”Važno je ne biti perfekcionist i jednostavno napraviti najbolje što možemo u trenutku.”
Maja Brekalo. Žena koja će vas iznenaditi s niz svojih toplih priča, iskustava, emocija. Maju se ne može opisati samo kao food blogericu koja stoji iza iznimno i svima dobropoznate uspješne kuharice ‘Moja sretna hrana’ i ‘Bake it vegan’, kuharice koju je pisala za američko tržište. Ona je nježna, inspirativna, samosvjesna, hrabra i uistinu netko s kime želite provesti popodne.
Inače, po zanimanju je stjuardesa, već dvadeset godina, a ostatak svog vremena posvetila je kuhanju, pisanju, fotografiranju i radionicama. Naravno i svojoj obitelji koja se upravo pri našem dolasku povećala za još jednog člana – malu Nalu! S Majom smo odlučile snimiti božićni specijal povodom kojeg nam je pripremila svoj omiljeni blagdanski recept – kiflice, a u potpunosti ga možete pronaći na linku ovdje: noon.hr.
Osim toga, u prodaju je upravo došla Majina knjiga ‘Bake it vegan’ prevedena na hrvatski jezik čiji link na kupnju vas čeka na kraju intervjua. No, to nije sve s čime nam je ovaj Božić uljepšala Maja. Njena iskrenost i pristup životu ono je zbog čega želite nastaviti čitati dalje!
N: Što je za tebe novi početak? Jesi li ikada razmišljala o tome i razmišljaš li o tome kad se bliži kraj godine i pripremamo se za novu?
M: Mislim da u životu možemo imati puno novih početaka i vjerujem da ih se ne treba bojati. Svaka velika odluka, ali i sve što doista vrijedi u životu, je rizik na neki način. Ljubav, djeca, brak, putovanja, nova prijateljstva, napuštanje posla da bi slijedili snove i radili nešto što volimo. Sve doista vrijedno u životu je rizik, ali nosi i najveću sreću i ispunjenje. Često se uljuljkamo u zonu komfora i bojimo se ili ne želimo iz nje izaći, čak i ako nismo sretni jer ‘može biti i gore’, no ja sam pobornica stava ‘bolje probati pa makar i pogriješiti’ nego zauvijek se pitati što bi bilo da je bilo i žaliti što nismo bar probali. Svaki napredak je učenje, pa tako i novi počeci zahtijevaju jednu dozu hrabrosti koju vjerujem da svi imamo u sebi. Samo je trebamo osvijestiti. Previše ljudi se boji živjeti i na taj način propuštaju prilike koje im mogu donijeti nešto najbolje i najljepše u životu.
N: Pamtiš li neki trenutak u životu kad si se osjećala da krećeš iznova i kako si se nosila s izazovima? Što te motiviralo na promjenu?
M: Moj najveći novi početak svakako je bio kad sam izašla iz veze i braka nakon dvadeset i pet godina. U vezu sam ušla jako rano, s devetnaest godina i Hrvoje i ja smo sazreli zajedno. Bili smo sretni i za ničim ne žalim, ali se i veselim svom novom životu. Sretna sam s tim tko sam i gdje sam u životu. Hrvoje i ja smo i dalje prijatelji i obitelj, jedno drugom najveća podrška. Imamo divno dijete, Klaru, sad već mladu ženu i želimo oboje i dalje biti obitelj bez obzira što više nismo partneri. Oboje stvaramo svoje nove živote. Rastati se je bila moja najteža odluka u životu. Nisam znala kako živjeti bez Hrvoja i njegove ljubavi, bila sam prestravljena od pomisli na samostalan život, imala sam osjećaj neuspjeha i poraza, čak i osjećaj manje vrijednosti. Nisam znala kako biti sama niti što me sve čeka. Ali znala sam da trebam tu promjenu, da postoji drugačiji život kakav želim za sebe.
Sad kad je to iza mene znam da sam dovoljno jaka za sve izazove i nove početke. Što god se dogodilo, koliko god bilo teško, znam da ću moći ići dalje. Nekad to znači i mjesece plakanja, tugovanja i sumnji, ali nakon toga treba ustati, otresti se i ići dalje. Jer život je najveće čudo koje nam je dano. Kad mi je teško samo se prisjetim za što sam sve zahvalna – od toga da sam živa i zdrava, za sve ljude koje volim, za svoj posao, prijatelje, za život u gradu koji volim, šetnje na suncu, druženja. A sad i svoju Nalu, psića kojeg smo upravo uzeli.
