. Na taj način mogu za dvadesetak minuta pripremiti ne samo cjelovit nego i ukusan obrok, bilo kad!