Vjerujem da nam ljudi ulaze u život da bi nas nešto naučili, ponekad su to bolne lekcije, a ponekad su oni tu da bi bili blagoslov i sreća. Treba prihvatiti i jedno i drugo kao priliku za rast, učenje i sreću. Što smo mi pozitivniji i otvoreniji, život će nam donositi više divnih stvari i divnih ljudi. Živim u konstantnom ‘čuđenju’ koliko su ljudi divni i koliko je život lijep.
N: Osobno mi je nevjerojatno da si uz tip posla kojim se baviš balansirala, i još uvijek balansiraš, kvalitetnu prehranu i cjelovite namirnice. Iskreno, koliko puta si pogriješila u naumu, bila razočarana u sebe ili posustala u namjeri da se svaki dan i stalno hraniš zdravo?
M: Uh, vjeruj mi da nije lako baš uvijek balansirano jesti! I bilo je puno izazova. Mislim da je važno ne biti perfekcionist i jednostavno se truditi napraviti najbolje što u danom trenutku i situaciji možemo. Upravo zato da ne bismo posustali. Jer ako smo u svakoj situaciji u stanju prilagoditi se i uzeti najbolje od onog što nam se nudi, na dobrom smo putu biti dosljedni. Naravno, organizacija jako pomaže, tako da ja uvijek imam nekog asa u rukavu, tj. u hladnjaku i smočnici. Recimo, skuhanu rižu ili kvinoju, konzervirani grah, slanutak i leću, osnovno povrće i tofu, tahini, kvalitetne tjestenine i začine. Na taj način mogu za dvadesetak minuta pripremiti ne samo cjelovit nego i ukusan obrok, bilo kad!
N: Koje je tvoj omiljeno jelo kad ga pripremaš sama, a koje kada putuješ?
M: Često me pitaju za omiljeno jelo, a to mi je jako teško odabrati. Ovisi i kad me pitate jer obično kad napravim nešto što mi je jako ukusno ‘zakačim’ se i danima jedem samo to! Mogu reći da generalno jako volim smeđu rižu pa su mi wokovi s povrćem i rižom, sushi, burrito i toplo-hladne salate s rižom vjerojatno prvi izbor. Kad jedem na putovanjima to su onda azijski restorani jer generalno obožavam azijsku kuhinju, ali i zato što kod njih uvijek mogu naći neko fino i kvalitetno jelo s puno povrća, rižom, tofuom ili tempehom.
N: Kada bi mogla ostati živjeti bilo gdje na svijetu gdje bi to bilo – ako pričamo o hrani?
M: Bali! Što god da sam probala i gdje god da sam tamo jela, bilo je divno. Osim što tradicionalno, kao i većina Azije, jedu dosta cjelovite hrane bogate povrćem, voćem, mahunarkama i žitaricama, imaju vrlo bogatu vegansku scenu zbog toga što su već dugo meka za ljubitelje joge.
N: Nakon ‘Moje sretne hrane’, kuharice za američko tržište ‘Bake It Vegan’, što nam spremaš za dalje i što bi htjela ostvariti za sebe u 2022. godini?
M: Tako je, upravo ovih dana stigli su u prodaju i ‘Moji sretni kolači’, prijevod moje američke kuharice ‘Bake It Vegan’. Prijevod i prilagodba nje uzelo mi je posljednjih nekoliko mjeseci tako da se zapravo nisam još stigla odmoriti od pisanja. Zato planiram napraviti malu pauzu, iako bih željela što prije napisati i ‘Moju sretnu hranu 2’. U novoj godini svakako ću se više posvetiti radionicama kuhanja, uživo i online te završiti certifikaciju za holističkog nutricionista.
Neposredni rad s ljudima me ispunjava, ima potpuno drugačiju dimenziju od online rada. Naravno iako i taj dio svog posla i dalje volim te ga i dalje planiram raditi. Njegov doseg je nemjerljiv i zato mi je izuzetno važan.
Majinu novu kuharicu ‘Moji sretni kolači’ možete pronaći u Planetopiji i na www.planetopija.hr.
N: Tvoja kuharica ‘Moja sretna hrana’ apsolutno je oduševila, znam da se odlično prodaje još uvijek, što misliš koja je tajna njezinog velikog uspjeha?
M: Moram priznati da me ‘Moja sretna hrana’ iznenadila. Svaki autor sanja o tome da njegova knjiga, a osobito prva, bude dobro prihvaćena. ‘Moja sretna hrana’ je nadišla sva moja očekivanja i silno sam zahvalna na tome. Kad sam radila na njoj, htjela sam da to budu brzi, jednostavni i provjereni recepti, ali i poznatih, nama bliskih okusa. Recepti koje će i svaki početnik moći uspješno napraviti. Također, vjerujem da je i pristupačnost u smislu da sam nastojala koristiti slične osnovne namirnice u velikoj većini recepata, pomogla. Tako u uvodu navodim sve najvažnije namirnice koje trebate da bi napravili doslovno 3/4 recepata iz kuharice.
N: Kako izgledaju blagdani kod tebe doma? Što ćeš pripremati od hrane ovog Božića i kako izgleda veganski meni za tvoje svečane trenutke, sigurna sam da preukusno jer znam koliko ukusnija može biti od tradicionalnih hrvatskih jela na koje su ljudi navikli.
M: Svakako neizostavne vanilin kiflice, keksići s pekmezom i išleri u mojoj cjelovitoj verziji. Uvijek je tu i neka torta. A kad je slano u pitanju tu su fine kremaste i aromatične juhice poput juhe od bundeve, cikle ili batata s slanutkom. Za predjelo obično napravim barem jednu toplo-hladnu salatu poput salate s pečenim slanutkom ili batatom i rižom, s puno finih začina i sjemenki, pitu s tofuom i blitvom, a za glavno jelo štrucu od gljiva i leće s pireom od cvjetače i pečenim karameliziranim povrćem.
N: Što bi rekla svakome tko želi promijeniti prehranu, ali ne zna odakle da krene ili je krenuo, no ispalo je prekomplicirano. Koliko vremena je realno potrebno da usvojimo nove prehrambene navike, što misliš?
M: Promjena prehrane uistinu nije tako veliki problem kako se mnogima čini. Ona može biti radikalna ili postupna, ovisno o osobi i njenom stilu. Ponekad veliki rezovi nisu pametni. Svaki pomak na bolje, koliko god on bio mali, je uspjeh. Budite ponosni na sebe i idite dalje.
Uz to, vjerujem da je bitan odnos prema hrani. Nikad nisam bila pristalica brojanja kalorija. Moja je preporuka da se bolje fokusirati na to što jedete, a ne koliko jedete.
Kad počinjete dobro je imati učitelja, proći možda par radionica kuhanja na kojima ćete naučiti osnovne namirnice i tehnike kuhanja te kako se organizirati da vam bude lakše. Generalno vjerujem da postoje dvije zablude oko ‘plantbased’ hrane. Jedna je da nije jednako ukusna kao konvencionalna, a druga da je puno skuplja. To su predrasude koje sam kroz svoj dosadašnji rad – društvene mreže, kuharice i radionice uspjela pobiti. Možemo sada reći da je i ‘Moja sretna hrana’ kod mnogih ljudi isto uspjela.
I još jedna jako bitna stvar. Budite dobri prema sebi i nemojte se kažnjavati kad ‘pogriješite’. Ako vam je neka namirnica previše draga da biste je se odrekli, počastite se ponekad njome bez grižnje savjesti i pritom zaista uživajte u njoj! Najvažnije je da ono što jedete svaki dan i što je baza vaše prehrane. Poneki izlet izvan toga nije nikakva drama.
N: Zaposlena si kao stjuardesa – kako uopće izgleda tvoj svakodnevni ritam?
M: Već tri godine radim na pola radnog vremena. To znači da letim deset do dvanaest dana u mjesecu. Zahvaljujući tome mogla sam se posvetiti kreativnom radu. Početak je bio jako težak kad sam uz letenje oko dvadesetak dana u mjesecu radila svoj Instagram i blog, kuhala i fotografirala svaki dan. No, tad sam znala da je tek početak i da trebam stisnuti zube. Danas sam puno opuštenija i manje radim, iako je to još uvijek dosta. Ali barem samoj sebi određujem ritam. Imam i dana kad ništa ne radim, uvjetno rečeno. No, onda sam shvatila da ako imam grižnju savjesti što se odmaram i nisam produktivna, da nisam zapravo ništa dobro za sebe učinila. Niti sam radila, niti sam se odmorila. Sada se s time znam nositi bolje.